Uvod

[Jules] u okviru društvenog projekta, nije u stanju da se «izrazi», […] on je primoran da svoj entitet traži izvan identiteta i izvan tzv. društvene strukture. […] Tako on postaje pripadnik jedne skupine koja postavlja sebi, bar na izgled, kao zadatak i cilj probleme od epohalne važnosti: opstanak i prestiž nacije, ili nacija, očuvanje tradicije i nacionalnih svetinja, folklornih, filozofskih, etičkih, književnih, itd.(1). Ovim riječima književnik Danilo Kiš opisuje fenomen nacionalistički intoniranog subjekta koji, u nemogućnosti za etabliranjem vlastite pozicije unutar društvenog kolektiva, nastoji svoj položaj učvrstiti pozivajući se na „stabilne“ narative o unifikacijskim elementima zajednice (etnocentrizam) i „prirodnim“ pravima i dužnostima. Riječima Ingleharta: najveća se vrijednost pridaje onim aspektima života koji su najmanje zastupljeni- u razdoblju ekonomske nesigurnosti i gladi, ratova i slično, naglašava se ekonomska i fizička sigurnost.(2)

Konvencionalno poimanje obiteljskih odnosa kao nuklearnih, nedjeljivih (i, po mnogima, nepromjenjivih!) načela tradicionalno koncipirane obitelji gdje je majka svojevrstan objet du desir, otac svojevrsna nužna optimalna frustracija, a dijete deseksualizirani subjekt, transgresira u sferu društva u vidu konzervativnih ideologija koje arhetipom majke mistificiraju pojam države, a između državnog „blagostanja“ i njenih subjekata postavljaju vođe kao svojevrsne očinske figure s ekskluzivnim pravom upliva u simbolički kapital društva. Uvedemo li u navedenu konstelaciju odnosa izvanjski prijeteći objekt, libidinalna ekonomija (suvremenih) konzervativnih ideologija vrlo je jednostavna. Rezultat je tzv. Kolektivni narcizam, u kojemu društvo, a napose pojedinci, gube sposobnog apstraktnog nadilaženja partikulariteta, u osnovi, kolektivnog samozrcaljenja, i doživljavanja drugačijih pojedinaca i onih s onu stranu granica (bilo geografskih, etničkih, kulturnih, itd.). Navedene fenomene, moguće je vidjeti posvuda. Od recentnih reakcija na krizu (od ekonomske do zdravstvene) uzrokovanu pandemijom virusa COVID – 19, gdje se trenutne, doduše ne tako zanemarive, promjene u životnim navikama pojedinaca sve više shvaćaju kao udari na temelje društvenog poimanja života, što, usporedno s ekonomskim reperkusijama dodatno potencira pojave (više ili manje nasilnih) izboja nezadovoljstva, pa do – i dalje snažnih – desničarskih populističkih stranaka diljem Europe i svijeta, čiji uspon je snažan još od globalne ekonomske krize 2008. godine te dodatno potaknut migrantskim krizama (s naglaskom na onu 2015. godine).

No, pogledamo li malo bliže navedene fenomene, primijetiti ćemo kako oni nisu specifikum ovog našeg doba u kojemu živimo. Još je 1941. Erich Fromm u svom radu Bijeg od slobode upozorio kako postoje dva tipa slobode: sloboda od i sloboda za, od kojih je prva prema autoru glavno stremljenje moderne europske i američke povijesti [u vidu] oslobađanja ljudi od političkih, ekonomskih i duhovnih okova koji su ih sputavali(3), dok bi potonja (sloboda za) trebala biti suplement za gubitak društvenih i kulturnih spona i okova. No, vrlo često je rezultat oslobođenja od autoriteta osjećaj bespomoćnosti i izgubljenosti. Navedeno možda najbolje ilustriraju sljedeće Frommove rečenice: mnogi su smatrali da je svjetski rat posljednja borba za slobodu, a njegov završetak konačna pobjeda slobode. Izgledalo je da su postojeće demokracije ojačale, a stare monarhije zamijenjene su novim demokracijama. No, već poslije nekoliko godina pojavili su se novi sustavi koji su porekli sve ono što su ljudi vjerovali da je stečeno vjekovnim borbama. Jer suština tih novih sustava koji su uspješno zagospodarili i društvenim i osobnim životom čovjekovim, bila je potčinjavanje svih ljudi, izuzev jedne šačice, autoriteta nad kojim oni nisu imali nikakvu moć.(4) Nadalje, padom Berlinskog zida, zavladalo je snažno uvjerenje kako je povijest kao takva gotova (Fukuyama pozivajući se na Hegela vidio kao konačni iskorak prema vječnosti – liberalnoj demokraciji) i kako totalitarni režimi kao takvi nisu više mogući u Zapadnim demokracijama i u Europi. No, kako kaže i sam Fromm, potrebno je razumjeti takve sustave, čimbenike koji do njih dovode i društvo koje je aplikabilno za takve anomalije. Stoga, u ovome radu ćemo iznijeti neke od ključnih teorija i mišljenja vezanih za fenomene nacionalizma i autoriteta, ponajviše teoretičara Frankfurtske škole ali i suvremenih mislilaca.

