U zadnje vrijeme, svakog dana mi umre poneki znanac; više na zidu ni ne donosim vijesti o svim tim smrtima.

Ali Vesna Kesić, novinarka, vrhunska intelektualka i feministica, bila mi je osamdesetih baš bliska prijateljica. A biti njezin prijatelj nije bilo lako. U razgovorima pametna, ali okrutno izravna. Koju je samo opaku jezičinu imala?!

Pa kad si još visok, naočit Dalmatinac, pomalo razmažen pažnjom žena, stalno si joj na meti kao stereotip nečega što feministice ne vole. Stalno me zezala, pomalo sam je se i bojao, ali bila je tako pametna, pronicljiva, nisam joj mogao odoliti, zanimali su me njezini stavovi o kulturi i politici, ma o svemu… Uglavnom smo se slagali, iako smo se strastveno prepirali i kad se slažemo.

Osamdesetih je Vesna kao novinarka Starta putovala svijetom, intervjuirala kulturnjačke ikone Zapada, dovodila u Zagreb zanimljive ljude, između ostalih i svoga dečka, tada prelijepog slovenskog avangardista Dragana Živadinova. Znala je svašta, razumjela se u sve.

Početkom devedesetih raspao se Start, novostvorena izdanja EPH bila su previše vulgarnornacionalistička za njezin ukus. A ona je postala za njih nepodobna, čak neprijateljica, “vještica iz Rija”. U tim uvjetima ostavila se novinarstva, posvetila se feminističkom i demokratizacijskom angažmanu, sudjelujući u osnivanju niza nevladinih organizacija, od kojih će se najdugovječnije i najdjelatnije pokazati B.a.B.e.

Rjeđe smo se viđali, ona se postupno gotovo posve povukla iz javnog života, u osamu svoga Prvića. Kad bismo se vidjeli, više nije bila onako okrutno zajedljiva na račun mojega “mačizma” ( a i ja sam vremenom sve manje likom bio baš neki mačo). Ja bih joj svaki put govorio o tome kako mi nedostaju novinari poput nje, kulturni, nepotkupljivi, obrazovani, upućeni u sve bitne komplekse kulture i politike.

Adio, moja draga vještice