Moja mladost mračna oluja bijaše/kroz koju tu i tamo blještavo sunce prodiraše (Baudelaire)

Madame Kapidžić
Bilo je tu i tamo još profesora koji nisu krili « simpatije » prema meni. Među njima i profesorica francuske literature Madame ‘Anifa Kapidžić, kako su je zvali Francuzi, koji ne izgovaraju H. Ona me je «uvjerila» da moram iz svog džepa platiti studij III stupnja iz opšte lingvistike i turkologije, koji sam već bila završila s odličnom uspjehom. To je bio uvjet za prijavu magistarskog rada. Pored tog što sam jedina koja je svojoj radnoj ustanovi poklonila stan (dobiven zamjenom stana majke moga muža) s ciljem da od Fakulteta dobijem veći prema kvalifikacijama, bila sam sigurno i jedina koja je sama platila studij III stupnja od njihovog osnivanja na Filozofskom fakultetu. Bila sam, zapravo, jedini student koji nije imao stipendiju. Ne samo da me je dekanesa Kapidžić “nabijedila” da kao nastavnik te ustanove treba da platim studije koji su mi nametnuli zakon i kolege, sine qua non za ostanak na radnom mjestu i napredovanje, nego je, pored svog autoriteta pokazala da ima i operske kvalitete: toliko je moćnim glasom zapojila kad sam došla da s njom porazgovaram, impozantna, nadvita u dekanatu nad mene kao grabljivica, s tako nevjerojatnim fortissimom koji se penjao u crescendo, da se cijeli sprat orio od njenih beskrajnih: «Tko ste vi ? Tko ste vi ? Tko ste vi ?»
Ne sjećam se više je li već tad postojalo osam dekana na fakultetu kao kad me je obranio Ivo Šoljan od DSZ i ONO; zaboravila sam reći da je on bio dekan za filologiju, a Predrag Finci za filozofiju, na što me je i podsjetio nedavno Predrag. Situacija će tu iz godine u godinu biti sve složenija, kako bi rekli komunisti, da ne kažem skoro kafkijanska, pa će biti osnovana dva OUR-a (Osnovne organizacije udruženog rada): jedan za Filologiju, drugi za filozofiju. Svaki je imao svog dekana i prodekana, a na vrhu piramide bio je glavni dekan s prodekanom, ne računajući tu i dva dekana studenta. Sve zajedno je dakle činilo 8 dekana i prodekana.
U vrijeme mog studija III stupnja, profesor Grozdanić, blizak s drugaricom Kapidžić, posavjetovao mi je da s njom kao glavnim dekanom porazgovaram o oslobađanju plaćanja studija, što Katedra to nije mogla, ili nije htjela učiniti.
Kad je ova drugarica u pitanju, pomenuti susret u dekanatu me je obilježio za sva vremena, ali se prisjećam također da je prije tog događaja, pisala otvoreno pismo Savjetu fakulteta protiv profesora Šamića i Kovača, koji su je « sprečavali u napredovanju ». Nikola Kovač, pored tog što je bio vrlo obrazovan i šarmantan čovjek, imao je une âme noble, nije nikoga ni tračao ni sprječavao. Bio je vjeran do kraja Đakuli, a poslije mislio na svoju karijeru, bez podmetanja nogu drugome. Takvim sam ga ja vidjela. Zahvaljujući mom ocu, drugarica Kapidžić je i izabrana na fakultet. I zahvaljujući njemu, napredovala brže nego itko drugi. Ali je mislila da zaslužuje više. Ako nije krila « simpatije » prema Šamićima, nije krila ni istinsku ljubav prema Midhatu Begiću, za kog je bila veoma vezana, i smatrala se njegovim nasljednikom, ne samo zato što će postati urednik Izraza, koji je Begić osnovao, i što je bila prijateljica njegove supruge Mauricette.
