Glasoviti novinar Richard Sorge bio je špijun. Tridesetih godina radio je kao dopisnik u Japanu, ali i obavještajac. Što je doznavao, u tajnim depešama javljao je Sovjetskom Savezu. Vrhunac je bio njegov rani izvještaj da Njemačka priprema vojni napad na njega. Njegova dva zanimanja bila su podijeljena. Po danu je bio novinar i izvještavao za Frankfurter Zeitung, po noći je bio klasični špijun i obavještavao Moskvu, sastavljao izvještaje sasvim druge vrste. Oni prvi bili su javni i za javnost, oni ‘noćni’ bili su tajni i namijenjeni adresatu koji je sve nego javan, instituciji koja po definiciji šuti.

Je li moralno predstavljati se kao novinar a biti i špijun, značajno je pitanje, no Richarda Sorgea je opravdavalo i opravdava što se kao obavještajac borio protiv jedne države-monstruma, Hitlerove Njemačke. Wehrmachtov vojni pohod na Sovjetski Savez, znamo danas, stajao je 30 milijuna ljudskih života, a neke procjene su i više. Sudbina Richarda Sorgea dakle ne bi mogla biti tragičnija. Htio je spriječiti veliko krvoproliće a otkriven je i smaknut u Japanu 1944. Ipak, ostavio je za sobom jedno značajno pitanje: je li legitimno predstavljati se novinarom a špijunirati. Sloboda informiranja podrazumijeva dogovor dviju strana pri čemu je teret poštenja i dobre vjere većim dijelom na plećima novinara. Paradoks te moralne obaveze je da takve neizrečene ugovore novinari često sklapaju s krajnje nemoralnim vlastodršcima.

Japan nije bio demokratska zemlja, Njemačka još manje. No od vremena Richarda Sorgea naovamo stvari su se promijenile i u zemljama gdje je sloboda tiska zajamčena. Novinar postaje unutarnji špijun i, pravno, izdajica jer odaje državne tajne. U Zapadnoj Njemačkoj 1962., kada se ta zemlja sva razmahala od parlamentarne demokracije i slobodne tržišne privrede, grupa novinara političkog tjednika Der Spiegel je prikupila i u listopadu te godine objavila velik materijal o vojsci svoje zemlje. To je bila kompilacija i analiza javno dostupnih i službenih dokumenata. U uredništvo je upala policija, izvela raciju, državno odvjetništvo Savezne Republike Njemačke diglo je protiv skoro deset novinara i glavnog urednika odnosno  odgovornog izdavača Rudolfa Augsteina optužnicu za izdaju zemlje. U istražnom zatvoru Augstein je proveo od listopada do veljače, dok je sudski postupak obustavljen tek 1965.

Tri desetljeća nakon toga u zemlji u kojoj živimo, devedesetih je već bilo posve normalno da vlast i vladajući o novinarima i publicistima govore kao o izdajicama zemlje i nacije; osobito kad su u pitanju bile novinarke, što je poglavlje za sebe o kojem bi jednom trebalo posebno raspraviti.

A četiri desetljeća nakon ‘Afere Spiegel’ kasnije, 2006., Ana Politkovskaja je nakon serije članaka o ratu u Čečeniji u kojima objelodanjuje ulogu ruske vojske, smaknuta na ulazu u vlastiti stan, i to od strane nadahnutih ‘građana’. U člancima sabranim i u knjizi ona između ostalog opisuje sastanke s jednim ruskim oficirom koji su se odvijali po svim pravilima špijunskog zanata. Ljuti građani, njih petorica, ispalili su dva metka u njena prsa, jedan u rame i jedan u glavu, at point blank range. Posljednja knjiga koju je bila objavila zvala se Putinova Rusija. (Na ovom mjestu treba spomenuti da je grupa nadahnutih građana, ovaj put pomoću eksploziva, smaknula i Ivu Pukanića, glavnog urednika i izdavača političkog tjednika Nacional kad je ulazio u automobil 2008. godine.)

Dekadu i pol kasnije, a sedamdeset godina nakon Richarda Sorgea, 23.12.2020. novine Frankfurter Rundschau donose sljedeću vijest:

„Can Dündar, turski novinar koji živi u egzilu u Njemačkoj, u Turskoj je osuđen na više od dvadeset i sedam godina zatvora. Dündaru je u srijedu izrečena osuda na 18 godina zatvora i devet mjeseci jer je po mišljenju sudaca dobivao državne tajne u cilju vojne i političke špijunaže. Sud ga je, kako je pisalo u zapisniku, pored toga osudio na osam godina i devet mjeseci zbog podrške terorizmu. Od optužbe da je odavao tajne informacije je prema tome oslobođen. Sud je ponovno naredio Dündarovo hapšenje.

Dündarovi odvjetnici su iz protesta bojkotirali ročište. Unaprijed su taj čin obrazložili time da ne žele legitimirati presudu koja je unaprijed donesena politički.

Pozadina sudskog procesa je jedan Dündarov novinski izvještaj iz 2015. godine, objavljen u prema režimu kritički nastrojenom listu Cumhuriyet, gdje je objavio tajne informacije koje su trebale potkrijepiti da je turska vlada opskrbljivala oružjem sirijske ustanike. Tada je Duendar bio glavni urednik Cumhuriyeta. S tim člankom je na sebe navukao bijes turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana. Erdogan je optužio Dündara da je ‘agent’ koji je ‘odao državne tajne’.

Dündar je 2016. za objavu bio osuđen na više od pet godina zatvora zbog odavanja, od optužbe za špijunažu je međutim oslobođen. Vrhovni sud u Ankari je 2018. je presudu poništio i izjavio da se novo suđenje Duendarau mora proširiti na kazneno djelo špijunaže.

Nedavno je sud proglasio da je Dündar u bijegu. Na to je, prema informacijama odvjetnika konfiscirana njegova imovina. Od kasnog ljeta 2016. Dündar živi u Njemačkoj. Protiv tog novinara u Turskoj je u toku više kaznenih postupaka.“

U međuvremenu dakle novinar je špijun. Špijun u korist nikoga doduše – po definiciji špijun dobiva zadatak da u nekoj zemlji prikuplja informacije za neku drugu silu – ali Turska, inače republika od vremena Kemala Atatürka i zbog toga članica NATO-saveza, pakta demokratskih zemalja, tako je okvalificirala novinara Cana Dündara: i kao izdajicu i kao špijuna. Sad to više nije igra riječi, nisu više samo etiketiranja od strane histeričnih režima. Naš kolega po tastaturi, da ga tako nazovem, sad i nadalje će živjeti kao čovjek s potjernice.

Nenad Popović, član Hrvatskog centra PEN kluba, 24.12.2020.