Zbog čega je bila u pravu deklarirana nefeministkinja Kolinda Grabar Kitarović, a ne i organizatori/ce festivala „Feminizam za sve” koji su uvjereni da su feministi/kinje?

Piše: Đurđa Knežević

Nedavno je, naravno domišljato postavljen u vrijeme 8.marta, u organizaciji nakladničke kuće Fraktura, održan festival  imenovan „Feminizam za sve”. Na njemu će sudionice (ne i sudionici, sudeći po ponuđenom programu), po svoj prilici, svojim izlaganjima i osobnim nastupom svjedočiti o tome da je feminizam eto za sve. Raspravu o takvom viđenju/shvaćanju feminizma, kao i o komplementarnom pitanju može li svatko biti feminist/kinja, započet ćemo uzevši kao podlogu najistaknutiji, paradigmatski  primjer, stav/ove i postupke donedavne predsjednice RH Kolinde Grabar Kitarović o feminizmu, i u vezi s njim, uvjereni da upravo takve stavove, ili slične, dijeli veoma velik broj građana RH, i to bez obzira na spol.  Kolinda Grabar Kitarović je, nedugo prije no što je izabrana za predsjednicu RH, u jednom intervjuu za Euronews bila upitana o svom odnosu prema feminizmu, i kazala je sljedeće. “Ne, nisam feministica. Ja sam osoba koja samo želi vidjeti jednakost, jednak tretman za sve. Zalažem se za promociju žena u biznisu, u političkom, društvenom i javnom životu. Ali to ne znači da želim da žene budu privilegirane u bilo kojem smislu, želim da svi imaju jednake prilike.” Te su rečenice tada dobile zapaženo mjesto u medijima, uglavnom zgražanja, opaski nezadovoljstva, reakcija deklariranih feministkinja, o reakcijama na društvenim mrežama da ne govorim. Pet godina kasnije, pri silasku s mjesta Predsjednice RH, izjavit će, ovog puta bez spominjanja feminizma, sljedeće: ”Vidim se kako se bavim zaštitom slabijih, promicanjem zaštite od nasilja nad ženama i djecom, ali i zaštitom životinja.”

S tim u vezi, s ovakvim  izjavama, a bilo ih je više, kao i s općom zgranutošću nad njima, valja postaviti nekoliko pitanja. Prije svega, je li doista ovo prvi put (mada je u prvoj citiranoj izjavi prvi put izrijekom) da KGK (po)kazuje da nije feministkinja? Koliko sjećanje seže unatrag, a postoji i novinska dokumentacija koja može pomoći, pokazala je ona jasno, glasno i opetovano da s feminizmom, dakle, veze nema. Podsjećam tek na ingeniozni prilog na konferenciji o pravima žena u organizaciji zaklade Clinton, gdje je isporučila hrpu općih mjesta i bajatih fraza uz jednu zanimljivu sliku položaja žena: “U mnogim mjestima na svijetu nije se dobro roditi kao žena kad su u pitanju mir i sigurnost, jer život žene vrijedi manje i od života koze”. Sama sam također komentirala neke njezine, u usporedbi s ovim, politički neusporedivo problematičnije postupke upravo s feminističkog stajališta. I napokon, u istom intervjuu za Euronews rekla je i da joj je uzor Margaret Thatcher, osoba koju je nemoguće dovesti u ikakvu vezu s feminizmom.  Toga se nekako nitko nije dotakao, dežurne profesionalne feministkinje prešle su preko toga mûkom, dok su se na potpuno logičnu i istinitu tvrdnju KGK da nije feministkinja poprilično uznemirile. Daljnje pitanje, a koje proistječe upravo iz te uznemirenosti, jest  bi li se možda KGK trebala izjasniti kao feministkinja? Je li doista feminizam neka čudesna materija, sveobuhvatni društveni pokrivač prikladan za sve, pa bi se onda i svi trebali nekako unutar toga naći. Nezgodno podsjeća na temeljne zasade totalitarizma, no toga očigledno kritičarke/kritičari nisu bili, niti su danas, svjesni.  Zamislimo da se KGK kojim nesretnim slučajem izjasnila kao feministkinja, bi li to izazvalo reakcije i kakve bi one bile, pozitivne ili negativne? Vjerojatno bi, uz poneku grimasu skepse, bilo prihvaćeno, pa možda i suzdržano pozdravljeno. Međutim, jesu li njezin katolički svjetonazor i konzervativna politika, što ona ne krije i o čemu također mogu posvjedočiti novinske arhive: križevi i blagoslivljanje Predsjedničke rezidencije, nejasnoće, to jest izvrdavanje, oko pitanja prava na abortus, protivljenje pravu na istospolne brakove, tačerizam kao politička preferencija i t. sl., da li je dakle sve to uopće kompatibilno s onim što čini osnove onoga što bi feminizam trebao biti? S tim u vezi, ima li na koncu uopće smisla očekivati od nje da se izjasni kao feministkinja, pa čak ako ostavimo po strani njezino, očekivano očajno, nerazumijevanje, vjerojatnije ipak tek neupućenost u elementarne pojmove feminizma? Paradigmatičan je u tom smislu njezin stav „nisam feministica…. jer ne želim da žene budu privilegirane u bilo kojem smislu”, koji ne poima da feminizam ni u kom slučaju ne traži privilegiranost bilo koje grupe ljudi, ali jest protiv privilegiranosti bilo koje grupe. Nevolja je da u tom stavu nipošto nije sama; naprotiv, veoma velik broj građanki/ana ga dijeli. Naravno da je sve to ne abolira od kritike (uključujući i feminističku), dapače, samo što zgražanje nad činjenicom da se distancirala  od feminizma posve promašuje (mogući) sadržaj kritike.

