Jedna vrlo mila bliska prijateljica pristala je ići sa mnom, pa smo odlučili putovati spavaćim kolima. Vlak je kretao sat prije ponoći, a u ponoć smo se već neko vrijeme divlje tucali. Kloparanje kotača davalo je kontinuirani ritam poput metronoma, a kasnije ─ kad smo iscrpljeni ležali jedno na drugome ─ otkrili smo i da se cijeli vlak pogodno trese te se mi ni ne moramo pomicati, dovoljno je da smo spojeni, a to je opet dovodilo do toga da smo povremeno ponovo iz opuštenosti upadali u divljanje. Povremeno smo iznureni gubili svijest da bi se bezuspješno pokušavali razbuditi i upadali u fantazmagorije i halucinacije, a sve zajedno bilo je nepojmljivo slatko. Vlak je prvo vrijeme tandrkao po tračnicama, a onda se uzdigao i klizio pedalj iznad njih, pa sve više i više, zatim se propeo među oblake i slijedio mjesečinu, naposljetku je jezdio Svemirom među planetima.

Stigli smo u Beograd u sedam ujutro i izašli na peron jedva se držeći uspravno. Doglavinjali smo do najbližeg taksija i odvezli se do hotela gdje nas je čekala rezervirana soba. Smjestio sam prijateljicu u krevet da se oporavi, a ja sišao do restorana i naručio pola litre voćnog soka da nadoknadim dehidraciju i pola litre kave da dođem sebi.

Sastanak komisije za pripremu priredbe za Dan mladosti bio je zakazan u istom hotelu u devet sati, što me ipak nije spriječilo da zakasnim jer sam zakunjao za stolom u uglu restorana, tako da sam se posljednji priključio ekipi. Iz svake republičke i pokrajinske omladinske organizacije poslali su dvoje ljudi, te uz još dvoje-troje iz jugoslavenskog omladinskog ured u Beogradu, sakupilo se dvadesetak ljudi. Sjedili su za dugačkim stolom za koji ih se moglo smjestiti još toliko u najdaljem uglu prazne dvorane koja je vjerojatno inače služila za konferencije, muzičke festivale ili megasvadbe. Začudilo me koliko je prostorija bila ofucana: ogromni prozori mjesecima neoprani, plišane zavjese i stolnjak izblijedili, stolice rasklimane, jeftine aluminijske pepeljare na stolu…

Pristojno sam se upoznao sa svakim ponaosob. Drugog predstavnika iz Hrvatske tada sam prvi put vidio, a nisam za njega čuo nikada ranije. Izgledao je kao tipično omladinski birokratski ništkoristi, čime se skladno uklopio u većinu ostalih, tako da sam ih uglavnom pozaboravljao već kad sam se upoznavao sa sljedećim, sve dok mi jedan nije pružio ruku i predstavio se: „Pero Zubac“.

Uspio sam da se ne trgnem i promrmljao svoje ime i prezime. Pero Zubac! Čovječe ─ Pero Zubac! Čovjek koji je napisao „Mostarske kiše“, veličanstvenu poemu sa stihovima „tko je sada ljudi, ne bi mu zubi, ne bi mu zubi“, pa onaj stih „u jednom listu pola stupca za Peru Zupca!“ Međutim je i on mene odmjerio tako da mi je bilo jasno da zna tko sam i da me je smjestio gdje treba. Oboje smo bili svjesni da jedan o drugome znamo sve što je bilo potrebno znati.

Uz Peru Zubca sjedio je jedan beogradski pjesnik, jedini od prisutnih kojeg sam osobno znao od ranije, ako se ne varam zvao se Voja Brajović (ili nekako slično), jedan beskrajno duhovit i zabavan tip, druželjubiv i srdačan na način kako znaju biti u tim krajevima. Za jednog od Slovenaca sam ranije čuo, Damir Zlatar Frey, koreograf, između ostaloga i zato jer je u ono vrijeme često gostovao ili izvodio neke projekte u Zagrebu, pa sam ga čak i znao iz viđenja iz „Zvečke“.

