Pomislila sam kako svatko ima pravo na jedan praznjikav trenutak, bez velikih misli i burnih osjećaja, bez poučnosti i dosizanja velikih istina, jednostavno, da se povuče korak unatrag i vrati na neku poziciju nikome vidljivu i nikome važnu, osim njemu samome. Mašta ne radi uvijek na mlazni pogon, niti srce može izdržati silovitost razdirućih emocija, napad i obranu, ofanzivu i uzmicanje. Bolje je biti negdje u onoj pubertetskoj praznini i zadovoljstvu poznatom kao “kopanje nosa bez poticaja i usprkos pristojnosti”. Kad ti nitko ništa ne može, a zapravo niti ne želi, jer si svijetu potpuno nebitan.

Čitam kako je Dylan napisao i komponirao 600 pjesama, koje je sada prodao u smislu autorskih prava uspješnoj kompaniji, pa doslovce spava na lovi, ulazeći spokojno u svoje osmo desetljeće. Bravo za njega. Posve zasluženo i meni je to drago, volim uspješne ljude i dobre primjere, i volim Sarah, oh Sarah…još uvijek jednako kao u mladosti. Pa i ako je u pitanju kombinacija talenta, metodičnosti, probitačnosti, lobija i Kairosova dodira, meni je pravo. Rada bih bila na njegovu mjestu, no sve vuče na onaj Slamnigov stih da bi “najradije bio vunderkind, ali je zato odveć star”.

Dakle, čitam različite stvari, novine razne, poeziju, internetske stvari, koje su ponajviše splačine, no nađe se i nešto vrijedno pozornosti, barem s dobrom nakanom. Priznajem da me najviše muči problem istine, što žestoko protuslovi želji za praznjikavim trenutkom. Naime, potraga za istinom ozbiljna je stavr, a Musil u ČOVJEKU BEZ SVOJSTAVA odlično veli: “Svijet bi se raspao kad bi istinom moglo biti sve što se takvim smatra , a svaka bi nakana koja sama sebi izgleda istinitom bila dopuštena. Zbog toga nam je dužnost da utvrdimo jedinu istinu i ispravnu volju, pa ako nam to uspije, da s neumoljivim osjećajem obveze nastojimo da se to uobliči i kao jasan znanstveni zor.”

I sada stojim nad tim komadićem teksta, gutam kriške mandarine, mrštim se. Taman sam pripremila set lijepih fotki, da nešto biserno odgugućem o prirodi. Ništa od toga. Ni od simboličkog kopanja nosa. Neka mi netko još smo veli da su knjige zabava i razonoda. Ja ti, brate, ništa u to ne vjerujem. Čini se da mi je još jedno planirano mirno popodne propalo.