Nasilje, obitelj i autoritet

Nacionalizam je, pre svega, paranoja. Kolektivna i pojedinačna paranoja. Kao kolektivna paranoja, ona je posledica zavisti i straha, a iznad svega posledica gubljenja individualne svesti; te prema tome, kolektivna paranoja i nije ništa drugo od zbir individualnih paranoja doveden do paroksizma.(5)

Unutar svake ljudske zajednice, od obiteljskog doma do državnih institucija, umjetničkih paviljona, koncertnih dvorana i velikih gradskih trgova, pulsira primordijalno stanje kaosa, prvotne pukotine iz koje se, barem prema Heziodu, pokrenula cijela kozmološka linija Ereba (Tama) i Noći. To prvotno stanje, osnovni je generator pokreta i osnova za rađanje logosa kao drugog parametra u toj iskonskoj dijalektici čiji rezultat smo i mi sami, kao dijelovi prirode i njenog poretka, u njenom (autodestruktivnom?) progresu, uronjenom u bespuću svemirskog prostranstva, rođenom u činu ultimativnog nasilja, i koji će, barem prema trenutnim shvaćanjima suvremene fizike, završiti svoje gibanje kao stari pokvareni zidni sat – jednostavno će stati, s dodatkom potpunog poništenja. Nešto kao sve tanja tekstura žvake koja nam se nemilosrdno zalijepila za cipelu i sada se razvlači u posljednjem otporu do stanja potpuno pasivnog i postepenog gubitka teksture – do posljednjeg poništenja vlastitog bitka. To „skriveno“ nasilje, kako ga Žižek naziva u svom djelu O nasilju (2008.), imanentno je stanje stvarnosti, jedan od konaca teksture prirode, društva i nas samih kao racionalnih bića, no ipak prije te (vrsne, species) odrednice intellectualis, u Aristotelovoj definiciji čovjeka stoji i (rodna, genus) odrednica anima. Ta anima, kao odrednica osjetilnih bića, tisućljetni je podsjetnik kako, koliko god si voljeli tepati da smo iznad tog, naoko, iracionalnog, nasilnog, pa, da budem u potpunosti brutalan, Dionizijevskog, – i mi smo dio tog okrutnog svijeta nasilja.

No, onaj racionalni dio iz te definicije, kroz epohe prošlosti i razna društvena „pretumbavanja“ ipak je omogućio da spoznamo kako, ukoliko se doista želimo približiti onom „božanskom“, a čemu (gotovo s narcističkom opsesijom) težimo još od najranijih dana, jedini siguran način jest da spoznamo taj „animalni“ konstituens sine qua non u nama, i usmjerimo tu libidinalnu bujicu u nekom drugom pravcu, manje štetnom i, ako je moguće, prema onom idejnom konfliktu, koji je osnova demokratskog poretka i progresa koji, uz povremene brutalne ekskurse u vidu ratova, tako rado pripisujemo zapadnom, latinskom kozmopolisu, još od kraja srednjeg vijeka, a ponajviše od razdoblja prosvjetiteljstva naovamo.

