Nedavne lokalne izbore u BiH obilježila je, između ostalog, radost u dijelu javnosti zbog lošijih rezultata nekih dominantnih etnonacionalnih vladajućih stranaka poput SDA i SNSD-a. I, dok se za Sarajevo još može reći da je uistinu došlo do nekih pozitivnih promjena, za Banja Luku to se može reći samo u onoj mjeri u kojoj je izgubila Dodikova koruptivno-klijentelistička klika izrasla na tipičnim obrascima “prasećih i janjećih fondova”.
Sve ostalo – ne. Novi gradonačelnik Banja Luke Draško Stanivuković, koji je dobio i nezanemariv prostor u medijima izvan BiH (bio na nekoliko hrvatskih televizija i dnevnih novina), po mnogočemu je nacionalističkiji i klerikalniji od dodikovaca. Radi se o mladom i vrlo bogatom nacional-konzervativcu s primjesama navodno nadideološkog populizma. Lik negira genocid u Srebrenici, presude Haškoga suda, slikao se s četničkom zastavom, a iste naziva “prvim antifašističkim ustanicima u Europi”, vrlo je blizak ekstremnijim frakcijama SPC-a, lupeta o 800 000 žrtava u Jasenovcu, poziva se na “narod” u onom najparohijalnijem etnosmislu, veliki je protivnik gay pridea jer navodno nije u duhu “njegova naroda” itd.
Čini mi se da je taj Stanivuković još jedana primjer kako u zapuštenim državnim zajednicama i tvorbama baziranima isključivo na nacionalnim kolektivnim pravima nemoguće graditi ni vladajuću ni opozicijsku politiku, a da se debelo ne koketira s najmračnijim elementima prošlosti i ne evocira ekskluzivni kleronacionalizam. Politike koje bi se toga odrekle, a bile uspješne očito ne zahvaćaju BiH, a naročito ne Republiku Srpsku (bolji slučaj nije ni s većinski hrvatskim općinama u Federaciji).
radio gornji grad 
