Majmuni su previše dobra bića da bi ljudi mogli od njih poticati (Nietzsche)

Upravo sam se vratila iz Pariza gdje sam imala stipendiju za izradu doktorata, još uvijek sam, dakle, u Partiji kad sam pozvana na sastanak u salu za sjednice Nastavnog vijeća. Na dnevnom redu: “srpski nacionalizam”. Tužitelj je Srđan Janković, profesor arapskog jezika. On je dobio tu ulogu kao objektivan član Partije, jer je bio pripadnik istog naroda. Otvorivši sjednicu, pročitao je nešto što, kao ni obično, nisam razumjela, osim da se osuđuje nacionalizam nekolicine profesora, među njima i Novica Petković. Ovog profesora i jezičkog teoretičara sa Serbokroatistike sam ponekad viđala, ali preda mnom nije izrekao nikad ništa što bi ličilo na nacionalistički govor. Nakon izvještaja tužitelja, tražila sam riječ i pitala zašto je Petković optužen, zamolivši za argumente za to. Tajac je bio krajnje neprijatan. A odmah potom, napravljena je pauza. Zaboravila sam da u religiji zvanoj Komunistička Partija, kao ni u drugim religijama, nema zašto. Postoji samo dogma tako je. Na pauzi mi je prišao profesor Filipović i zapištao mi na uho: “Partija nije zapadna demokracija. Nikad nećeš uvesti u Partiju zapadnu demokraciju”. Zašto je bio protiv zapadne demokracije? Što je zamjerao mom pitanju? Pogotovo što nisam imala nikakve revolucionarne namjere. On je upravo bio taj koji je cijenio moja, logična pitanja, kad sam mu bila student. Ne sjećam se više da li je bilo intervenata nakon pauze, niti što je bilo s optuženima, osim što sam ubrzo čula da je Petković odselio u Beograd. Ne sjećam se tko mu je u nacionalizmu pravio društvo, ali sigurno ne oni koji su prvi bili u njegovoj osudi, da bi potom devedesetih postali ljubitelji zločinaca i njihovi suradnici.

Kasnije sam shvatila da je to bila osuda nacionalizma po ključu, tj. prvi na redu bio je srpski, pa muslimanski, najzad hrvatski. Ili hrvatski prije muslimanskog? Godine su osamdesete. Hrvatski nacionalizam je, u stvari, već bio osuđen sedamdesetih, za vrijeme « nacionalnog hrvatskog pokreta » zvanog Hrvatsko proljeće, ili MASPOK. Nešto kasnije ću saznati da je i Alija Izetbegović strpan u zatvor iz razloga neprijateljskog djelovanja i podrivanja bratstva i jedinstva. Bila sam u Parizu kad sam to čula. Rečeno je da je osuđen zbog Islamske deklaracije, na osnovu djela koje nije bilo štampano; drugim riječima, suđen je preventivno, na isti način na koji će srpski ekstremisti klati nesrbe i bombardirati Sarajevo iz predostrožnosti: « ako ti ne ubiješ njih, oni će tebe ! » Kasnije sam pročitala da je isti autor u stvari već bio objavio knjigu Islam između Istoka i Zapada i zato suđen. Bilo kako bilo, od Izetbegovića je već skoro napravljen mit. Za vrijeme jednog kongresa u Istanbulu, nabavila sam knjigu Islam između Istoka i Zapada, ali sam je samo prelistala uz ogroman osjećaj dosade. Kasnije ću temeljito pročitati obje knjige, i o njima i ovdje reći nešto više kad dođe na to red.

