Ponavlja se svakog dana,

između dva do pet, ili u tri,

minutu, nekad deset.

Zimi, kad pas trči po selu,

i šuma je blizu, a opet daleko.

I prozor napola otvoren.

kroz njeg izlazi dim.

I slike s ekrana gase zvuk,

i odjednom snijeg je na Tv-u,

ploha od tisuću piksela koja

uspavljuje. I padaju kapci

i ruke se spuštaju, kava u šalici,

knjige koje su začete tog trena,

u polusnu, kad sablasti odlaze

i pričin je odbjeglih lica,

zaboravljenih simbola,

nedovršene pameti,

bačenosti u svijet, i bez ruba,

foteljica u kojoj je sanjao Tito,

i neki davni ljudi iz zaboravljenog

plemena. Duh se budi i portreti

iz kojih nestaju lica i boje,

oko sedam buđenje, i opet isto

svakog dana, kao da se san u pravi

život pretvorio. Konačno.