Zakonski uspostavljena rasna segregacija u Americi prestaje donošenjem novih zakona sredinom i krajem 1960-ih. Dakle prije samo 50-ak godina! To znači da su još živi mnogi Afroamerikanci koji se sjećaju odrastanja u “kolijevci demokracije” kada nisu smjeli sjediti zajedno s bijelcima u istim školama, autobusima i restoranima, liječiti se u istim bolnicama, isprobavati obuću u istim trgovinama, piti vodu iz istih fontana, pišati u istim zahodima, pa čak ni moliti se zajedničkom bogu u istim crkvama (dok se npr. hrvatski 70 i 80-godišnjaci mogu sjetiti kako su u istom tom vremenu “u mraku” slavili bratstvo i jedinstvo).

Ključni događaj pokreta protiv segregacije bio je bojkot autobusa u Montgomeryju, glavnom gradu Alabame, koji je počeo 5.12.1955., četiri dana nakon što je uhićena Rosa Parks jer je odbila bijelcu ustupiti svoje mjesto u autobusu.

Prema perverznoj scenografiji omogućenoj zakonima Jima Crowa, prvih deset sjedala u autobusu bilo je rezervirano za bijelce, zadnjih deset za crnce, a na šesnaest u sredini mogli su sjesti i jedni i drugi. Ali: ako je u bus s popunjenim sjedalima ušao crnac, morao je stajati pozadi (i ulaziti su smjeli samo na stražnja vrata nakon što su kupili kartu od vozača, koji bi nerijetko krenuo ostavljajući ih s kartom na cesti), a ako je ušao bijelac, onda je crnac morao ustati i otići stajati pozadi – i to ne jedan, nego svi četvero u “crnom redu” najbližem prednjem dijelu busa, kako bi se mogao stvoriti novi red za bijelce, jer je bilo protuzakonito da bijelci i crnci sjede jedni pored drugih.

Bojkot Montgomery autobusa, pod vodstvom tada 26-godišnjeg pastora Martina Luthera Kinga, trajao je 381 dan, do 20.12.1956., kada je Vrhovni sud SAD-a potvrdio da je razdvajanje ljudi po boji kože u javnom prijevozu protuustavno.

Na trenutak pokušavam zamisliti bjelkinju u finom kaputiću, s pasent rukavicama i torbicom, kako važno sjeda na mjesto odakle je potjeran drugi čovjek ili nekoliko njih, makar bili stariji, bolesni ili trudnice. Kakav je to osjećaj (ili nedostatak osjećaja)? Teško mi je to zamisliti jer me preplavi mučnina dok nastojim dokučiti svijest, karakter, ljudskost onih koji traže i prihvaćaju ponižavanje i zlostavljanje drugih zbog drugačije boje kože (ili vjere, nacionalnosti… whatever). I bizarnim mi izgleda što se Amerika tada smatrala “slobodnim svijetom” i što se danas (i onda kad ima rasističkog predsjednika) i dalje smatra “kolijevkom”, “uzorom”, “primjerom” demokracije. Nije li to samo primjer iluzije demokracije i globalnog prihvaćanja te iluzije – bez razmišljanja, bez kritičnosti i bez pravog znanja (i potrebe za znanjem) o tome što je povijesna stvarnost, kako vlastita tako i ta “uzorita”?

Iako je Rosa Parks poznata kao prva Afroamerikanka koja je odbila ustupiti svoje mjesto bijelcu, to zapravo nije točno. Isti građanski neposluh dešavao se tijekom više od stotinu godina prije nje. Blair L. M. Kelley (“Right to Ride”) spominje Fredericka Douglassa koji je 1841. bio izbačen je iz vlaka samo za bijelce, Elizabeth Jennings uhićenu 1854. zbog neposluha u NY tramvaju, Jackiea Robinsona (prvog crnog bejzbol igrača u Major League) poslanog pred vojni sud 1944. zbog odbijanja prelaska u stražnji dio autobusa itd. Međutim, da bi neki individualni “neposluh” zadobio društvenu važnost, trebaju sazrjeti uvjeti za organiziraniji otpor, za veće socijalne proteste i pravne bitke. U takvom, ‘zrelijem’ povijesnom kontekstu (uz bonus da je vlast pod pritiskom hladnog rata trebala pokazati kako je američki način života bolji od ruskog) desila se Rosa Parks, aktivistkinja lokalnog ogranka Nacionalnog udruženja za boljitak obojenih (NAACP), i postala simbolom pokreta za rasnu ravnopravnost.

Danas se često napominje kako je “prva Rosa Parks” bila 15-godišnja Claudette Colvin koja je devet mjeseci ranije također uhićena jer je odbila ustupiti svoje mjesto bijelcu. Ali Claudette nije bila podesna za “središnju figuru”. Kako sama kaže: “Parks je imala pravi imidž da postane lice otpora segregaciji zbog njezina prethodnog rada u NAACP-u. Organizacija nije željela tinejdžerku u toj ulozi”, pogotovo “trudnu tinejdžerku jer bi to bilo kontroverzno i ljudi bi više govorili o trudnoći nego o bojkotu”.

No ona je ipak itekako zaslužna za konačni ishod bojkota jer je bila jedna od četiri tužiteljice u slučaju protiv segregacije u javnom prijevozu Montgomeryja koji je završio konačnom presudom Vrhovnog suda o neustavnosti i prestankom bojkota.

Osim činjenice da su uglavnom žene odbijale ustupiti mjesto u autobusu bijelcima, naročito zanimljiv je i razlog kojim Claudette Colvin objašnjava svoj mladenački bunt – a to je znanje koje je dobila u školi. “Kad god me ljudi pitaju: ‘Zašto nisi ustala kad te vozač autobusa to tražio?’, kažem da mi se činilo kao da su me na jedno rame pritiskale prema dolje ruke Harriet Tubman, a na drugo rame ruke Sojourner Truth. Osjećala sam se nadahnuto tim ženama jer me moj nastavnik tako detaljno poučio o njima.” (Tubman i Truth su aktivistkinje za ukidanje ropstva i za prava žena u 19. st.)

Kad to čuješ, nekako samo od sebe dokotrlja se pitanje: Zašto ova naša država već desetljećima odbija uvesti građanski odgoj u škole?