Fascinantan smo mi narod: nema domaćice koja ne viri kroz zavjesu ili špijunku da vidi tko susjedima dolazi u goste, no propiši obvezu građana da sami upozore na kršenje bilo kakvih mjera u susjedstvu, i eto ti pobratimstva naličja u svemiru.

Marx je rekao da je Luther ukinuo vjeru u autoritet restauriravši autoritet vjere.

Znam da mislite da razumijete što to znači, ali 58 godina života s Hrvaćanima daje mi za pravo da kažem da nemate pojma: ergo, Marx je time kazao da je Luther interiorizirao autoritet: on nije više izvan nas, recimo u Rimu, nego je u nama. Da bi me i sporiji među nama pratili, recimo to ovako: tipičan Prus će pounutriti legalitet u moralitet. Izvanjski zakon će postati moralna dužnost. Da vam dam primjer?

Prije par godina čekajući ranojutarnji let iz Berlina u Zagreb jedan poznanik, sudionik IT konferencije, kazao mi je baš ovako:

– Noćas sam shvatio što je to AI.

Pitam ga ja da kako to.

Veli:

– Stojim ja u četiri u noći i čekam taxi. Nedaleko do mene raskršće velikih avenija. Vidi se stotinama metara u svim smjerovima. Nigdje nikakvog vozila. Jedino, neki čovjek čeka da se na semaforu upali zeleno svjetlo. I tu sam shvatio što je AI.

E, to je dakle Marx mislio da je konzekvenca Lutherove restauracije.

U zemlji koja je odgojila i današnje naraštaje na marksizmu, čak ni ova jednostavna lekcija nije naučena.

Jer ovdje su ljudi nadareni za igre loptom, za improvizaciju, za snalaženje druže, za samovoljni individualizam koji za jedinog neprijatelj ima državu, koju ovdašnji čovjek nadaren za igre loptom baš zbog te nadarenosti nije imao tisuću godina. Jer mu se glava kotrljala po panonskim livadama češće no u HNL-u lopta. Naravno, nije to naša povlastica; Borges piše o jadnom argentinskom individualizmu ovako:

“Argentinac se, za razliku od Amerikanca sa sjevera i od gotovo svih Europljana, ne poistovjećuje s državom. To se može pripisati okolnosti da su u ovoj zemlji vlade obično veoma loše ili činjenici da je država uopće nepojmljiva apstrakcija ; Argentinac je individualac, on nije građanin. Aforizmi poput Hegelovog, „država je realitet moralne ideje“, zvuče mu kao zlonamjerne šale. Holivudski filmovi često imaju priču o čovkeku (obično je novinar) koji sklapa prijateljstvo sa zločincem da bi ga kasnije predao policiji, i njemu se treba diviti; Argentinac, za koga je prijateljstvo strast, a policija mafija, osjeća da je holivudski „junak“ nepojmljiva hulja.”

To je odnos Hrvata spram države. Spram zakona.

Propišite zakon o prijavljivanju susjeda i eto ti povike o totalitarizmu, Udbi i Stasiju.

Ukinite zakon, i nema susjeda koji vas neće prijaviti samo ako vam okupljeni čestitari zapjevaju: Happy birthday to youuuu….

Hrvati ne vole biti drukeri prisilno; oni vole prokazivati po svojoj volji.

Stoga je ozakonjenje ovdašnje popularne igre #prijavisusjeda promašaj – treba to prepustiti spontanoj reakciji velikog hrvatskog genija improvizacije: malog čovjeka, i broj prijava će rasti eksponencionalno, a ne po Gompertzovoj krivulji.

To vam može jamčiti svatko iz grada, tko je jednom bio na spomenutom tulumu.