Kada smo u proljeće 2009. godine krenuli u osnivanje udruge „Art 9“, koja se u cijelosti i isključivo trebala baviti popularizacijom hrvatskog stripa (i brigom za njegovu baštinu), jedan od prvih prijedloga koje sam iznio svojim kolegama je bio – da ustanovimo nagradu za životno djelo!

Samo po sebi podrazumijevalo se da nagrada nosi ime Andrije Maurovića, ne samo crtača koji je sinonim za strip na ovim geografskim prostorima, nego i autora koji po svojoj crtačkoj virtuoznosti, umijeću vizualnog pripovijedanja i originalnošću, ulazi u najuži svjetski vrh devete umjetnosti.

Te 2009. godine nagrada „Andrija Maurović“ de facto je bila jedna jedina personalizirana nagrada koja se u Hrvatskoj dodjelila za domete u stripu.

Danas, jedanaest godina kasnije – nažalost – ova nagrada i dalje je jedina u takvom statusu.

Prvi „vlasnik“ nagrade „Andrija Maurović“ postao je Mladen Bjažić (urednik „Pionira“ i „Plavog vjesnika“, scenarist „Mende Mendovića“).

Slijedili su Radilović, Dovniković i još devetorica drugih „velemajstora“ hrvatskog stripa.

Ne samo crtači, ne samo kompletni autori, nego i scenaristi, povjesničari, pa i strip-urednici…

S tradicijom dodjele nagrade nismo prekinuli ni u ovoj pandemijskoj godini.

Stručni žiri je radio u sastavu Nedeljko Dragić, Borivoj Dovniković, Tihomir Mraović, Želimir Kosović i potpisnik ove objave.

Dileme nismo imali – bez obzira što se stripom „prestao“ baviti još prije četiri desetljeća, što zadnjih 34 godine živi i djeluje u Sjedinjenim Državama, kratkotrajno, ali vrhunsko i propulzivno strip stvaralaštvo MIRKA ILIĆA je utkano u našu kulturu i naš nacionalni identitet.

U obrazloženju zašto smatramo da upravo Ilić treba dobiti nagradu „Andrija Maurović“, nismo samo istakli njegov doprinos kao spiritus movensa grupe „Novi kvadrat“ i urednika stripa u „Poletu“, plus angažman u promociji stripa, nego smo naveli i:

„Njegov kvantitativno relativno skromni opus svojom dalekosežnom utjecajnošću i estetskom vrijednošću i danas izaziva respekt i iznimno poštovanje od svih dionika stripa. Kao crtač Ilić je bio likovno moćan i pamtljiv, kao scenarista kompleksan i izazovan. Poned je, zavisno od samih stripova, mijenjao stil, ali njegova ostvarenja ostaju prepoznatljiva kao „Ilićeva“. Često je eksperimentirao u grafičkom, idejnom i drakamaturškom pogledu, ali to ništa nije mijenalo na percepciju njegovih stripova.“

Za ostvarenja kao što su npr. „Debil blues“, „Iz povijesti ljudske gluposti“, „Shakti“, „Na istoj strani“, „Vodoravno i okomito“, „Strogo zabranjeno 1, 2 naređujem ja“, „Rođen da bi živio“, „Bajka“… istakli smo kako demonstriraju činjenicu da hrvatski strip te druge polovice 70-ih nije bio samo na tragu aktualnih tendencija u europskom stripu, nego je i sam činio njihov vrh.

Te smo kao zanimljivost naveli kako je Mirko Ilić kod kuće objavljivao u omladinskoj štampi, više-manje na roto-papiru, a da su isti ti stripovi kasnije izlazili na kundstruck papiru u nekim od tada najvažnijih strip-revija, poput „Alter Altera“, „Metal Hurlanta“, „Heavy Metala“, „Epica“…

Zbog prekooceanske udaljenosti i trenutne epidemiološke situacije sama dodjela nagrade „Andrija Maurović“ za 2020. za životno djelo na području hrvatskog stripa MIRKU ILIĆU organizirati ćemo slijedeće godine.