Opasno je čitati i ne razmišljati, još opasnije misliti ne čitajući! (Kineska poslovica)

Na sastancima Nastavničkog vijeća, jedino me je zabavljalo da gledam ruke profesora Muhameda Filipovića, te aristokratske ruke dugih prstiju, koje su isto tako zavodljivo pričale kao i njegova usta. A mogao je o svemu diskutirati, sigurno najelegantniji i najrječitiji na sjednicama. Svraćao je u kabinet Nedima Filipovića, a kad ga ne bi našao, ostajao sa mnom da razgovara. Trajalo je tako sve dok se moj profesor Nedim nije uvrijedio što ga rođak Tunjo, glavni Krležin suradnik u Enciklopediji Jugoslavije, nije pozvao da napiše tekstove o Bosni, čiju je historiju, istinu govoreći, odlično poznavao. Nekoliko puta me je gospon Filipović, zvani Tunjo, pozvao na kafu i u svoj kabinet. Ja sam mu ubrzo, prije objavljivanja, pokazala i svoje pjesme, i on mi je bio ne samo vjeran, nego i jako dragocjen čitalac, odličan kritičar. U jednom razgovoru povjerio mi je da je njegov najbolji i najinteligentniji student bila moja mama, Subha Šamić, koja je kod njega polagala ispit iz sociologije i filozofije kao izvanredni student Romanistike, nakon mnogo ranijih studija ruskog i njemačkog jezika.
Bila sam zadivljena elokvencijom prof. M. Filipovića, koji je bio, reklo bi se, u stalnoj dijalektici, znao jedan dan tvrditi jedno a sutradan neoborivim argumentima sebe opovrgnuti. Ne znam da li sam već bila student kad sam odlazila na predavanja intelektualaca u Kamernom teatru. Tu sam slušala i predavanja profesora Tunje. Pamtim i danas jednu njegovu rečenicu: Marks je bio veliki romantik! Iznenadih tad se pogotovu što to čuh iz usta autora knjige o Lenjinu, koju je tata imao u svojoj biblioteci. Je li i profesor Tunjo bio romantik, ili lucidan, cinik, kad je izgovarao tu rečenicu? Naša javnost je, kao što znamo, oduvijek bila podijeljena kad je ovaj filozof u pitanju. Jedni su ga dizali u zvijezde smatrajući ga najvećim intelektualcem svih vremena, drugi ga nisu prezirali, nego vatreno mrzili, smatrajući ga opasnim cinikom. Ja sam ga smatrala elokventnim, elegantnim, duhovitim i obrazovanim, mnogo šarmantnijim od njegovih protivnika. I uživala gledajući njegove ruke. Kao da je svaki put nemušto izgovarao i ono Cioranovo: Zašto lišiti čovjeka njegove svevišnje laži? On nju želi, pa nek je i ima.
Ako je Tunjo bio jedan od najelokventnijih profesora, čiju eleganciju je podvlačio i njegov šešir, Tvrtko Kulenović je bio najbolji pisac, sa Zdenkom Lešićem (koji će kasnije i sam postati književnik), spadao je među najsimpatičnije figure ne samo na Fakultetu. Predrag Finci je, međutim, bio jedan od najšarmantnijih. To mi je neprestano ponavljala i moja francuska prijateljica, Claude Coustou, koja je često dolazila u Sarajevo, prvo kao selektor čuvenog festivala u Nancyu, a potom i neovisno o teatru.
Moram reći da sam se oduvijek slagala s velikim istraživačima, velikim piscima i velikim umjetnicima, uopće s noble dušama. Kao i sa studentima. Onim najboljim! Među njima je sigurno najobrazovaniji i najinteresantniji bio Nenad Filipović, sin Muhameda Filipovića. Imao je ono što jedino vrijedi u životu i u profesiji: strast za znanjem i istraživanjem. Već kao vrlo mlad imao je nešto, ne od oca, jer mi se činio da će biti dublji kao naučnik, nego više od očevog rođaka N. Filipovića: enciklopedijsku memoriju i znanje. Ali možda i perfekciju koja sprječava čovjeka da stavi tačku na vlastito istraživanje jedne teme. Odskakao je i od odličnih studenata, i od mnogih profesora. Voljela sam da ga viđam izvan časova i s njim razgovaram o svemu. Voljela sam i da ga slušam, znao je mnogo toga o našoj sredini, zemlji, kulturi, istoriji, mada je volio, nekad mi se činilo, svojom maštom dodati koji detalj koji nije bilo gola stvarnost. Ili upotrijebiti kvalifikativ koji ja ne bih nikad izrekla. Možda držeći se francuske formule: treba nazvati mačku mačkom? Zato je stvarao sebi neprijatelje. Mada su ga nekad strast i mašta nosili, sve je tu bilo kao odlična literatura. Bilo je tu nečeg od velikog osmaniste Hammera, nauka je naličila na literaturu, a literatura na nauku. I mnogo toga bih i sama naučila, jer je već kao student bio arhivski fichier podataka. Njegove analize i radovi bazirani na historijskim izvorima, veoma su nam dragocjeni.