Tih godina osuđen je i Šešelj. Svi « napredni » iz moje generacije, kritični prema komunistima i zgroženi načinom na koji optužuju ljude i zatvaraju ih, branili su osuđene i bili protiv hajke na Šešelja. On je, podsjetimo se – mada danas znamo sve o tom superzločincu –, kao nastavnik Političkih nauka, 1982. optužio za panislamizam intelektualce Atifa Purivatru, Hasana Sušića i Omera Ibrahimagića, a omladinskog rukovodioca Branka Miljuša, za plagijat magistarskog rada. Šešelj je isključen iz partije i izbačen s Fakulteta. Komunisti ga optužuju dalje da je u jednom tekstu, koji je ostao u rukopisu, zagovarao reorganizaciju federativne Jugoslavije i stvaranje 4 republike, tj. ukidanje republika BiH, Crne Gore, i autonomnih pokrajina Vojvodine i Kosova. Osuđen na osam godina zatvora, služio je jednu, a krajem osamdesetih odlazi u SAD gdje ga četnik iz II svjetskog rata, pop Momčilo Đujić proizvodi u vojvodu (nastavak znamo). O tome sam čitala u francuskim glasilima, kao i o famoznom nacističkom rođendanu u Sarajevu, kod Isidore Bjelice, tih osamdesetih. Francuski intelektualci i kolege turkolozi zgražavali su se i nad sudbinom zatvorenika i nad ovim slavljem.
U stvari, komunisti su imali potpuno pravo osuđujući te nacionalizme i kleronacionalizme, ali su im metode bile takve da su dobili suprotno od željenog: rat, kleromafiju i kleronacionalizam u zagrljaju, a nacionalisti i kleronacionalisti su postali narodni heroji.
Osuda nacionalizma je počela na « mom » fakultetu pa ću u vezi s tim dodati samo ovo: mnoge nacionalističke vođe bile su, duboko vjerujem, prvenstveno politički kalkulanti, jer su shvatili da je najlakši put do uspjeha širenje mržnje i straha, i time manipulirali mase. Ako ovo važi za Miloševića i Karadžića, ne odnosi se i na Šešelja koji je, kao i mnogi, mrzio iz srca.

Nehumano je blagosiljati one koji te proklinju (Nietzsche)

Poseban odnos i neku specijalnu vezu imala sam s Katedrom za romanistiku. Moj otac je odmah tu dao otkaz čim sam izabrana za asistenta, da ne bi došlo do « sukoba interesa », kako se danas kaže, i nije više predavao na fakultetu. Tu gestu nije niko od mojih neprijatelja zabilježio, kao što nije primijetio ni mnoge druge detalje iz moje biografije, osim one koji će im poslužiti protiv mene. Šamić kao osnivač Katedre je ipak bio taj koji je izabrao sve svoje nasljednike, kolege i profesore, osim Nikolu Kovača, asistenta druga Đakule, njegovog bliskog suradnika i pulena.

Cijelo moje djetinjstvo i život uopće obilježeni su frankofonijom. U goste su nam stalno dolazili «tatini Francuzi», poznati intelektualci u prolazu kroz Sarajevo, a još češće lektori francuskog jezika s njegove Katedre. Za poklon su im moja mama i tetka ginekolog, nadarene za umjetnost i slikanje, pravile krpene lutke s gipsanom glavom, koje su oblačile u naše narodne nošnje. Među lektorima pamtim divnog gospodina Simenona, mislim da se tako zvao, sitnog rasta, radoznalog pogleda, kao i bračnog para, koji mi je poklonio malu lutku crnkinju, golih grudi u suknji od slame. Trebalo ju je staviti na sto, a onda kuckati ispod stola i crnkinja bi plesala u ritmu koji bi joj se zadao. To je za mene kao dijete bila prava čarolija, nešto krajnje egzotično. Sa svim tim Francuzima išli smo vikendom na pješačenje po bosanskim planinama. Neki od njih držali su nam i privatne časove iz francuskog, a najviše tatina prijateljica Jacqueline Georges, u to doba mlada djevojka, koja je jako zavoljela Sarajevo i dugo godina tu provela. Moja mama je s njom putovala u Pariz, kao njen gost, njenim kolima. Mi, djeca, smo ih pratili s tetkom, u njenim kolima, iz Poreča gdje smo ljetovali, do Verone i Venecije. Ja se i danas vidim s Jacqueline u Parizu. Nedavno mi je odala tajnu: što vrijeme više prolazi, to više cijeni mog oca, a bio je zapostavljen na Fakultetu kao intelektualac, u sjeni Midhata Begića, koga su svi obožavali i divili mu se. Begić je važio kao profesor poeta i pisao eseje iz književnosti. Mademoiselle Georges smatra da je moj otac ostavio veliko djelo o kulturnoj historiji Bosne i vezama između njene i naše zemlje. Njegova glavna teza obranjena na Sorboni o tome i govori, a štampana je i u Parizu i kod nas: Francuski putnici u Bosni u 19. stoljeću (Les voyageurs Français en Bosnie). Jacqueline Georges me često potraži da evociramo uspomene, sjećajući se s nostalgijom prohujalog doba, radoznala da sazna više o bivšim kolegama i o sadašnjoj situaciji u zemlji. Najčešće se nađemo u Louvreu, gdje nakon obilaska eksponata koje volimo, čavrljamo o svemu. Dok je živjela u Sarajevu i dolazila kod nas, veoma se čudila što volim da listam modne časopise na koje je uz Monde tata bio pretplaćen. Naročito sam voljela Marie Claire i pratila modu, šijući kod gospođe Hošek haljine koje sam tu nalazila, zadivljena prelijepim i premršavim manekenkama. Jacqueline se čudom čudila što mamu oslovim povremeno sa « brate mama ». Živeći dugo u Sarajevu prilično je naučila i naš jezik, a bila je, kao i danas, veoma obrazovana, duge zlataste kose, s naočalama, vrlo elokventna. A možda je djelovala i pomalo hladna, kako znaju izgledati u balkanskim očima francuske intelektualke, istovremeno suzdržane, kritične, i nostalgične.

