U ruke mi je došla knjiga Cody McClain Browna, o njegovom životu u Hrvatskoj. Ono što je pogodio u sridu jest čuvene hrvatske “znamenitosti”: nepotizam i nesposobnost. Dosta dugo se bavim pisanjem, (zbog čega sam član udruge Dadanti), a i ujedno volim glazbu, što me motiviralo da se bavim novinarstvom, pa sam samim time skupio dosta kontakta. Primijetio sam nešto; često bi me ljudi pitali kako sam došao do neke određene osobe, pa nakon što bih im odgovorio tipa: poslao sam im email ili pak oni su mene kontaktirali, ti ljudi bi ostali bez teksta, kao da nisu mogli vjerovati što čuju. Najbolji primjer je moj prija Dara, kada je vidio moj intervju s Big Johnom Duncanom, gitaristom Exploiteda, kazujući da nikad u životu ne bi doživio ovako nešto, da takva ličnost radi intervju za portal za mjesto za koje nitko ne zna.

Sjećam se dobro kada sam dobio autogram od Jamesa Williamsona gitariste Stoogesa, kumova punk rocka. No, tko je najviše uživao u mom autogramu od gosp. Williamsona, bila je moja pok. baka Anđa. Iako je imala otprilike 90.godina, način kako je gledala autogram, djelovala mi je poput curice od 10 godina. Upitala me, sva u čudu, kako sam dobio autogram, na što sam joj objasnio da računalo nije samo za igrati igrice, već za korisne stvari, kao što je komunikacija s ljudima širom planete. Baka Anđa me gledala sva u čudu, kao da je riječ o kakvom SF-u. Svi su me gledali tako nakon što sam im rekao da mi je gosp. Williamson sredio upad na koncert Stoogesa u Zagrebu 2013. Znate li što je gosp. Williamson po zanimanju? Dopredsjednik Sony-a. U Hrvatskoj, takvi ljudi su gospodari života i smrti, ono što je gosp. McClain Brown rekao u svojoj knjizi, Tamna Strana Sile, zbog čega nisu omiljeni među običnim ljudima, jer se većina ponaša poput najgoreg šljama, bez obraza i trunku empatije. Što je najsmješnije, s gosp. Williamsonom bi najnormalnije komunicirao, uvijek bi za mene izdvojio minutu, bio je fer prema meni, nikada me nije gledao s visoka i zahvalio mi se na sitnicama koje bih mu poslao. Slična situacija mi se dogodila, kada sam htio kontaktirati za intervju redatelja Johna Carpentera za portal koji pišem, Solin Live. Njegov agent, Sean mi je u njegovo ime rekao da nažalost gosp. Carpenter ne može dati intervju, te da se zahvaljuje na iskazanom zanimanju. Zatim sam zamolio Seana, da li gosp. Carpenter može izdvojiti 10 minuta, za film kojeg smo radili ja i moj prijatelj Toma, pa sam Seanu proslijedio link od našeg filma kao i informacije o filmu. Sean je odgovorio da će pokušati, ali ne može garantirati, a ja sam poslije zamolio Seana da li gosp. Carpenter može poslati Tomi autogram za rođendan. Toma, kad sam mu ovo rekao, doživio je slom živaca, a meni je cijela situacija, tj. način kako je reagirao djelovalo kao scena iz kakvog sit – coma, jer mi je bilo smiješno čega se boji, kada se sjetim sranja koje sam prošao u životu (o čemu jednom napisati, kao i cijeloj ovoj situaciji). U međuvremenu, Toma je dobio autogram od gosp. Carpentera, a ja cd s posvetom, soundtrack iz jednog njegovog filma, na što sam ja poslao email Seanu, gdje sam se zahvalio njemu i gosp. Carpenteru na svemu, pa sam i ujedno mu u emailu poslao linkove s Wikipedije o Solinu i Saloni, kao fotke povijesnih znamenitosti, kojih u Solinu ima na bacanje. Ubrzo je izašla izjava gosp. Carpentera kako bi volio raditi film u Europi, pa mi je nešto palo na pamet: živim u gradu koji je za vrijeme Rimskog Carstva bio nešto New Yorka, čiji prvi stanovnici su bili drevni Iliri. Tijekom svog konflikta s Pompejem, Cezar je pronašao sklonište upravo ovdje, pa tako