Šamić je znao često preda mojom mamom i gostima reći da je ova profesorica izuzetno vrijedna i lijepa žena. I lektor Simonon je nalazio u Madame Kapidžić ljepoticu (bila je dva puta viša i šira i od njega i od moje mame). I bez « naočala » moglo se primijetiti da je profesorica uzavrela od ambicije. Na mene je « ukoso » gledala i kad sam recitirala Baudelairovu pjesmu u Francuskom institutu, u povodu objavljivanja monografije posvećene Pjesniku za kog je ljubav zločin gdje se nikad nećeš riješiti sudionika. Tad sam u znak priznanja dobila tu krasnu monografiju pjesnika za koga je mržnja bila i ovo što je zapisao u Cvijeću zla (mojoj pjesničkoj Bibliji), u mom prijevodu:
Mržnja je blijedih Danaida bure/Luda osveta crvenih ruku prokletih/Što zalud u svoju praznu tamu jure/Da prospu ogromne kofe krvi i suza umrlih/Demon tajne rupe buši u tim provalijama/Jer kud bi ta brojna ljeta znoja i truda utekla/Mada mržnja zna život udahnuti svojim žrtvama/Iscijediti ih da bi im tijela oživjela.

Izaberite posao koji volite i nećete raditi ni jedan dan u životu (Kineska poslovica)

Drugarica Kapidžić se pročula u javnosti doktoratom o srpskom nadrealizmu. Naslov njene teze obranjene u Dijonu šezdesetih, bio je Srpski nadrealizam i njegovi odnosi s francuskim nadrealizmom, a ovim pokretom baviti će se i kasnije. Obnašala je razne funkcije i bila omiljena u intelektualnim krugovima, gdje kao žena nije imala problema da nametne svoj autoritet i izazove nesebično divljenje oba spola. Budući akademik, koga su cijenili i voljeli i studenti, divila se francuskim feminističkim spisateljicama, kao što je Simon de Beauvoir. Prema ovoj Sartreovoj životnoj suputnici moj otac je bio ravnodušan, a moja mati ju je prezirala, kao i Sartrea. Ja sam čitala Riječi u gimnaziji i tu knjigu voljela, a potom se doslovce kljukala skoro svim Sartreovim djelima, naročito Mučninom, kao i djelima drugih «egzistencijalista», najviše Camusevim, iako ovaj posljednji nije volio da ga smatraju egzistencijalistom. Dvije Sartreove maksime ušle su u istoriju: postojanje prethodi suštini i čovjek je osuđen da bude slobodan. Ove teze, kao što znamo, Sartre je iznio u L’existentialisme est un humanisme (Egzistencijalizam je humanizam). Što se tiče Simone de Beauvoir, kao dijete sam čitala njene Memoare dobro odgojene djevojke (Mémoires d’une jeune fille rangée), kasnije i njenu knjigu o majci, i listala knjigu o starosti, bez velikog zanimanja za ostalo, pa ni njen feminizam, koji sam bez imalo kompleksa gradila – ako uopće jesam? – na knjigama muških autora. Nisam nikad negirala niti ću teškoće kroz koje prolaze žene, mnogo više nego muškarci, ali me feminizam kao pokret nije zanimao. Bio je kao i svi pokreti, kao i Partija i religija, dogma u kojoj je svako zašto isključeno. Izučavala sam, dok sam bila direktor istraživanja u CNRS-u (Francuskom naučnom nacionalnom centru) žene koje su u Osmanskom carstvu pisale poeziju. Sve one su, na neki način, i bez pomoći neke osmanske Simone de Beauvoir, bile feministice. Samostalne, samosvojne, zaljubljene, rijetko ili nikad udate. Skoro sve mistične, sufije. A nisu otvoreno bile protiv majčinstva, iako o tome nisu pisale kao pomenuta francuska intelektualka. U svom čuvenom feminističkom manifestu Deuxième sexe, Drugi spol, S. de Beauvoir smatra da je materinstvo prepreka za vokaciju i emancipaciju žene i da bi se oslobodila svog biološkog jarma, predlaže ženama da odbiju materinstvo.