Činjenica je kako nasilje uvijek pulsira unutar naše stvarnosti i zaista podsjeća na Žižekovu ingenioznu prispodobu o radniku s praznim kolicima kojeg su sumnjičili za krađu – obrat i onaj katartičan elemenent te priče je upravo u spoznaji kako je krađa (unatoč praznim kolicima) zaista i počinjena; naime, ukradeni objekt su upravo sama ta kolica. Ta anegdota nam savršeno osvjetljava problem nasilja. Nekako je ukorijenjeno u javnom diskursu nasilje promatrati kroz paradigmu agresije – regresivnog obrasca ponašanja s ciljem povrjeđivanja i/ili uništavanja druge jedinke ili zajednice (možda bi na ovom mjestu zgodniji bio pojam subjekta, pošto nije ograničen na broj aktera na koji se može primijeniti). Pa tako možemo govoriti o političkom nasilju, društvenom nasilju, rodnom nasilju, vjerskom nasilju, ideološkom nasilju i brojnim drugim izdancima tog nadređenog pojma nasilje. Možda sama ta činjenica kako je nasilje permanentna sablast koja se provlači kroz svaku poru naše stvarnosti djeluje obeshrabrujuće, no, upravo kao i svaku sablast, moguće ga je otjerati svjetlom razuma. Moguće je spoznati i razotkriti modalitete, razloge i uvjete u kojima se javlja i time ga nastojati proraditi i, barem u jednom njegovom segmentu, proglasiti nepoželjnim i ukloniti iz društvene zbilje.

Prema Frommu, sloboda od kao takva ljudima je postala relevantna tek u dvadesetom stoljeću i nerijetko je i sama izvor frustracija te generator težnji za uspostavom obrazaca ponašanja i mišljenja kojima bi se broj mogućih odabira i modaliteta ponašanja i mišljenja ipak u većoj ili manjoj mjeri ograničio. Potonje Fromm pronalazi u tri mehanizma bijega od slobode: bijeg u autoritarnost, u destruktivnost i u konformizam.(6) Autoritarnost karakterizira kao mehanizam u čijoj je osnovi težnja za odustajanjem od individualnog ja i njegovim sjedinjenjem s nekim ili nečim izvan sebe, kako bi ono steklo snagu koja mu nedostaje(7), tj. bijeg iz nepodnošljive usamljenosti(8). Potonje pak dijeli na dvije suprotne težnje – želju za gospodarenjem (koju vezuje za sadizam) i želju za podčinjenošću (koju vezuje uz mazohizam). U osnovi ovog mehanizma je težnja za ponovnom uspostavom simbioze: Izgubljena primarna veza sa svijetom nastoji se kompenzirati odustajanjem od nezavisnosti svojega pojedinačnog ja tako da se ono sjedini s nekim ili nečim izvan sebe.(9) Mazohističke se pak težnje javljaju iz osjećaja nebitnosti, inferiornosti i nemoći zbog čega pojedinac ima potrebu prebacivati slobodu izbora na drugoga, dok se pak sadističke tendencije javljaju iz tri osnovna motiva: težnja da se drugi naprave ovisnima i da se nad njima stekne apsolutna i neograničena vlast(10,) čime se drugi reducira na puko oruđe za postizanje nekog cilja; težnja da se, uz apsolutnu moć nad njime, drugoga i eksploatira, pokrade tj. potpuno iscijedi(11) te u trećoj varijanti, uz navedeno, teži drugome izazvati i patnja (ponajviše mentalna). U obje težnje ovog mehanizma (i mazohističkoj i sadističkoj) jedan od važnih elemenata je i ovisnost sadiste o predmetu sadizma(12). Fromm sadomazohistički karakter smatra tipičnim za njemačku (ali i europsku) sitnu buržoaziju (ono što bi Reich nazvao Lumpenproleteriat) zbog čega je nacizam i bio privlačan ponajviše u tim društvenim slojevima. Destruktivnost (rušilaštvo) je mehanizam koji također potječe iz osjećaja nemoći, ugroženosti i izoliranosti, te vrlo je sličan autoritarnom s razlikom da: rušilaštvo se razlikuje po tome što ne teži aktivnoj ni pasivnoj simbiozi, već uklanjanju predmeta. Ali i rušilaštvo potječe iz nepodnošljivog stanja pojedinačne izdvojenosti i nemoći. Ja mogu izbjeći osjećanje vlastite nemoći prema svijetu izvan mene tako što ću svijet uništiti(13). Konformizam je mehanizam pomoću kojeg pojedinac usvaja normative i modalitete ponašanja i vjerovanja koji se smatraju prihvatljivima u određenoj zajednici, tj. on [pojedinac] potpuno usvaja onakvu osobnost kakvu mu pružaju kulturni obrasci(14). Ukida se opozicija između „ja“ i „svijeta“, a samim time i strah od usamljenosti i ugroženosti. Pojedinac postaje automat koji se, zarad umanjivanja tjeskobe i straha od usamljenosti i izoliranosti, odriče slobode mišljenja, osjećaja, djelovanja. U tom smislu Fromm postavlja sljedeću dijagnozu: Pretpostavka da je pretvaranje u automat normalan način za savlađivanje usamljenosti proturječi jednoj od najrasprostranjenijih ideja o čovjeku u našoj kulturi. Pretpostavlja se da većinu nas čine pojedinci koji uživaju slobodu mišljenja, osjećanja, djelovanja. Svakako, to nije samo opće mišljenje o predmetu modernog individualizma; i svaki pojedinac iskreno vjeruje da je „on“ i da su njegove misli, osjećaji, želje „njegovi“. Pa ipak, mada među nama ima pravih pojedinaca, to vjerovanje je u većini slučajeva obmana, i to opasna obmana, pošto sprječava otklanjanje onih uvjeta koji su odgovorni za takvo stanje stvari(15).