Donedavnu predsjednicu RH, Kolindu Grabar Kitarović, kao i sve javne persone, treba analizirati kroz njezino društveno djelovanje, političke ciljeve koje postavlja te njezine vještine i razumijevanja svijeta i problema oko sebe. U svim ovim dijelovima, da je temeljite feminističke kritike, slabo bi se provela. Od spomenutih vjerskih obreda po rezidenciji, nimalo diskretnog mada nemuštog distanciranja od antifašizma (uklanjanjem Titove biste), nastojanja da građane homogenizira kao Hrvate (one “prave” po krvi i tlu i one druge koji su, baš zbog krvi, malo manje pravi), nejasnoće oko pitanja abortusa i jasnoća protivljenja istospolnim brakovima. Nema tog postupka koji u sebi ne nosi (i) feminističku komponentu, a KGK, sad već to dobro znamo, ne bira u svojim postupcima. Prisjetimo se proslave njezina rođendana u režiji i gostoprimstvu Zdravka Mamića, bjegunca od zakona RH, osobe s trenutnom adresom u Međugorju, u vezi s kojom se KGK zvjerski derala i prijetila novinarki Romani Eibl.  K tome, propustiti bez riječi komentara isticanje Thacher kao političkog uzora izraz je nepoznavanja, inače notornih, činjenica koje kazuju o tome da je u politici dotične gospođe stradala ne samo engleska radnička klasa i srednji sloj, unutar čega posebno žene, o čemu postoje i brojne studije. Jedna takva je u nas i prevedena i objavljena (Sylvia Walby, Rodne preobrazbe, izd. Ženska infoteka), i ona do posljednje brojke i analitičkog detalja pokazuje kako se, u vrijeme tačerizma, osobito katastrofalno srozao položaj žena.

Što je zapravo temelj zgražanja, ljutnje, “šoka i nevjerice” zbog svih tih izjava KGK o feminizmu, njezinog meandriranja oko pitanja položaja žena u društvu, pri čemu izgovara jedino opća mjesta i drži se sigurnih tema? U tom smislu reći će: „Zalagat ću se za promociju žena u biznisu, u političkom, društvenom i javnom životu.” Ne može općenitije! Tu, takvu rečenicu iskreno bi mogao izgovoriti gotovo svatko na cijelom političkom spektru, a da ne bude u suprotnosti ni s ideologijom desnice kao niti ljevice. Žele li doista njezine, uglavnom kritičarke, da se ona, kao i povelik broj građana koji dijeli slične stavove, u stvari svi građani/građanke deklariraju kao feministkinje/i? Ili još jasnije, smatraju li noiteljice/noitelji tog osebujno shvaćenog feminizma da je, usprkos svemu gore opisanom i razloženom, feminizam doista za sve? Kaže tako jedna istaknuta feministkinja, “I predsjednica se pridružila nizu tih žena koje kažu ‘Nisam feministica, ALI…’.” Što je ovdje sporno, to samo autorica te opaske razumije, tek, zbog čega netko ne bi mogao izjaviti da (ni)je nešto po struci, zanimanju, ideologiji, partijskom izboru… ALI tome što jest (ili nije) ima nešto dodati, kao eksplikaciju, uže objašnjenje, specifični odnos? Na koncu, brojne su i feministice koje kažu, “feministica sam, ali…”, jer smatraju da se tome ima nešto dodati, a da to, mada veznik ‘ali’ sugerira suprotno značenje, nije nužno vrijednosno negativno. Recimo, feministica sam, ali imam dosta primjedbi na neke stavove/metode… u feminizmu, na koncu i ovaj tekst je pisan u tom smislu. KGK je doista i krenula u eksplikaciju rekavši nešto toliko općenito, što bi mogao bez problema izreći praktički svaki građanin/građanka, dakle, rekla je malo bliže prema –  ništa.  Kaže, “Ja sam osoba koja samo želi vidjeti jednakost, jednak tretman za sve. Zalažem se za promociju žena u biznisu, u političkom, društvenom i javnom životu.”