Ipak, u svom izboru pisaca, nisam bila pod utjecajem svoje majke za koju je ovo dvoje slavnih autora svojim nakaradnim idejama uništilo generacije ljudi. Čitala sam prvenstveno knjige koje sam nailazila u tatinoj biblioteci, ali i u drugim bibliotekama i knjižarama. Naročito sam u knjižari Svjetlost, čuvenoj u to doba, voljela provoditi vrijeme. A onda sam i pisala o toj knjižari kod Stipe, jednom prilikom u Odjeku. Da sam slijepo slijedila roditelje, nikad ne bih zavoljela D. H. Lawrensa koji je i danas jedan od meni najdražih pisaca, a koga sam čitala u djetinjstvu, i bila veoma ukorena zbog toga kad je moj otac to saznao. Kad je ugledao Moravijevu Rimljanku i Boccaccieovog Decamerona u mojim desetogodišnjim rukama samo je pitao: Zar to nije prerano za tebe? To su knjige pune nepatvorene senzualnosti, kojima bismo se svi trebali vraćati. Nezaboravan ostaje i Pasolinijev film Decameron, ali i njegove pjesme, kad smo već o ovom pjesniku sineasti, koje nemaju veze s Filozofskim fakultetom, gdje još nije bila otvorena Katedra za talijanski, ali imaju veze s mojim studijama na tom fakultetu, i mom ukusu. Kada nam je čitanje rad, kao meni, onda stvarno nemaš osjećaj da si išta radio u životu, nego samo uživao u svakom trenutku, i napajao se ljepotama.
Pomenuti autori nisu se ni malo kosili s onima koje sam otkrivala na Orijentalistici, pa ni s Hafezom na čije upute sam često mislila: Uživaj u svakom trenu Koju će ti sudbina pružiti Jer nitko ne zna Kakav će kraj svega biti! Paradoksalno, blisko Pasolinijevoj Djevojčici ili Marlin kojoj kao da šapuće a ne pjeva u istoimenoj poemi: Od antičkog doba i budućeg svijeta/ostala je samo ljepota i ti/sestrice moja jadna/što za starijom braćom leta …
Pomenuta drugarica Kapidžić je između ostalog pisala i o francuskoj autorici Hélène Cixous, koja meni nije mogla pružiti užitak koji su mi pružali «moji pisci», pa nije čudo što sam se razilazila s nekim intelektualcima na našem fakultetu, kojima ni po čemu opet nije mogla biti bliska mistika ni « mistika ». Kao da je taj moj osjećaj za misteriozno, ljubavno nadnaravno, a ne nadrealističko, upravo odbijao od mene neke profesore i budio u njima neviđen revolt? Hélène Cixous je inače autor vrlo angažiranih predstava koje je dugo godina postavljala na scenu Ariane Mnouchkine, osnivač Théâtre du Soleil. Volim i dalje predstave ove redateljke, ali u glavnom dva prva sata (Sobu u Indiji volim cijelu), pošto traju nekad duže od četiri ure, s predivnim scenama, s tim estetski savršenim i poetičnim slikovnicama, ali toliko dugim da postaju linearne i zamorne.
Drugim riječima, moj domen nije bio ni surealizam, iako volim neke umjetnike tog doba, niti je moj pjesnik bio Ristić, kojim se bavila drugarica Kapidžić.
Marko Ristić se, dodajmo, smatra osnivačem jugoslavenskog nadrealizma. Osnovao ga je u Beogradu 1930, na povratku iz Pariza gdje je boravio od 1926. do 1927, i tu upoznao A. Bretona, oca pokreta. Rodom iz Beograda (1902 -1984), Ristić je bio i jugoslavenski ambasador u Parizu neposredno poslije II svjetskog rata. Od nadrealista su poznati kod nas i A. Vučo, i D. Matić, Oskar Davičo. Smatra se da su iza pedesetih, između ostalih, pjesnici Vasko Popa i Borislav Radović reaktualizirali nadrealizam, iako je njihova poezija više eho, tj. naslijeđe tog pokreta. Kritičari kažu da je prvi automatski tekst u srpskoj literaturi napisao upravo Marko Ristić, pod naslovom «Prime », 1924., odmah nakon čuvenog Bretonovog Nadrealističkog manifesta. I taj tekst, u stilu Manifesta, bio je lišen «estetizacije jezika», gdje u uvodu Ristić kaže da je to „primer nadrealističkog pisanja, bez ikakve težnje za lepim, za razumljivim, samo jedan čist dokument o toku neprimenjene misli”.
