Agnieszka Graff  je profesorica na Varšavskom univerzitetu, u Centru za američke studije

Rana odluka grupa civilnog društva na Istoku da budu apolitične učinila ih je pomagačima  vlasti pri izbjegavanju temeljnih odgovornosti. Neki će tvrditi da je civilno društvo u takozvanim tranzicijskim zemljama Europe u najboljem slučaju zapelo u nedjelovanju, a u najgorem slučaju da je trojanski konj za određena politička uvjerenja. The Charitable Trust for Civil Society in Central nad Eastern Europe nedavno je zamolio neke aktiviste da izlože svoje kritičke poglede na stanje angažiranih grupa. Ovaj je jedan  od više komentara dostupnih na web-stranicama Trusta www.csf.ceetrust.orgi www.ceetrust.org.

“Željeli smo dinamično građansko društvo, a sve što smo dobili su nevladine organizacije”. Čula sam tu izreku mnogo puta, ponekad pripisivanu anonimnom društvenom aktivistu iz Mađarske, drugi put nekome u Češkoj Republici. Ma tko to prvi izrekao, izrazio je važan osjećaj koji opsjeda regiju, a koji bih opisala kako gubitak iluzije pomiješan s nostalgijom i gorčinom. Tijekom nekih 13 godina (nakon što sam se vratila iz inozemstva, sa studija) bila sam dio kruga ljudi u Poljskoj koje bih mogla definirati kao “društvene aktiviste”, “angažiranu inteligenciju” ili “novu ljevicu”, feministkinje, aktiviste za ljudska prava, osobe iz akademske zajednice zainteresirane za socijalnu pravdu i političke promjene, mnogi od nas povezani s prijašnjom demokratskom opozicijom. Većina (od nas) složit će se da je nešto otišlo pogrešnim putem.

Izgleda da postoji ogromna distanca između vremena neobuzdane nade i angažmana 1989. te godina koje su slijedile, i sadašnje atmosfere nepovjerenja, ciničnog japajakanja, niske razine društvenog aktivizma, i kuge izgaranja (burn out) među aktivistima. Kako ja sve ovo razumijem, osjećaj poraza i obeshrabrenosti povezan je s načinom na koji je civilno društvo začeto i idealizirano u kasnim 80-ima i ranim 90-ima (tj. kao odvojeno od prostora politike), s time kako se zgrušalo u institucije i profesionaliziralo u kasnim 90-ima (procesom koji se ponekad imenuje kao NVO-izacija), načinom na koji su te institucije sada pozicionirane u međusobnim odnosima te prema društvu i državi.

U igri su i druge snage i procesi, kao što su obrazovanje ili uloga Crkve; i one zavređuju diskusiju, ali vjerujem da je ključni problem u odnosu civilnog društva i tržišnih snaga te dominacije neoliberalnog okvira tranzicije regije ka demokraciji. Tome posvećujem i glavninu svojeg odgovora.

anti-političnost

Neću biti prva koja ukazuje na to da se dobar dio bolesti koja utječe na civilno društvo u istočnoj i centralnoj Europi odnosi na to što ga se od samog početka poimalo kao neku vrst nepolitičkog angažmana, misiju koja nema ništa s borbom za moć, s ideološkim razlikama, ili grupnim interesima, već sa služenjem zajedničkom dobru. Izvor tog etosa, kako znamo, ima svoje korijene u kulturi političkog disidentstva koja je nastala između 1970-ih i 1980-ih (Povelja 77, KOR, Solidarnošć i drugi). Koncept “antipolitike” potom je preživio 1989. uglavnom nepropitan, a idealizirali su ga u jednakoj mjeri aktivisti i institucije kao što su UN i EU, kao pravo poprište prijelaza u demokraciju. Tvrdim međutim da u demokraciji nema nečega takvog kao politička neutralnost. Ne postoji nešto kao opće usuglašena definicija zajedničkog dobra. U zbilji, “antipolitika” ima svoju vlastitu politiku, kojom legitimira status quo. Kao ideološki konstrukt, glorifikacija antipolitičnosti poslužila je više ograničavanju nego poticanju efektivnih i autonomnih organizacija, blokirala je debatu o alternativnim putovima razvoja i na kraju doprinijela rastu desničarskog populizma.

