Najavna špica središnjeg dnevnika nacionalne televizije odjekivala je dnevnim boravkom umirovljenika Đure. Otkad mu je sluh otišao kvragu, televizor je po čitave dane treštao tako glasno da su prozorska stakla vibrirala kao da će svaki čas eksplodirati, no Đuri to nije smetalo. Ugodno omamljen zujanjem prozora slušao je ministra, tog mudrog i rječitog liječnika, kako poziva građane na oprez, kako apelira na njihovu savjest i ljubav prema bližnjem, jer tako se jedino može zaustaviti ova pošast koja nas je snašla. Đuri je odjednom srce zakucalo brže i jače i da nije bilo onih prozora, njegovi domoljubni otkucaji čuli bi se sve do ulice. Dok je s rukom na srcu stajao pred ministrovom glavom u televizoru, sinulo mu je nešto sjajno. Zašto on ne bi prijavio samoga sebe? Zašto ne bi nazvao taj broj i rekao da je u subotu ugostio jedanaest ljudi koje inače ne može smisliti, one gadove koji su ga maltretirali dok je radio u tiskari, pa one dvije sestrične koje su mu brak uništile, a zašto ne i pokojnu majku koja je sve to skrivila? Zašto ne bi i on postao influencer, influencer domoljub? Super junak s ovih prostora, usklikne Đuro naglas i baci se na posao. Domoljubni zanos nosio ga je poput divljeg pacifičkog vala, osjećao je da ga ništa ne može zaustaviti.

– Dobra večer. Dobio sam policiju?

– Da. Recite.

– Ovako stoje stvari. Ja bih prijavio okupljanje.

– Kakvo okupljanje?

– Pa druženje, okupili smo se u subotu, nas jedanaest, možda dvanaest. Ne sjećam se. U svakom slučaju, bilo nas je više od deset i nismo nosili maske. Korona party, tako to sad zovete, hehe – našalio se Đuro, alias Influencer Domoljub.

– Gospodine, nemamo vremena za šalu – hladno mu je odvratio glas s druge strane.

Zatečen policijskom strogošću, Đuro je ustuknuo i pritom ga je oblio takav znoj da je morao smjesta skinuti svoju novu zimsku trenirku i ostati u potkošulji, no kao svaki pravi super junak, smjesta se pribrao i nastavio kao da ništa nije bilo.

– Gospodine policajče, s policijom se ne bih šalio ni mrtav, a kamoli živ. A kad smo već kod toga, ovo i jest pitanje života i smrti!

– No dobro. Vaše ime?

– Influencer Domoljub! – ponosno je odgovorio Đuro, svjestan svečanog trenutka u kojemu po prvi put izgovara svoje novo ime.

– U redu. Vaša adresa, Gospodine Domoljube?

– Slobodno me zovite Influencer – frajerski samouvjereno kazao je naš Đuro.

– Dobro. Vaša adresa?

– Ulica Ilica! – ispalio je kao iz topa sad već iskusni Influencer i prasnuo u smijeh. Uvijek je volio zabavljati ljude.

– Kućni broj, gospodine Influencer, i kućni broj nam treba.

– A ne bi vi da vam prvo kažem tko je sve bio kod mene? Mislim, imena su važna, zar ne? Evo, krenimo redom, po abecedi, znate ja sam radio u tiskari i abeceda mi je u malom prstu, evo ovako, dakle: Anica Bertović, ne čekajte, Anica Balažević je prva, a onda Anica Bertović, nevjerojatno, dvije Anice i obje sestrične, onda Vesna Crnković… čekajte, je li bolje ime po abecedi ili prezime? Jer onda bi Vesna možda išla prema kraju popisa ako je ime, ovako je nakon druge Anice. Ili i ime i prezime? Ali kako vi kažete, tako će i biti!

Đuro se osjećao kao vojnik. Bio je siguran da će primiti neki orden, neku plaketu, zahvalnicu, pohvalnicu koju će mu ministar osobno uručiti, nešto, bar nešto!

– Svejedno, ne mora po abecedi. Za početak kućni broj – pomalo iznervirano procijedio je dežurni policajac.

– Aha, znači kućni broj – zbunjeno je ponovio Đuro shvativši u tom trenutku da se kućnog broja ne može sjetiti.

– Da, gospodine, kućni broj u ulici Ilici!

– Gledajte, mislim da su imena ipak važnija, stali smo kod Vesne, možda bolje onda prezime po abecedi, pa u tom slučaju, Stanko Duhović… ne, ne, čekajte, Antun Drinković, pa Melanija Franić, Dorotea Cigoj… ne, Dorotea je ipak prije Franićke…Željko Žagar je u svakom slučaju zadnji, to nije sporno, onda onaj bijednik Sršen, on je prije Žagara, a poslije Petrovića… Ma zapisujete li vi to uopće!? – podviknuo je Đuro pomalo prijetećim tonom.

S druge strane nije bilo odgovora.

– Halo! Čujete li vi mene?! Halo!!! – grmio je Đuro ljutito u prazno, abecedno redajući u glavi imena i prezimena u tiskarski slog, no u udaljenim predjelima unutar lubanje brojevi se nisu ni nazirali.

Nema odustajanja. Super junak nije se predavao i ipak još jednom nazvao policiju. Barem je tako mislio.

– Dobili ste broj koji se ne koristi. Molim vas provjerite broj još jednom – staloženo je ponavljao muški glas.

– Halo! Ovdje Influencer Domoljub!!! Broj je 316!!!! Ne, 216… ili možda… ma sigurno je 316!!!Koga briga, uostalom! Zbog Franićke sam skoro dao otkaz, a zbog onog luđaka Žagara sam ga skoro dobio!!! Nitko ne nosi masku! Nitkooo! Znam gdje žive, znam i kućni broj!!!

U potkošulji natopljenoj znojem, Đuro je bjesnio ali nitko ga nije slušao, jer nikoga nije ni bilo. Čula se samo vremenska prognoza koja je nakon snježnih mećava najavljivala zatopljenje i poplave. Da se ne prehladi, opet je navukao trenirku i zavalio se u kauč. Galama televizora, zujanje frižidera i vibrato prozora podsjetili su ga na tiskaru. Čitavo njegovo biće prožeo je bolan osjećaj usamljenosti, tako jak da je gotovo zakoračio kroz prozor ali srećom, nije mogao podići nogu tako visoko. Preuzela ga je neka malodušnost. Nevoljko je posegnuo za računalom koje mu je kupio sin i odlučio otvoriti profil na fejsbuku pod imenom Influencer Domoljub, a za onu profilnu fotografiju mogao bi staviti ministra s maskom dok ne nađe nešto bolje. Iscrpljen, što od intenzivnih događaja, što od galame, Đuro je zaspao poput djeteta uz poznate zvuke špice trećeg dnevnika.