U pravilu kad se nađem u grupi nepoznatih šutim dok ne snimim situaciju i akomodiram se, međutim su me ovi zbunili. Nakon što sam ih obišao upoznavajući se i odabrao mjesto svi su zašutili ─ i šutili. Nije bilo nikakve teme o kojoj se razgovaralo, nije bilo ni neformalnog brbljanja, ništa. Pred svakim je bila već ispijena šalica kave, nakon nekog vremena je konobar donio nove kave, a svi su i dalje sjedili ukipljeni. Iznenadio sam se. Koliko dugo ovi mogu šutjeti? Zar nemamo nekog posla koji bi trebali obaviti? Prisjetio sam se svog traljavog klasičnog obrazovanja: „Si fueris Romae, Romano vivito more…“ (Kad si u Rimu, ponašaj se kao Rimljani…), prisjetio sam se i dječje mudrosti „Tko prvi ─ drek mrvi!“ i uspio suzdržati da naivno izletim na nepoznati teren i obrukam se. Uostalom, ako Pero Zubac glumi punjenu sovu, zašto bi meni bilo ispod časti ponašati se isto? Ako već igraju „Tko pisne ─ žaba mu u usta drisne!“, mogu to i ja. Svakih pola sata netko je ipak rekao nešto bezvezno ili takvo da nakon toga nije uslijedila nikakva promjena. Recimo, hoćemo li pozvati novu rundu kave… Situacija je sa svim minutom postajala sve više nadrealna, pretvarala mi se u deja vu kad su me u vojsci zaključali u veliku praznu sobu s trometarskom maketom broda „Natko Nodilo“ da napišem vojne novine… Međutim mi je sve to ipak nakon nekog vremena dozlogrdilo. Da nisam bio ižmikan od nespavanja možda bih i prihvatio da zajedno sa svima čekam Godota, ali nakon što me treća kava nije razbudila, odmaknuo se dva sjedišta od ostalih, spojio četiri stolice, ispružio se preko njih i zaspao.

Ne znam koliko sam dugo bio odsutan. Dva ili tri sata, možda i više. Ne znam jesam li hrkao ili nisam. Bilo mi je svejedno. Kad sam se probudio i ispravio uz stol svi su i dalje sjedili u istim pozama i čkomili, jedino što su sve pepeljare na stolu bile dupkom prepunjene, a prazne šalice i čaše se umnožile. Jednom ili dva puta na sat netko se dizao i izlazio, valjda do zahoda, i to je bilo jedino što se događalo.

Došlo je vrijeme ručka. To je unijelo nešto živosti. Jedan od organizatora iz beogradskog jugoslavenskog ureda je predložio da zatražimo da nam donesu jelovnike i svi su se suglasili da je vrijeme. Dok smo naručivali, dok su konobari čistili stol pred nama, postavljali posuđe, dok je stiglo jelo, dok smo jeli, još je i bilo nekakvog muvanja i nekih izmijenjenih rečenica, ali čim je nakon ručka pristigla kava za sve, svi su se ponovo pretvorili u muzej voštanih figura. Sad sam već bio okrijepljen i u punoj snazi i rekoh ─ da vidim kamo to vodi? Iskreno zainteresiran nisam mrdao kao nepomičan lovac na čeki koji ne želi neopreznim pokretom otjerati divljač.

Oko četiri ili pet poslijepodne Pero Zubac se trgne, teatralno podigne ruku, povuče rub rukava i značajno pogleda na sat. Pompozno objavi da bismo ipak trebali napraviti ono zbog čega smo se sakupili. Svi se suglasiše. On predloži da s Brajovićem ode u drugi ugao sale i napišu što je potrebno. Nitko nije imao ništa protiv. Njih dvojica se ustanu i lagano ukočeni od višesatnog sjedenja krenu u najdalji ugao vukući sa sobom po stolicu. Ondje je bio klavir, a tek tada uočim da je na klaviru pisaća mašina i snop papira. Ubrzo je odande dopiralo bjesomučno šteketanje.