Časove sam više voljela držati u kabinetu, nego u učionici, jer smo tu ja i moji malobrojni studenti, u to doba ni malo popularne turkologije, mogli komotno piti kafu i pušiti uz priču o počecima turske književnosti, narodu koji se prvi put javlja u kineskim dokumentima pod nazivom Tu-Kiu, o osmanskoj, ujgurskoj, čagatajskoj, azerijskoj književnosti. A tu najviše o Fuzuliju. Taj azerski pjesnik (1494-1556) autor je tri Divana na tri jezika: arapskom, azeri-turskom i perzijskom, gdje se osjeća i osmanska i čagatajska tradicija. Kad je o ovom posljednjem riječ, dodaću da je oko svoje 20-te godine napisao pjesmu u formi mesnevije, Beng-ü-Bâde,”Hašiš i vino”, gdje osmanskog sultana Bajazita II poredi s hašišom, a safavidskog šaha Ismaila I, s vinom. Vino je u Carstvo unio princ Džem, ili Cem (1459-1495) kome je svoje najbolje djelo posvetio Ivo Andrić, Prokleta avlija, a istinita i tragična priča o Princu za mene je i najbolje u toj knjizi.
Fuzuli je pisao kaside u slavu raznih sultana, a kad je Sulejman I. osvojio 1534. Bagdad, gdje je Fuzuli živio u carstvu Safavida, pisao je potom kaside u slavu novog vladara. Sultan mu je obećao apanažu koja se nije ostvarila, pa će u pjesmi Šikayetname, Žalba, kritikovati vlast i njenu korupciju. Omiljen, omražen, jedva preživljavajući, umrijeti će u Kerbeli od kuge, ili kolere. Prvenstveno je poznat kao pjesnik ljubavi, točnije Ljubavi. Iako je i njegova poezija kao i svakog sufijskog autora ambivalentna, tu se javlja uvojak, jecaj, vino, vatra, bol, dragi/draga, itd. U perzijskim stihovima reći će: Ne pitaj me Fuzuli za pjesme hvale i prijekora, Ljubavnik sam i samo o ljubavi pjevam. U stihovima na turskom, zapisati će: Na svijetu samo ljubav postoji Čak i iza nauke samo rekla-kazala stoji.
Sufijske ideje posebno će razviti u svojoj alegorijskoj poemi, u mesnevi formi, Dâstân-ı Leylî vü Mecnun, Ep o Lejli i Medžnunu, gdje opisuje bol mladog Luđaka, Madžnuna (madžnun, macnun – lud), poludjelog zbog rastanka od voljene Lejle, a ta bol je po njemu suština ljubavi. To jest Ljubavi. Bol, važan koncept mističke ljubavi je uvjet da ljubavnik dopre do Istine, Haqq, što je jedno od bezbroj Božjih imena u sufizmu, i jedno od 99 imena po Kuranu.
Fuzuliju sam i ja posvetila jednu svoju priču, kao i pjesmu Balada na Fuzulijev gazel (Cf. L’Amoureux des oiseaux/U ptice zaljubljen).

Čovjek je životinja koja može da pati zbog onog što ne postoji. (Cioran)

Pamtim naravno i studentkinju Kerimu Filan, krasnu osobu, danas profesora za turski. Učestovavala sam u njenom izboru za asistenta, kao i u izboru Slobodana Ilića. Zaljubljen u tursku osmansku književnost, Slobodan je još kao student prevodio persijske i osmanske pjesnike, što će kasnije i nastaviti. Za vrijeme rata u Bosni, predavati će na univerzitetu u Ankari, a potom biti profesor na Kipru, gdje i danas radi. S njim je ponekad još uvijek rado sretnem. Jedan od mojih studenata bio je i sin profesora arapskog, Srđana Jankovića, Nenad, poznatiji već tada kao Nele Karajlić.