Kao ilustracija, evo nekoliko Ristićevih stihova iz pjesme Turpituda: ”Rugam se njenom gustom preopterećenom sanjarstvu o zlatnom izvajanom dobu/Slatkom sanjivom praznoverstvu osenčenih i blistavih rubova/Na setnom porubu nemara njena ruka drhti još poslednji put/Trpljenje se preliva u plen osakaćene mnemotehničke vizije i ni u šta/Tragovi zvonke pesme odudaraju od zaostataka neobuzdanog drhtaja/Ništavna rogozina tetura se i žrtvuje svoju jedinosušnu prašinu belim gljivama/Kao da sunce upražnjava jedno zakovitlano beščašće oko koga se skupljaju popci/Nesvesno iverje drevnog prethodnog bivanja u oku dimljive lokomotive/Srce u pretposlednjim večernjim papučama i pepeo iz svih diplomatskih pepeonica/Nestvarna jedra razapeta preko uzdrmane plazme u ćorsokacima strasti/…Rugam se njenom pustom zapenušenom poverenju u žablje oči maštanja/Njenom svakom slatkorečivom gatanju na obali bljutavog jezera gde rže crni labud…”

Istovremeno sam se zanimala za Bogumilstvo. Kad je tom riječ, moja baka po majci (nena) naučila je čitati i pisati uz rođaka, jer je otac kadija nije dao u školu, ali je čitala mnogo, pa i tekstove o Bogumilima i govorila mi dok sam bila dijete da smo mi Bogumili. Tatina majka je bila najstarija od pet kćerki trgovca Hadžikarića koji je imao nekoliko dućana na Čaršiji, ali se morao jedno vrijeme kriti od « velikih vjernika » koji su ga kamenovali zbog tog što je školovao svih pet kćeri. Najintelektualnije su bile nanine sestre Nafija Sarajlić, prva žena pisac na sh, i Fata Košarić, najmlađa, profesorica koja je objavila memoare u jednom časopisu. Moja nana se nije zanimala za Bogumile, ni za knjige, tati je govorila: Što to stalno donosiš, meni bogme ne treba! Ali je čitala Oslobođenje.
Za Bogumile sam, dakle, čula još u djetinjstvu, a za njih se izgleda zanimala i Madame Kapidžić koja je za vrijeme rata devedesetih pozvana da održi predavanja na INaLCOu, gdje se uče orijentalni jezici, među koje za Francuze spadaju i slavenski. Tu je prof. Kapidžić govorila o Bogumilima u suvremenoj bosanskoj književnosti. Nisam prisustvovala tim predavanjima, pa mi nije poznato koji suvremeni pisci, po njoj, obrađuju te teme.
Na Filozofskom fakultetu, profesorica Herta Kuna je važila kao strah i trepet. Moja majka je išla s njom u razred, i govorila da je već u gimnaziji bila veoma autoritativna ličnost. S profesoricom Kunom, ja sam se, naime, jako dobro slagala, i vodila duge razgovore upravo o Bogumilima. Posebno u Zagrebu, za vrijeme rata, gdje je Herta Kuna bila u Jevrejskom domu sa mojim najbližim, Bahrom i Jožom Engel. Za Hertu Kunu nije bilo dvojbe da su u Bosni, kao i u Srbiji postojali Bogumili. Kao stručnjak za staroslavenski, autor Zbornika krstjanina Hvala (Svjetlost 1986), tog važnog spomenika srednjovjekovne Bosne, profesor Kuna je pronašla niz dokumenata koji su potvrđivali postojanje Bogumila. Posebno su važne Krmačije, prokletstva bačena na Babune. A Babuni su drugo ime za Bogumile Srbije. Pod drugim imenima, isti pripadnici dualističke religije s elementima hrišćanstva, bili su i u Dalmaciji, i u Grčkoj, Rusiji, Jermeniji, Francuskoj, Italiji, itd . Mak Dizdar se inspirirao natpisima na stećcima, ali oni nisu samo bogumilski, nego i hrišćanski, a odmah nakon osmanskog osvajanja, sreću se i kao muslimanski nadgrobni spomenici. U poeziji Maka Dizdara se, međutim, ne pominju Bogumili. Pa ni u ovim čarobnim stihovima iz pjesme Blago: (Pastir Pastirici kao i Kralj Kraljici) Liblaliga linelima Lido liočilinjeg livilida Lidraliža lisi limi Liod lioličiliju Lidraliga.