U svojoj posljednjoj knjizi, Državljanstvo u proširenju Europe, Barbara Einhorn opisuje ono što zove zamkom civilnog društva: umjesto izgradnje pokreta za društvene promjene, grupe su zaposlene zaustavljanjem širenja jaza nastalog smanjivanjem troškova države i, posljetkom toga, gubitkom socijalne potpore. U takvom scenariju, društveni akteri, kao primjerice aktivistkinje za ljudska prava žena, svedeni su na puku ulogu pružatelja usluga (k tome često neefikasnih), smokvin list u procesu masovne privatizacije. Pitanje je da li je to ono što smo htjele/i? Da li je to ono što smo imali na umu sa stjecanjem moći i demokratizacijom?

Zamku civilnog društva smatram dijelom širih povijesnih i društvenih procesa, što mi je postalo jasno tek pogledom unatrag (tada su stvari izgledale prirodne i nužne). U ranijoj fazi razdoblja tranzicije, ograničena definicija ‘političkoga’ vodila je ka čudnoj podjeli uloga u javnosti. Državne institucije i stranačka politika, jednako kao i sfera javne debate, bili su vrlo brzo shvaćeni kao prljavi i ostavljeni samoproglašenim ekspertima, od kojih je većina bila nekritički naklonjena neoliberalnim agendama i koji su vidjeli proces prelaska na tržište kao nešto o čemu se ne pregovara. Istovremeno, “idealisti” su se posvetili navodno neutralnom idealu civilnog društva.

Danas mislim da su ti idealisti, koji su bježali od ideološkog vezivanja, bili upravo oni ljudi koji su, u nekom drugačijem scenariju, mogli ponuditi političku alternativu neoliberalnoj paradigmi. Alternativu koja bi uključivala socijalnu sigurnosnu mrežu koju je mogla i trebala pružiti država. Bez ograničavajućeg ideala “Antipolitike” mogli su preoblikovati javnost potičući ljude na istinski demokratsku debatu o mogućim putovima same tranzicije; mogli su izgraditi kontinuitet vrijednosti s političkim idealistima iz prijeratnog perioda (izraslima iz domaće socijalističke a ne iz postkomunističke tradicije). Ukratko, da se nije radilo o “politici antipolitike”, mogla se pojaviti nova ljevica i marginalizirati korumpirane postkomunističke snage i možda onemogućiti uspon populizma desnice. Umjesto toga, uz nekoliko iznimaka (prije svih Jaceka Kurona), napori su uglavnom ulagani u “služenje društvu”.

U međuvremenu, kako dokazuju Kinga Dunin, Slawomir Sierakowski i drugi, u javnosti je moć pažljivo podijeljena između tržišta i Crkve, stručnjaka i svećenika. Proglašavajući se autsajderima iz obaju područja, moći i ideologije, akteri civilnog društva nisu bili u poziciji da dovedu u pitanje hegemoniju desnice (neoliberalnu u ekonomiji i konzervativnu u vrijednostima). Nikada se nije raspravljalo o ključnim temama, jer su odgovori već bili ponuđeni. Nije stoga čudo što su termini “demokracija” i “civilno društvo+”‘ mnogima počeli zvučati prazno.

Kako smo završili u slijepoj ulici antipolitike? Uglavnom stoga što smo politiku ostavile (uglavnom muškim) stručnjacima. Ideja da slobodnom tržištu valja omogućiti upravljanje uz najmanju moguću regulaciju i intervenciju države bila je jednostavno dogma tranzicijske ere. Svi oni koji su doveli u pitanje neoliberalnu paradigmu (čak i oni koji su je zvali paradigmom, što sugerira da bi mogla biti predmet rasprave) bijahu obilježeni kao neznalice, populisti ili budale. Jaceka Kurona su smatrali svecem – idealistom, ali na neki način nerealističnim i naivnim. Snaga te ideologije i strah od stigme bili su (i možda su još uvijek) ogromni. Stoga, umjesto stvaranja drugačijeg političkog scenarija, ljudi koji su vjerovali u socijalnu pravdu povukli su se u “antipolitiku”; umjesto da dovedemo u pitanje neoliberalnu dogmu, angažirali smo se na ograničavanju štete.