U svoju kafanu na Jekovcu najčešće sam pozivala Nenada Filipovića gdje smo ćaskali uz kafu. Njega je Bećir Džaka mrzio čak više nego mene. Ta odioza je velika i misteriozna, ako se ne zove transfer kao u psihoanalizi: iako je Džakin odnos prema ocu Katedre, N.Filipoviću bio skoro snishodljiv, možda je u suštini bio upravo rezultat mržnje na Oca? Zbog Nenada Filipovića došla sam ponovo u sukob s Džakom, koji je odbijao i da čuje da neko s takvim profilom stvarnog naučnika ostane na Katedri i da ga biramo za asistenta.
Iako nije volio ni mene ni mlađeg Filipovića, ipak nas je pozvao da se vidimo svi troje s njegovim prijateljem Vladimirom Dedijerom. Tako smo se našli, možda čak i na ručku u «mojoj» kafani na Jekovcu. Tu smo ostali sve do mraka u razgovoru, a drug Džaka je sve vrijeme hvalio i mene i Nenada, kao bliske mu i drage studente i suradnike. Da li je tu bio i jedini od tri sina Vladimira Dedijera, kome je povremeno nalagao da iz njegove ogromne torbe izvadi neka dokumenta i rukopise, i pokaže nam ih? Dva njegova sina su se ubila, prvi u 13. godini, koji se izgleda nakon ispitivanja policije objesio, drugi je izgleda ubijen. Ovaj član Raselovog Suda sa Sartreom, autor višetomne biografije o Titu prevedene na 20 jezika, kao i drugih djela pa i o Genocidu nad muslimanima (1990), Protjerivanje Srba s ognjišta (1989), The road to Sarajevo (1967), Ratnih dnevnika, itd, Vladimir Dedijer (1914. Beograd -1990. Boston SAD) pričao nam je tad o svom životu u Sloveniji, o proganjanju i torturi koju decenijama doživljava njegova porodica od strane komunista, o četnicima i četničkim zločinima, o rukopisima koje namjerava objaviti. Bio je oduševljen znanjem mladog Filipovića, pa mu se nakon tog susreta javio u vezi s nekim dokumentima. Na kraju svog pisma pitao je za mene. Da, i ja sam ostavila na njega utisak, ali taj za mene nije bio ni malo laskav, jer me je u tom pismu nazvao Lepom Brenom naše nauke.
Još jedan neprijatan sastanak Katedre i sukob s Džakom pamtim, ali ne samo s njim. Bilo je to kada se javila Meliha Salihbegović s molbom da se upiše na studij orijentalistike. Dobar dio sjednice bio je posvećen pjesnikinji koja se među prvima pokazala kao “islamski fundamentalista”, pokrivena od glave do pete u crnini. Šef katedre Srđan Janković – zamjenik šefa Grozdanić je odsutan tog dana -, stalno je ponavljao: Suljo rekao ovo, Suljo rekao ono… Drug Suljo je, naime, bio protiv upisa pjesnikinje na Odsjek. Potom je drug Janković frenetično uzvikivao što je rekao drug Kasim. Mislio je na Kasima Prohića koji je u tom času glavni dekan Fakulteta. Drug Džaka je klimao glavom i sam protiv upisa M. Salihbegović na naš Odsjek. Ni ovaj put ne izdržavši upitala sam: Ako je ta osoba već upisana na III stupanj filozofije, zar nema pravo da se upiše i na naš Odsjek? Druže Srđane, kažete šta su rekli drugovi Suljo i Kasim, ali što vi kažete? Zar ne možemo skratiti, reći jednostavno da je nećemo zato što se zamotala ?
Ova pjesnikinja je već išla u Iran, odakle ju je kao “komunisticu” protjerao Homeini nazad u domovinu, no ona je ostala nepokolebana u svojoj “ekstremnoj ljubavi” prema islamu. Kao i ona, čim se pojavio Homeini i Islamska revolucija, i neke naše studentkinje su sakrile kosu.
