Fotografija: Carl Mydans, Moskva, SSSR, 1960.
Upravo sam bila zamotala zadnju sarmu i prelijala pasiranom rajčicom, kad je počeo padati snijeg. Pomislila sam: “Aha, to zima dolazi jer JA kuham službeno zimsko jelo, baš kao naručena!”. Trenutak potom sam se nasmijala glasno u praznoj kuhinji, shvativši koliko me obuzeo “egomanični virus”, koji uvelike hara našom stavrnošću. Kultura, komunikacije i društvene mreže, pokazuju kako se antropocentrični nazor pomaknuo još bliže, prema egocentričnom, i koliko je to jadno po spoznaju u cjelini i po slojevitost doživljaja i promišljanja svijeta. Ljudi doista vjeruju da sve postoji zbog njih i po njima, a služi uglavnom kao dekorativna pozadina, da bi istaklo gdje su bili, što su radili i kako su se veličajno zabavljali i proslavili.
Međutim, svaki upućeniji mislilac, koji barem poznaje alternativu- da možem biti geocentrični, teocentrični, kozmocentrični- znade da je to jadno i plošno, repetitivno, dosadno i esencijalno promašeno gledište, ma kako rašireno bilo! Primjerice, ne postoji drvo da bismo mi ispod njega stajali , niti kiša da istakne solidnost naše kabanice, niti oblak da bi se skladao s umjetnom bojom naše kose. Dapače, nazočnost čovjeka koji “strši ” izvan okolišnog okvira, grimasira, namješta se, gura obraz u prvi plan i pompozno ga podastire drugim gledateljima, uveliko je neprikladna i neukusna. Priroda je veličanstvena, samostojna, hirovito raspojasana u dijeljenju darova, prizora, veličanstvenih i neponovljivih oblika, da joj čovjek uglavnom predstavlja neki bradavičasti dodatak, izraslinu nepotrebnu na tom mjestu. A strogi T. de Chardin rekao bi još sekantnije:”Ljudi su guba na tijelu Zemlje”.
Gledam te naše spomenarske sličice, u kojima se varijabilni JA pojavljuje kao centar svijeta, pa vidim kako to neprimjetno sklizne s prirodne scene na društvenu: ja prisustvujem, ja držim riječ, ja potpisujem, meni aplaudiraju, ja odlučujem, ja potežem konce iza zastora, ja grmim s planine i podcikujem s tavana…a na vam je da se divite, da zavidite, da vam se aktivira žuč od ljubome, dok svjedočite mojoj uspješnosti! Mislim, među nama rečeno, kako je to prilično imbecilno. Ne bih imala ništa protiv, da se uspostavi ispravan poredak po važnosti, pa da se onda plasira neka obavijest ili vijest. primjerice: koje je ovo stblo, čija ga je ruka sadila, kako stoji u svome rodu i plemenu, kakve su mu pjesme pisali? Koje je vrste oblak, kakve zvukove i osjećaje kiša proizvodi? Od čega su stijene, čime me dariva vodopad, kakve misli pokreće livada u cvatu i koje biljke na njoj rastu?
Ako je pak događaj u pitanju, što je u njemu sasvim intimno ( dakle ne baš prevažno) a što pripada običajima, ritualnosti života, duhovnom sadržaju, etnološkoj pozadini? Koji su ga ljudi osmislili, koliko su mašte i umijeća u njega uložili? Po čemu su sretni ti odbranici, koji mu smiju nazočiti? Dakle, promišljaj, uslojavanje, neka dimenzija koja je bar malo otišla ispod površine, to bi me moglo zanimati, kao i većinu ljudi sposobnih za amnalizu i sintezu u misaonim procesima. Možda i ne bih to trebala tražiti od svih ljudi na ovoj OBRAZNICI, koja je, konačno, prilično provizorno okupljalište različitih osobnosti. Međutim, kad vidim pisce, kreativce, deklarirane ljude od duha i kulture., koji svoje trivijalije nahrpljuju na dnevnoj bazi, ni ne trudeći se oko minimuma kreativne iskre. dopustite mi izraziti u najmanju ruku razočaranje.Gdje su vam pjesme, zapisi, prijevodi, razmišljanja, stavovi, glazba, pogled preko ruba trivijalnoga JA? Postoji li tamo išta, ili je nekada postojalo?
Ostaje mi samo generalna slika, serijski i klonirani otisak:Ja na svom bunjištu, kokodačući iz svega grla, kao centar svemira. Majko moja, može li se to zaista na duže vrijeme otrpjeti?
radio gornji grad 