Kad govori o obitelji, Fromm naglašava kako moderne obitelji sve više karakterizira hladnoća u odnosima i usmjerenost na formalnost ali i odbijanje roditeljske uloge i roditeljsko izjednačavanje vlastitih uloga s dječjima, što vidi jednako problematičnim kao i simbiotske veze u tradicionalnim obiteljima u kojima su neki članovi gotovo u potpunosti „ugušeni“. U kontekstu autoriteta, otac [se] nadovezuje na autoritete koji vladaju u društvu. Autoritet što ga otac ima u porodici nije slučajan autoritet koji se kasnije “dopunjava” društvenim autoritetima, već se sam autoritet oca porodice naposljetku zasniva na strukturi autoriteta cijeloga društva. Istina, otac porodice je prema djetetu (vremenski gledano) prvi posrednik društvenoga autoriteta, ali (sadržajno gledano) on nije njegov uzor, već njegov odraz(16). Potonje se kasnije internalizira u instanci Nad-Ja, koja je uvjetovana strahom od oca, a istovremeno i željom da ga otac voli, pa se porodica pokazuje kao važna pomoć u uspostavljanju kasnije sposobnosti odrasloga da vjeruje u autoritete i da im se podređuje(17).

Horkheimer u eseju Autoritet i obitelj (1936.) kaže kako je sklonost autoritetu imanentna čovjeku te kako je odnos u kojemu mala skupina ljudi ima moć nad većom skupinom oduvijek postojao, a ta ovisnost se uvijek izražavala u slabijoj materijalnoj egzistenciji(18), a što se nadovezuje na premisu kako su a su porivi i strasti, karakterne dispozicije i načini reagiranja obilježeni danim odnosom gospodstva u kojemu se odvija životni proces društva(19). Autoritet je stoga, prema Horkheimeru, nužan faktor u ljudskoj strukturi sve do našeg vremena, te on, kao prihvaćena ovisnost stoga implicira odnos koji donosi napredak, koji je u interesu svih skupina i u korist je razvoja ljudske moći(20). Autoritet stoga može omogućiti održavanje postojeće društvene formacije te potencirati njen napredak, no, isto tako u razdobljima stagnacije, on može biti puko održavanje na životu nečega, što je na rubu svoje propasti, te time potencirati regresivne procese kroz anakrono invociranje zastarjelih tradicionalnih vrijednosti i obrazaca mišljenja i ponašanja. Težnje prosvjetiteljstva su u osnovi bile fokusirane na urušavanje starih autoriteta te su se kao ideali uzimali sloboda, jednakost, veća prava. No, kako upozorava Horkheimer, (a gotovo u Lacanovoj maniri revolucionarne aspiracije imaju samo jedan mogući završetak, samo jedan, i to uvijek s diskursom Gospodara; […] ono za čime kao revolucionari žudite je gospodar. I dobiti ćete ga(21), oslobađanjem od starih autoriteta, društvo je naišlo na novi, i to onaj determiniran ekonomijom – ekonomski sustav: Otpuštanje radnika, početak ratova i mnoge druge stvari nastaju kao rezultat ekonomskog sustava i ekonomske potrebe, anonimnog “Boga” koji upravlja ljudima, zazivaju ga oni koji