Drug Srđan poskoči sa stolice i sav bijesan mi odvrati nešto što u tom času ni s čim nije imalo veze: Da ste vi godinama ležali nepokretni kao ja, riješili biste svoje nacionalističke problem! (Drug Srđan je u mladosti bolovao od vrste paralize i imao probleme s jednom nogom.) Sjedila sam do vrata u šefovom kabinetu. Čuvši to, okrenula sam se mahinalno, ne vjerujući vlastitim ušima. Iza mene samo vrata ! Moj nacionalizam očitovao se, dakle, poput želje za uvođenjem zapadne demokracije, u upiranju prsta u komunistički munafikluk. Ovim je završena sjednica, a drugarica Meliha Salihbegović, buduća Melika Salihbeg Bosnawi, koja će javno govoriti da “pljujem po islamu”, bacajući ne tako davno i na Sajmu knjige u Skenderiji Fetvu protiv mene ćafirke, nije nikad dobila dozvolu da se upiše na studij na Odsjeku za orijentalistiku. Njoj je vrlo lijepu pjesmu posvetio nakon smrti Avdo Sidran.
A propos druga Kasima, nemoguće ne sjetiti se onoga zbog čega me spopada mučnina i danas. Kao Dekan, pozvao me je dok sam još bila partijski sekretar, naprosto mi naredivši da dalje naredim “pokrivenim” studentkinjama da skinu svoje “povoje”. Rekao je da će lično stati pred vrata Fakulteta i zguliti im to s glave. Ponovio je to i u vezi s pomenutom bivšom drugaricom Melihom koja mu je, kako sam potom čula, bila čak rod.
To je bio moj najgori partijski zadatak. I danas se kajem što sam savila kičmu, mada u tom času nisam tako mislila, vjerujući da je prilika da razgovaram s religijske, filozofske i sociološke tačke gledišta o ovom pitanju. Za mene nije bilo dvojbe da je mahrama prvenstveno ideološki znak. Budući, dakle, da sam vidjela apsurd da se time dokazuje vjera u Jedinog, pozvala sam poslije časova, dvije studentkinje i pokušala s njima razgovarati o tom pitanju. Obje su odmah izjavile da su vjernice, da mahramom izražavaju vjerska osjećanja, da u islamu žena mora sakriti kosu, to je njena obaveza, da one samo slijede Kuran i vjerski propis. Morala sam ih ispraviti da u Kuranu nema pomena o skrivanju ženske kose, da u islamu ne moraš mahati religioznošću, da se islam prvenstveno shvaća kao religija unutrašnjih osjećanja i molitve; ženska kosa nije ništa stidno što treba kriti, niti ima veze s vjerom ni s pokornošću Bogu nego mušakrcu koji je to smislio. Ali sam naravno dobivala dogmu kao odgovor na sva filozofska pitanja koja sam pokušala razviti, na sva pitanja u vezi s egzegezom Kurana, na sva slična pa i eshatološka pitanja: Propis. Te dvije studentkinje su se odmah ispisale s turkologije, a ja odmah otišla kod druga Dekana da mu kažem da sada, kao što je i obećao, stane na kapiju Fakulteta i zguli im mahrame kad one naiđu, jer ja više neću ni s kim o tome razgovarati. Ostati će kod mene samo “moderne”, iako me je jedna takva nisko napala nakon knjige o Junusu Emreu, koji pjevaše: Kod krčmara sam vina popio/Krčma je bila veća od palače/Pijanice mi smo krčmareve/A naše duše su njegov pehar. Ali i ovo: Vina ljubavi ću se napiti/ Lud ću postati, u planine se povući/ Ti si moje vječno uzbuđenje/ O kako mi samo trebaš!…
Jednom me je Džaka zamolio da ga zamijenim na pismenom ispitu iz perzijskog. Pristala sam kolegijalno, iako sam tad već docent. Ljeto je, vani 40°C, u učionici još više. U prvom redu, studentica ruralnog izgleda, u sivom kaputu do poda, s teškom sivom odjećom ispod mantije i sivom mahramom na glavi zadubljena u Hajjamovu pjesmu o vinu. Ne suzdržavši se pitam: Zar vam nije vruće? Ona diže glavu, prostrijeli me pogledom, i kaže: Golom tijelu je vruće! Pa istog trena, spusti pogled, tone u pjesmu o ljubavi i vinu.

Ništa me ne zanima Vina mi natoči Noćas su ti usta ljepša od ruže nebeskog vina! Neka je rumeno kao i obrazi ti… (Hajjam)