Iako je istina da su NVO u velikoj mjeri pomogle na lokalnoj razini, istovremeno su davale alibi neoliberalnoj državi. Primjerice, rodna nepravda vodi formiranju ženskih grupa i NVO-a koje uobičajeno daju pomoć ženama u pojedinim problemima (‘vruće’ linije, pravne savjete, medicinske informacije, skloništa za žrtve nasilja i seksualni odgoj u školama). Prigodno demonstriramo, protestiramo, lobiramo, ali usluge uzimaju najveći dio energije i resursa. Kad se protestira, vlasti su očigledno nezainteresirane: zašto bi vlada brinula o rodnoj diskriminaciji kad su tu ženske nevladine organizacije koje to čine? Feminizam je stoga s vizije mijenjanja svijeta i bazičnog političkog pokreta sveden na seriju profesionalno vođenih ustanova zauzetih projektima, koje su prisiljene da se prilagođavaju izvanjskim agendama i pritiscima zbog ovisnosti o financiranju.

Ako je civilno društvo po definiciji marginalno u odnosu na državne ustanove, te iste ustanove s veseljem to koriste gurajući aktiviste u status davatelja usluga, ili čak gore, u karitativnu ulogu. Nakon dvadeset godina, mnogi među ‘idealistima’ koje poznajem su umorni od svega toga i politika antipolitičnosti sve se više smatra slijepom ulicom. Upravo posljetkom tog stava stvorene su u Poljskoj inicijative kao Zeleni 2004, Krytyka Politychna (politička kritika) i Ženska stranka. Sve se tri predstavljaju kao političke i definiraju javnost kao mjesto borbe za moć. S druge strane, one su također idealistične u svojoj posvećenosti socijalnoj pravdi. To smatram odavno zakašnjelim napuštanjem modela civilnog društva i nastojanjem da se ponovo poveže politiku i idealizam.

simptomi bolesti

Kao što sugerira gornja dijagnoza, oboljenje civilnog društvo vidim kao u biti sistemsko. Stoga je teško istaknuti specifične probleme koje bi se moglo rješavati u okviru postojećeg okvira. Većina poteškoća vraća me natrag na prvotni problem u vezi s “antipolitikom”, tj. na zamku civilnog društva. Pođimo od triju primjera.

Prvo, postoji nepovjerenje široke javnosti u institucije civilnog društva. To je problem otuđenja: primjerice, mnoge se žene žale na seksizam, rodnu neravnopravnost i slično, pa ipak ne vide ženski pokret kao onaj koji ih predstavlja, niti nalaze organizaciju kojoj bi se mogle pridružiti. Naprotiv, pokret se doživljava kao skup odalečenih institucija, koje financira skupina sumnjivih autsajdera. “Nemamo kamo ići”, čula sam mlade feministkinje kako se iznova i iznova žale. I doista, najveći broj NVO-a nisu organizacije s članstvom. Umjesto da budu pokret u kojem se može sudjelovati, radije se okreću fondacijama od kojih mogu tražiti novac ili im se mogu žaliti (recimo, s protestom protiv seksističke reklamne kampanje).

Ipak, postoje neke neformalne grupe i politički orijentirane mlade žene ih zasigurno mogu naći i pridružiti im se. Međutim, model NVO postao je u tolikoj mjeri dijelom okoliša da se i te grupe doživljava kao davateljice usluga. Mnogi aktivisti žale se na ciničnu kulturu neangažiranja i pohlepe koja sve okružuje, kao i na činjenicu da je za studente “cool” biti društveno i politički apatičan. Ljute se na činjenicu da se ljudi odnose prema nama aktivistima kao klijenti, tužeći se i zahtijevajući, umjesto da doprinose i sami se aktiviraju. Tužno je da je to sve rezultat okvira koji smo sami postavili, radije usluge nego predstavljanje. Efekt depolitizacije i NVO-izacije duboko je otuđujući.