Ako sam imala prijatelje na toj katedri kao što su Fahrudin i Vesna Kreho, izuzetno drage i inteligentne osobe, imala sam i dosta neprijatelja. Jedan od njih bio je profesor Nezirović, blizak Bećiru Džaki. Pomenuti nastavnik s Francuske katedre je naprosto nahuškavao Džaku protiv mene, kome će povjeriti « Tajnu » da nisam obranila pravi Državni doktorat. (Izgleda da je postojao i krivi.) Zato sam nakon kritike na jednoj sjednici, ponovo donijela na uvid svoju diplomu sa Sorbone, koju su u administraciji Fakulteta već imali s prijevodom. Namjerno sam donijela original, a kad je drug Džaka počeo s « raskrinkavanjem mojih laži i prevare » na novom sastanku, izvadila sam dokument po kome se ne samo vidjelo da sam branila Državni doktorat nego ga obranila s odličnim uspjehom uz jednoglasne čestitke Komisije. « Prevedite », pjenio je. – Čitajte i prevodite slobodno, odgovorila sam čovjeku koji je govorio samo perzijski od stranih jezika. On je tad još više zapjenio. Nažalost po njega, nije mi mogao ništa, ni on ni njegov kolega Nezirović, jer sam upravo imala doktorat nostrificiran i veoma cijenjen i kod nas, budući da mi je Magistarski priznat kao prvi, tj. doktorat III stupnja.
Zašto je moj doktorat smetao i naprosto izazivao neke profesore Romanistike? Vjerojatno zato što su oni imali doktorat za strance, zvani Univerzitetski, gdje nije bilo potrebno braniti i Doktorat III stupnja. Taj doktorat su branili i drugovi Muhamed Nezirović i Hanifa Kapidžić. Univerzitetski doktorat je bio rezerviran za stanovnike bivših francuskih kolonija i bio naravno mnogo lakši od Državnog. Jedino su profesori Ibrovac s Beogradskog univerziteta, i Šamić prije mene u cijeloj Jugoslaviji branili Doktorat d’Etat. Kasnije je i Predrag Matvejević stekao isti doktorat na osnovu objavljenih knjiga.