Ustao sam i otišao do njih da vidim što rade. Bili su uhodani tandem. Pisaću mašinu su položili na spušteni poklopac iznad tastature, Paro Zubac je pisao, a Brajović asistirao. Trebalo im je vrlo malo riječi da se razumiju. Ja sam se naslonio na klavir i pratio kako se zamisli pretvaraju u operativne naputke, te kako ih formuliraju. Nakon desetak minuta sam shvatio što se radi i u čemu je štos, te se odvažio da i sam nešto predložim. Njih dvojica su se oduševili. Ispostavilo se da su oni radili isto već posljednjih nekoliko godina i malo su se potrošili, pa su im moje svježe zamisli došle kao naručene. S druge strane, imali su znanja pravih profesionalaca i stručno i argumentirano su me modificirali i korigirali. Točno su znali koliko je ljudi potrebno da se popuni teren igrališta, koliko ih može biti ako neki mašu zastavama na kopljima od dva metra ili od tri metra, znali su tajne zanata: ako se predvidi vatromet, prvo treba završiti s vatrometom, a tek nakon toga pustiti golubove. U obrnutom slučaju s neba padaju oprljeni i pečeni golubovi, što nije nimalo svečano… Ni puštanje balona nije naivna stvar kako bi neiskusni pomislili…

Za sat i pol imali smo ispisanih desetak stranica. Pero Zubac nije skrivao koliko je zadovoljan sa mnom i kako sam se uklopio:

─ Nemoj se iznenaditi ako nam ponude da napravimo prvomajsku paradu!

Jednu kopiju scenarija zadržao je tip iz središnjeg ureda, jednu je dobio Damir Zlatar Frey da na osnovu njega osmisli koreografiju, jednu kopiju je uzeo čovjek zadužen za muziku i time je naš posao za taj dan bio gotov.

Imali smo još jedan sastanak mjesec dana kasnije da unesemo posljednje nadopune i ispravke. Poučen prvim iskustvom ponio sam debelu knjigu i bezočno čitao. Sve ostalo je bilo kao prvi put.

Malo iznenađenje doživio sam kad je honorar pristigao u banku. Umjesto obećanih tisuću i šest stotina dinara poslali su mi svega osam stotina, jednako koliko sam dobio za zbirku poezije. To je još jedan element zbog čega ta dva posla povezujem. Zbirka koju sam pisao deset godina i deset listova papira ispisanih u četiri sata donijeli su mi jednako novaca.

Nazvao sam u predsjedništvo hrvatske omladine čovjeka koji me angažirao i pitao zašto sam dobio pola manju sumu od dogovorene.

─ U Beogradu su bili jako ljuti na tebe, da si se ponašao nepristojno i bahato… ─ izgleda da je ono kako sam odspavao iznerviralo organizatore. ─ Čak su razmišljali da ti zbog toga ništa ne plate, ali bi htjeli da im dođeš raditi i sljedeće godine…

Toliko me razveselilo što sam iznervirao birokrate da sam odmah odustao da se žalim i tražim puni iznos. Uspio bih, ali im nisam htio priuštiti veselje da pomisle da su me ikako uspjeli izbaciti iz ravnoteže.

Treći put sam otišao u Beograd na sam Dan mladosti. Imao sam dvije karte za mjesta u počasnoj loži, čak sam imao namjeru otići da vidim vlastitim očima kako je sve ispalo. Međutim ipak nisam uspio savladati odbojnost prema takvim masovnim manifestacijama, pa smo mila prijateljica i ja odlučili da bi bilo najbolje gledati prijenos sleta na televizoru u predvorju hotela. No i to nam se izjalovilo jer smo se zaigrali u hotelskoj sobi i propustili sići na vrijeme da išta vidimo, ali sam kasnije čuo da je te godine priredba bila posebno uspješna.