nemaju moći nad njim ali imaju koristi od njega(22). Horkheimer političku bazu u poimanju autoriteta vidi upravo u ekonomskoj pozadini. Dok god radnik mora sam protiv cijele svoje klase sudjelovati u utakmici za radno mjesto i svoju egzistenciju, a poslodavac iza sebe posjeduje ekonomsku moć, pojedinac će biti prinuđen da se podredi zahtjevima poslodavca-autoriteta. Kao najvažniji mehanizam prenošenja autoriteta Horkheimer vidi upravo obitelj pošto patrijarhalno koncipirana obitelj već u sebi sadržava autoritarnu strukturu, same društvene institucije, bilo svjetovne ili sakralne, legitimiraju sami društveni poredak. No, dodatni problem za Horkheimera predstavlja racionalizacija, pošto ona dovodi do otuđenja: dijete ne pronalazi više ni uzor u liku oca, koji gubi ulogu moćnog zaštitnika, te umjesto toga uzor traži u liku nad-oca, odnosno fašističkog vođe(23). Vrlo slične teze o obitelji kao jednom od najvažnijih represivnih organa društva, a u spoju Freudovog nauka i Marxa, Wilhelm Reich kaže: Da bi se pojmila ta sveza između nužno je shvatiti središnju društvenu instituciju u kojoj se isprepliću privredna i seksualna ekonomijska situacija privatnovlasničkog društva. Bez uvođenja te institucije nije moguće razumjeti seksualnu ekonomiju i ideologijski proces patrijarhata. Psihoanaliza ljudi svake dobi, iz svih zemlja i iz svakog socijalnog sloja pokazuje: povezivanje se socijalno ekonomijske strukture društva događaju u prvih četiri ili pet godina života u obitelji. Crkva kasnije samo nastavlja funkciju. Zbog toga se klasna država nečuveno interesira za obitelj: ona je postala njenom tvornicom strukture i ideologije(24).

Zaključak

Pritisnut ideologijama, na marginama društvenih kretanja, zbijen i izgubljen među konfrontiranim ideologijama, nedorastao individualnoj pobuni, jer mu je ona uskraćena, individuum se našao u procepu, u praznini, ne učestvuje u društvenom životu a društveno je biće, individualista a individualnost mu uskraćena u ime ideologije, i šta mu preostaje drugo nego da svoje društveno biće traži drugde? Nacionalista je refulirani individualista, nacionalizam je refulirani (kolektivni) izraz tog i takvog individualizma, ideologija i antiideologija…(25)

Kao što smo u radu do sad vidjeli, libidinalne veze između članova zajednice u osnovi se baziraju na primarnim objektnim odnosima (obiteljska- edipska trijada) koja se potom projicira na autoritarni subjekt sa sadističkim tendencijama. Osnovni način za otapanje političke moći, prema Horkheimeru, jest odbijanje prihvaćanja odnosa u ekonomiji. Prevedemo li sve to navedeno u suvremeni kontekst novija ideološka ofenziva u toj borbi koristi pojam „modernizacija“ kojim se stvara dihotomija na pristalice globalnog kapitalizma i one koji mu se imanentno protive, tj. tradicionaliste. No ako pobliže promotrimo pripadnike „modernizatora“ i „tradicionalista“ primijetit ćemo da u prvotnu spadaju skupine koje prigrljuju globalni kapitalizam, od ekonomskog do kulturnog a u potonju svi od tradicionalnih konzervativaca i populista do „stare ljevice“(26) (zagovornici socijalne države, sindikati). Klasna borba se ovdje nameće kao „konkretna univerzalnost“ tj. odnoseći se prema svojim drugostima (drugim antagonizmima), odnosi se prema sebi, (nad)determinira način na koji se odnosi prema drugim borbama(27) iz čega Žižek napose podvlači temeljnu razliku između feminističke, antirasističke i drugih sličnih borbi te klasne borbe: u prvom slučaju cilj je antagonizam prevesti u razliku (miroljubiva koegzistencija spolova, religija, etničkih skupina), dok je cilj klasne borbe upravo suprotan: pretvoriti klasne razlike u klasne antagonizme […] teži tome da nadvlada i porazi, čak i uništi, drugo – čak i ako nije riječ o izravnom uništenju, cilj joj je istrijebiti društveno političku ulogu i funkciju drugoga.(28) Evidentno je kako su već po samoj formi široke konzervativno-populističke kampanje preuzele stari ljevičarsko-radiklani stav narodne mobilizacije i borbe protiv eksploatacije koju provode više klase(29). Potonje neodoljivo podsjeća na Hitlerovo manevriranje između parola o povećanju socijalnih prava i umanjivanju utjecaja kapitalista te istovremeno garantiranje socijalnog mira velikim kapitalistima. Stoga je moguće trenutnu kulturalnu borbu shvatiti i kao svojevrstan sukob „više“ klase, za koju se tradicionalno vežu pitanja poput feminizma, seksualnih prava, itd. i „niže“, za koju se veže rasizam, ksenofobija i sklonost tradicionalnijim shvaćanjima.