Kad je riječ o Muhamedu Neziroviću, koji se inače bavio najviše starofrancuskim, ali i literaturom bosanskih Jevreja (Jevrejsko-španjolska literatura u BiH, Institut za književnost i Svjetlost, 1992), ostavio je za sobom vrijedan prevod djela jedne od prvih spisateljica u Bosni, koja je pisala na judeo španskom (koji neki zovu i ladino jezikom). Riječ je o Lauri Bohoreta i njenom važnom djelu Sefardska žena u Bosni (Connectum, 2005).
Za Lauru Bohoretu sam čula davno i zanimala se za njene tekstove, a o njoj mi je pričao i moj tetak Joža Engel, čija je majka djevojački bila također Levi, pa ću ovdje reći nekoliko riječi o toj izuzetnoj ženi: Laura Papo Bohoreta, rođena je kao Luna Levi u Sarajevo 1891, gdje je i umrla 1942., kad je saznala za smrt svojih sinova, deportiranih u Jasenovac. Bila je i prevodilac, ali se najviše zanimala za život Jevrejki u Bosni, o čemu i govori u svom djelu. Kao siromašan trgovac, Lunin otac se seli u Istanbul, gdje će dobiti « modernije ime », Laura, i pohađati francusku školu Alliance Israélite Française. Nakon osam godina obitelj se vraća u Sarajevo, ni malo bogatija nego kad je otišla. Da bi pomogla sada mnogobrojnoj porodici, Laura daje časove iz francuskog, latinskog, njemačkog i klavira. Već tad, u 17. godini, primjetiti će da se gasi sefardska tradicija u Bosni pa počinje da skuplja sve o Sefardima, pjesme, priče, poslovice, koje će ukomponirati u svoju knjigu o sefardskoj ženi. Posebno će se zaintersovati za to pročitavši članak Južnoslavenska žena u politici (Die Südslawische Frau in der Politik), objavljen 1916. u bosanskim novinama Bosnische Post. Tu je autor Jelica Bernadzikowska Belović opisala Sefartkinju kao konzervativnu i neuku. Revoltirana, Laura će joj odgovoriti tekstom u istim novinama na njemačkom, pod naslovom Sefartkinja (Die Spanische). To će biti i početak njene knjige koju će pisati na njemačkom jeziku, na prijedlog direktora Zemaljskog muzeja u Sarajevu. Kasnije će Laura prevesti tu knjigu na judeo španski kojim su govorili Jevreji stigavši u Bosnu u 16. v, nakon progona iz Španije. Sultan je rekao da je sretan što u svoje carstvo prima taj «izabrani narod».

Knjigu je Bohoreta prevela na maternji jezik (La mužer sefardi de Bosnia) na prijedlog Vite Kajona, intelektualca iz Sarajeva koji je i sam bavio kulturom Sefarda. Tu će Laura Papo, sa pseudonimom Bohoreta, podsjetiti čitaoca da je tadašnja Španska republika ponovo otvorila vrata Jevrejima, ali se pita da li je Sefardu ostalo snage da im povjeruje, budući da je toliko patio. Iako po Laurinim riječima, Španac tvrdi da su Jevreji grana Iberijskog stabla, o čemu svjedoče romanse, tužbalice, pjesme, poslovice, nošnje, običaji, «ipak smo mi pustili korijene u drugim zemljama, hvala Bogu, a stara stabla neka se ne premještaju», zaključuje ona. Bohoreta u pomenutoj knjizi govori upravo o svim tim običajima i tradicijama Jevrejki u Bosni, njihovoj poeziji, jelima, odjeći, poslovicama, nošnjama, romansama, itd. O svemu joj je pričala i njena baka Ester Levi, pominjući joj da Jevrejke u Bosni nisu bile slobodne ni u svojim postupcima ni u odijevanju. Sefardska žena se oblačila u anterije i dimije kao i muslimanka, ali i hrišćanka u to doba, a religijski su te žene razlikovale samo po boji odjeće (za razliku od hrišćanke, muslimanka npr. nikad nije nosila crnu odjeću). Jedini nakit bio joj je tabaka, ogrlica. Umjesto dragog kamenja, čipkastih kragni i bisera, nosila je zlatne dukate optočene srmom. Laura nije bila zadovoljna što stranac koji dođe u Bosnu, mada se divi «našoj slikovitoj zemlji punoj lijepih boja, nošnji, odijela, fesova i turbana», na Jevrejki prvo primijeti kapicu zvanu tokada, ili tukada, u obliku čuna. Stranac ne zna da su tako odjevene kćeri Izraela žrtve Thomasa Torquemade i mračnog srednjeg vijeka. Ovim komentarom Bohoreta i počinje knjigu o sefardskoj ženi u Bosni. Ona je bila i pisac drama, a svim svojim djelima nastojala je da poduči Jevrejku kako da živi u modernom dobu, nadvlada poteškoće, zadovolji svoje potrebe i izvrši obaveze prema obitelji i društvu. Po njoj, svaka žena može biti majka i raditi izvan kuće bez grižnje savjesti, istovremeno poštujući sefardsku tradiciju.

Evo i nekoliko sefardskih poslovica koje je sačuvala Laura Bohoreta od zaborava, one su joj bile učiteljice pa Sefartkinja zato nije govorila što misli: Debljina znači ljepotu; čistoća je pola bogatstva; tko govori istinu, gubi prijatelje…
Lauru Bohoretu, koja se uz to smatra pretečom feminizma kod nas, u svakom slučaju treba čitati. Ili ponovo čitati.