I sada, na sve to muljanje i bauljane nekoga tko se nedvosmisleno ogradio od feminizma, čiji je opisani svjetonazor veoma daleko od njega, tko pri svemu tome silno želi zapasati cijeli društveni prostor (poznati uzvik u njezinoj inauguralnoj adresi “svi ste vi moji”) pa ništa drugo niti ne radi, nego koketira sa svime i svačime, na račun logike i činjenica, stiže “britka” feministička analiza sažeta u dvije jednostavne misli. Kaže spomenuta uvažena feministkinja: “Ona očito ne razumije što je to feminizam…” Ako to nije bilo jasno i prije nego je KGK otvorila usta u politici, ili barem s njezinim ulaskom u politiku uz prilježno službovanje u NATO-u, i što se nedvojbeno pokazalo na težim slučajevima, onda teško razumu. No to je ipak manje problematično od misli koja slijedi i koja je elaborirana jednom i pol rečenicom. Uvažena feministkinja, naime, kaže: “…a ja moram priznati da mi je ta želja određenih ljudi da se distanciraju od feminizma posve neshvatljiva.” Ne shvaćati zbog čega se “određeni”, a i mnogi neodređeni ljudi distanciraju od feminizma, jednostavno znači da se ne razumije sve poteškoće s kojima se feminizam susreće u  društvu i društvenom poretku, temeljenom na historijski razvijanim predrasudama, njegovanom i gotovo petrificiranom patrijarhatu, da se ne razumije svu sofisticiranost podjela prema spolu i iz nje izvedene društvene hijerarhije, ugrađenost stereotipa u sve odnose (kako šire društvene tako i pojedinačne), da se ne razumije  stereotipe same. Ne shvaćati (nije isto što i opravdati), dakle, kako sve to leži duboko u korijenu ljudskih stavova i kako stoga zadati odnosi neupitno djeluju, zbog čega feminizam ionako izaziva uglavnom odium i, kako vidimo, distanciranje određenih, a bogme i ogromne većine neodređenih građana, znači da i sami oni koji to “ne shvaćaju” plutaju po površnim definicijama, sličnima ili istovjetnim onima koje je bivša predsjednica onako šablonski imenovala. Njezino odbijanje da se smatra feministicom veoma je lako shvatljivo, ono je naprosto logično, jer s njezinim svjetonazorskim habitusom i odgovarajućim političkim opredjeljenjem njoj to jednostavno nije moguće biti. U stvari je politički korektno što to nije učinila, za razliku mnogih njezinog kalibra, koji bi to bili spremni učiniti, a nije da ih nije već bilo. Zamjeriti joj kako bi bilo “…poštenije da kaže da se jednostavno ne smatra feministicom, a ne da se ovako pokušava distancirati”, još je jedna besmislica. KGK je kazala da se ne smatra feministicom i samim time se automatski distancirala od feminizma. Sve ostalo što je u nastavku rekla nije bilo nikakvo dodatno distanciranje, već naprotiv pokušaj da se ipak malo, u nekom obliku feminizmu približi, sve u cilju prije opisanog nastojanja da pokrije cijeli društveni prostor.