mogu s ponosom reći da je najveće ime u povijesti & tvorac Zapadne civilizacije, Gaj Julije Cezar živio u mom kvartu. Tu je rijeka Jadro, gdje su Hrvati u 7.stoljeću primili kršćanstvo, pa samim time su bili priznati od ostalih europskih velesila kao što su Bizant, Franačka i Sveta Stolica, Gospin Otok na kojem je najstarije svetište Djevice Marije u Hrvata i Šuplja crkva, gdje se okrunio naš kralj Zvonimir, dok moja obitelj ovdje živi već 500 godina. Ono što želim reći, da imamo takav potencijal, a mi ga ne znamo iskoristit, što je upravo rekao gosp. McClain Brown u svojoj knjizi, dok se pritom smijemo Amerikancima, kako je njihova povijest je kao nama tri rečenice, a najsmješnije je svega od toga, je to što su oni od svoje povijest napravili biznis. Gosp. McClain Brown je rekao kako se Hrvati boje riskirati, što je slično pisalo na portalu Liberal, dok je moj prijatelj Željko, kolega iz udruge Dadanti je jednostavno rekao kako su Hrvati zapravo najobičnije p…ice i najobičniji glupani.Najbolji je primjer bio kada je bivši ministar kulture, Zlatko Hasanbegović odlučio skratiti budžet određenim udrugama, za koje je on pretpostavljao da samo muzu novce, a dok smo ja i Toma, napravili jedan, kratak, no kvalitetan film, sniman s običnom kamerom, s budžetom od 100 kuna, rasturali po svim festivalima na kojima bismo se pojavili te imali smo čast i privilegij da ga pogleda nama drag redatelj (zbog čega sam ponosan što je čuo za moje rodno mjesto). S ovim filmom smo pokazali da ako imate dobru ideju, kvalitetne ljude, možete raditi čudesa, pa iako imali budžet od 100 kuna, snimljen s običnom kamerom.
Moram spomenuti moj intervju s Michaelom Whelanom, cijenjeni ilustrator za SF-ove, horore i fantasy romane i jedini živući član Kuće Slavnih SF-a. Meni i mom pirki Toniju, koji mi je pomogao oko prijevoda, bio čisti užitak čitati odgovore koje bi nam gosp. Whelan poslao. Nismo se mogli načuditi kako je taj gospodin tako skroman, jednostavan i drag čovjek. O ovome sam pričao s prof. Crnkovićem, koji predaje na Pravnom fakultetu u Splitu, zašto je puno lakše doći do rock zvijezde nego do djevojke, zašto je lakše da mi se velika imena zahvale nego većina ljudi koje znam, zašto je puno lakše doći do redatelja iz Hollywooda koji je klasa za sebe, nego dobiti posao i biti plaćen? Na što mi je prof. Crnković lijepo objasnio kao pravi profesor na katedri, istu stvar što su rekli gosp. McClain i Željko, da je problem kod nas Hrvata što smo prezatvoreni, dok su s druge strane, Amerikanci pristupačni, ležerni i sve gledaju s profesionalne strane, a za Split najveći problem je prenapuhan ego.U mojoj zgradi, svi znaju svakoga. Kako bon ton nalaže, red je pozdraviti. Svi bi mi se u zgradi javili, izuzev jednog gospodina, koji je živio kat ispod. Svaki put kad bi ga lijepo pozdravio, on bi samo mirno prošao, kao da me nije vidio. Kad sam rekao mami, ona je samo odahnula rukom, kazujući da se on nikome ne javlja, jer on piše pjesme za glazbene festivale. Slična stvar je bila na književnim eventima u Splitu, koji su organizirali ljubitelji klasične književnosti, kada je Franko, predsjednik naše udruge Dadanti kazao da mi izlazi moja prva zbirka poezije, i to prva takvog stila u Splitu, na što su oni ostali kao posrani, jer gdje zaboga miloga, šljaker koji čisti kina može biti bolji književnik od njih s diplomom, a moju priju, Mariju su gledali preko oka, jer što ona koja studira pravo, ima što tu raditi među njima, “književnicima”. Kada me kontaktirao Jason, frontmen hardcore punk sastava Potbelly, upitavši me kakva je scena kod mene, moj je odgovor bio…