KAO DIM CIGARETE

Trubaduru s palube, na starinsku
Čitajući te pjesme, te rime zimzelene,
Vidim te kako dimom ovijaš sobu, šetaš,
Između knjiga, kao da samom sebi smetaš,
Dok mrak na drveće vani naliježe poput mrene.
Tamo je negdje more: do Krfa plovi lađa,
Snovi su njezin teret; pramen kose leprša.
O, pokret ljubavnički, bijeg iz životnog krša,
Iz pjesme nepoznate nova se tema rađa.
Vještina ljepoduha religija je tvoja,
Bilo da oblačiš ruho trubadursko il’ halat.
Ali na mjestu gdje si odložio svoj alat,
Drugi su ljudi došli: pjesnici drugoga soja.
Nitko za sonet ne mari, ne piše magistrale,
Mesarska ruka jezik udarcem satare siječe.
Zar nisu znale kako rasap ljepote da sprječe,
Žene, što su za tobom potajno uzdisale?
I tako prođe život po starom itineraru;
Kroz pregršt uvela lišća veprina se rumeni.
Najveća milost na kraju ipak je pripala meni:
Kakva je sreća što me nećeš vidjeti staru!
 
29. studeni 2020., Flora Green

Ilustracija: Otok Krf / Internet