Drugo, tu su žestoki sukobi unutar pojedinačnog NVO-a jednako kao i između NVO-a. Nisam stručnjakinja za tu bolnu temu, ali vjerujem da se i tu radi o strukturalnom problemu, što se ne može riješiti radionicama ili sličnim. U samoj osnovi toga jest sam status i struktura NVO-a, a ponajvećma sistem financiranja temeljen na projektima, koji proizvodi nemilosrdno takmičenje za ograničena sredstva među ljudima koji, teoretski, imaju isti cilj. NVO-ima koje znam također se ne upravlja demokratski: u stvari, utemeljitelj/ica neke grupe često ostaje na čelu decenijima. Čak i kada je riječ o karizmatičnoj osoba, koja je duboko posvećena organizaciji, rigidna struktura moći te organizacije vodi do sukoba, a ponekad čak i uništenja.

Treće, spomenula bih i nedostatak uspješnosti u transformiranju inicijativa civilnog društva u zakonodavstvo. Mnoge aktivistkinje koje poznajem tuže se na aroganciju političara pri komunikaciji s NVO-ima. Usprkos riječima uvažavanja o “dijalogu sa socijalnim partnerima”, kada se dođe do kreiranja politike, ženske se NVO-e često ignorira. Bez namjere da oslobodim krivnje političare, koji su često uistinu arogantni, a trebali bi biti odgovorni, rekla bih da problem nije samo u političkom otporu našim zahtjevima (zakonska potpora rodnoj ravnopravnosti i sl.). Prije je riječ o sistemu: pošto je civilno društvo ispraznilo prostor politike, društveni akteri su se zatekli u vrlo slaboj  pregovaračkoj poziciji. Izolirane NVO (pa čak i koalicije NVO-a), bez velikog članstva i podrške iz baze, ima vrlo malo načina kojima bi ostvarile politički pritisak.

nema više potpore

Gore navedeni problemi međusobno su povezani i svi se odnose na oslabljenu poziciju društvenog aktivizma u odnosu na državu i tržišnu privredu. Uvjerena sam da je, smještajući sámo sebe izvan politike, civilno društvo doprinijelo vlastitoj marginalizaciji. Kao što sam gore tvrdila, obrazac je cirkularan: neoliberalna država propušta zadovoljiti osnovne društvene zahtjeve, a NVO-i, koje većinom financiraju zapadne institucije, odgovaraju na te potrebe izgradnjom profesionaliziranih, specijaliziranih struktura, oblikovanih da zadovolje specifične potrebe. Donatori preferiraju nepolitične projekte (zbog pretpostavljenog okvira civilnog društva) i tako se depolitizacija samo dalje učvršćuje. Kako su (neke) potrebe zadovoljene, država to uzima kao opravdanje za svoju strategiju ograničavanja troškova. Unutar samog civilnog društva sve je manje i manje diskusije o tome kako učiniti sistem pravednijim i pravičnijim, stoga što su organizacije uposlene pisanjem prijava na natječaje za stalno nove projekte, što će pomoći samo popunjavanju novih praznina nastalih zahvaljujući nepravednom sistemu.

Ne želim negirati dobre stvari koje su došle iz NVO-a. Postoje mnoge divne inicijative koje žele ublažiti nepravdu, izbrisati nejednakost i koje se bore protiv predrasuda. I sama i dalje doprinosim mnogima, čak sam i pomagala pri uspostavi nekih, uključujući feminističku grupu i fond za stipendije za mlade koji inače ne bi imali prilike studirati u Varšavi. I mnogima želim sve dobro. Pa ipak, vjerujem da je to što smo sebe smatrali onima koji ostaju izvan politike u krajnjoj analizi  bilo skupa greška. Umjesto da se uhvatimo korijena nejednakosti i društvene isključenosti, završili smo služeći kao zaštita tog istog sistema protiv kojeg smo se bunili.

I nije potrebno više NVO-a koji bi se bavili većim brojem problema, nego promjena samog okvira, novi glasovi u javnosti, te politički pokret iz same baze, koji će poticati sudjelovanje. Moramo ponovo početi propitivati i krenuti s onu stranu politike “antipolitike”.

Sa engleskog prevela Đurđa Knežević