Na koncu, od svega je ovdje jedino zanimljivo pitanje kako to da se svi skupa tako vehementno bavimo (mediji i, u takvim slučajevima, naglo probuđene feministkinje…) u osnovi nebitnim stvarima, kao što je ova prazna izjava KGK o tome je li ona feministkinja ili nije, a sustavno se ignorira teme koje za feminizam i društvo uopće imaju dublja i dalekosežnija značenja? Recimo, kad bi se predmet analize usmjerio upravo prema spominjanom uzoru KGK, M. Thatcher i devastirajućoj politici koju je provodila (naravno, ne sama), a koja je imala dubok negativni utjecaj i na položaj žena u Velikoj Britaniji, vrlo bi se lako došlo i do nekih paralela sa stanjem i položajem žena u nas i danas. A taj je možda i gori nego položaj žena pod tačeričinom upravom i ekonomskom politikom. Ili kad bi se možda poduhvatilo analiza koje bi dovele u pitanje i koncept feminizma koji je danas aktualan, što bi opet moguće dovelo, i pojedinačno, do nas samih. Prvo ne donosi medijsku pažnju, a ovo drugo bi (nam) moglo biti malo neugodno. Stoga je, izgleda, ipak najugodnije ostati na razini površnog medijskog “bavljenja” i nesretnih ženskih festivala, gdje se o feminizmu ne zna ništa, niti je, sudeći po tome koliko o njemu znaju i same feministkinje, potrebno išta znati. Možda je najbolje o svemu rečeno upravo kroz jedno novinarsko “objašnjenje” što je to feminizam: “Podsjetimo, feminizam je po svojoj osnovnoj definiciji ‘vjerovanje da muškarci i žene trebaju imati jednaka prava i prilike’ (izvor: Merriam Webster)”. Zadovoljivši se prvim, najčešćim značenjem (prijevodom) pojma belief (vjera, vjerovanje) novinar se nije mnogo udubljivao u materiju, ali, ovisno o kontekstu, belief znači i mišljenje, stav (opinion). Novinar niti ne sluti koliko je, niti ne htijući, u pravu, to jest, u kolikoj se mjeri feminizam, u mnogih tzv. feministkinja, uzima kao puko vjerovanje, a ne mišljenje. To valjda tako i mora biti, da mišljenje ustukne pred vjerovanjem, onda kad se sam predmet slabo ili uopće ne poznaje. Tako nas sve ovo dovodi do onog drugog pitanja koje smo postavili na početku, pitanja o tome da li je feminizam (doista) za sve. Zapravo bi autore/autorice te misli trebalo upitati što točno time misle? Teško je zamisliti išta suvislo, pa se bolje ostaviti nagađanja. Ideja da bi baš sve/svi morale/morali biti feministkinje/feministi, što opet znači da bi trebali dijeliti feminističke vrijednosti, odnosno da bi im one trebale biti prihvatljive, logično se uklapa u poklič „feminizam za sve”! Pitanje koje iz toga slijedi jest, što je to onda feminizam? Ovako proglašen, kao važeći i prihvatljiv, a ponešto i obavezan za sve, morao bi biti nekakvo sveobuhvatno vezivo, društvena općenitost u kojoj ima za svakog ponešto i, po mogućnosti, sastavljeno od nekonfliktnih dijelova, kako bi bilo svima prihvatljivo ali, vidjeli smo, i obavezno. Gore je spomenuta nezgodna sličnost s totalitarnim konceptima. Ispada da bi se na ovaj način pripravljen i „skuhan” feminizam htjelo ponuditi kao na švedskom stolu, gdje ga ima svakakvog, i za sve, što naravno,  poništava sam smisao feminizma. A taj se pak najsažetije dade opisati kao teorijsku osnovu za političko djelovanje, koja crpi svoj rezon u društvenoj potlačenosti jednog dijela društva, to jest žena. Ako je tako, a vjerujemo da jest, onda feminizam djeluje kritički i subverzivno, što znači da je nužno u konfliktu s drugačijim mišljenjima, stavovima, djelovanjima. On je naspram njih  u opoziciji, dakle nije za one koji su na suprotnim političkim pozicijama. Njih tek treba uvjeriti, a ne natjerati da vjeruju, u ispravnost onoga što feminizam (do)kazuje, a to je dug put i zahtjevan zadatak. Dakle, feminizam ne može biti, on jednostavno nije za sve.  Feminizam, kako ga razumijemo i kako je ovdje sažeto predočen,  ne nudi neko rasplinuto sebe svima, već s teorijske pozicije analizira, društvo, politiku, objašnjava i oponira onima koji ne razumiju problem/probleme koji su u fokusu feminističkog mišljenja, a sve to u smislu i s ciljem mijenjanja odnosa spolova u društvu. I to radikalnog, jer su i postojeći odnosi radikalno nepravedni.

Na kraju, problemi, uzajamno kompatibilni, o kojima je bila riječ, nisu novi. Očekivati da se svi (ili barem sve) osjećaju kao feministkinje/feministi, te kako bi onda feminizam bio za sve, logički je glupo i politički opasno, osobito za feminizam sam jer ga jednostavno obesmišljava.

Opisane procese nazvala sam dosta davno „pripitomljavanje feminizma” i oni se odvijaju već decenijima, na djelu je njegovo omekšavanje, prevođenje u mainstrem, ili „normaliziranje”, kako se izjasnio jedan od organizatora tog festivala. Međutim, upravo to normaliziranje jest poništavanje njegove kritičke supstance, njegove subverzivne snage. Deradikalizacija, koja je također spomenuta, naravno sa željom da se feminizam ublaži, dopadne, postane prihvatljiv svima, kao zgodni modni detalj, priprema je prostora za, doista, baš sve! Iz tog koncepta proizlazi i mogućnost da i KGK, usprkos tome što se nije izjasnila kao feministkinja, to i bude, htjela ne htjela, izjasnila se ovako ili onako.  Prava šteta što organizatori nisu i nju pozvali da kaže koju na festivalu, odazvala bi se sigurno, odlično uklopila i svojim prisustvom pripomogla stavu organizatora da je feminizam doista za sve. Još jedna povelika nevolja spominjanog događaja jest izostanak muškaraca u programskom dijelu, kad već govorimo o feminizmu za sve!

Tekst je objavljen na Trećem programu HR