Bibliografija:

Fromm, Erich. Autoritet i porodica. Zagreb: Naprijed. 1980.

Fromm, Erich. Bekstvo od slobode. Zagreb: Naprijed – Nolit ; 1984.

Horkheimer, Max. Kritička teorija 1, Zagreb: Stvarnost, 1982.

Inglehart, R. i C. Welzel. Modernizacija, kulturna promjena i demokracija. Slijed

ljudskog razvitka. Zagreb: Politička kultura. 2007

Kiš, Danilo, Poetika, Beograd: Predsedništvo Konferencije Saveza studenata Jugoslavije, 1974, knjiga 2.

Lacan, Jaques. The seminar of Jacques Lacan. Book 17, The other side of psychoanalysis. New York: Norton, 2007. (moj prijevod na hrvatski)

Radenović, Ivana. Shvaćanje čovjeka u djelima Ericha Fromma. (diplomski rad), Zagreb, 2013

Reich, Wilhelm. Masovna psihologija fašizma: uz seksualnu ekonomiju političke reakcije i proletersku seksualnu politiku. Zagreb: Jesenski i Turk. 2014.

Žižek, Slavoj, Godina opasnog sanjanja, Zaprešić: Fraktura, 2013.

Bilješke:

1 Kiš, Danilo, Poetika, Beograd: Predsedništvo Konferencije Saveza studenata Jugoslavije, 1974, knjiga 2.
2 Inglehart, R. i C. Welzel. Modernizacija, kulturna promjena i demokracija. Slijed

ljudskog razvitka. Zagreb: Politička kultura. 2007.
3 Fromm, Erich. Bekstvo od slobode. Zagreb: Naprijed – Nolit ; 1984.
4 Ibid.
5 Kiš, Danilo, Poetika, Beograd: Predsedništvo Konferencije Saveza studenata Jugoslavije, 1974, knjiga 2.
6 Fromm, Erich. Bekstvo od slobode. Zagreb : Naprijed – Nolit ; 1984
7 Ibid.
8 Ibid.
9 Radenović, Ivana. Shvaćanje čovjeka u djelima Ericha Fromma. (diplomski rad), Zagreb, 2013.
10 Fromm, Erich. Bekstvo od slobode. Zagreb: Naprijed – Nolit, 1984
11 Ibid.
12 Ibid.
13 Ibid.
14 Ibid.
15 Ibid.
16 Fromm, Erich. Autoritet i porodica. Zagreb: Naprijed. 1980.
17 Ibid.
18 Horkheimer, Max. Kritička teorija 1, Zagreb: Stvarnost, 1982.
19 Ibid.
20 Ibid.
21 Lacan, Jaques. The seminar of Jacques Lacan. Book 17, The other side of psychoanalysis. New York: Norton, 2007. (moj prijevod na hrvatski)
22 Horkheimer, Max. Kritička teorija 1, Zagreb: Stvarnost, 1982.

 

23 Ibid.
24 Reich, Wilhelm. Masovna psihologija fašizma: uz seksualnu ekonomiju političke reakcije i proletersku seksualnu politiku. Zagreb: Jesenski i Turk. 2014.
25 Kiš, Danilo, Poetika, Beograd: Predsedništvo Konferencije Saveza studenata Jugoslavije, 1974, knjiga 2.
26 Žižek, Slavoj, Godina opasnog sanjanja, Zaprešić: Fraktura, 2013.
27 Ibid.
28 Ibid.
29 Ibid.