Bolje je spotaknuti se nogom nego jezikom. (Francuska poslovica)

Našim političkim moćnicima je podjela bosanskog naroda na tri “nacije” pravi rudnik zlata, jer se svaka važna politička funkcija množi s tri.
(M. Riđanović)

Midhat Riđanović 

Midhat Riđanović je bio moj profesor uopšte lingvistike na III stupnju studija. Bio je američki đak, u toj zemlji je prvo magistrirao, potom 1969. i doktorirao iz opšte lingvistike na Univerzitetu u Michiganu. Od 1964. je predavao engleski na Katedri za anglistiku. Neki su mi rekli da je i dobro pjevao, oni koji su često odlazili u Slogu. Znao je odlično i druge jezike, francuski je govorio kao i engleski bez ikakvog stranog akcenta, kao native speaker. Kao da se u njegovoj kući na Baščaršiji, gdje su mu, ako se ne varam, živjeli roditelji, od osmanskog doba govorili samo francuski i engleski. Drugim riječima, imao je apsolutan sluh. Ali i oni koji imaju taj sluh, imaju često un petit accent, kako bi rekli Francuzi za strance kod kojih se osjeća da nisu rođeni u njihovoj sredini, ili nisu naučili jezik do 13. godine, što je doba-limit za učenje stranog jezika kao maternjeg. Tako smatra lingvistika, po kojoj jedna osoba ne mora biti samo bilingvalna nego može usvojiti kao maternji i tri, četiri jezika. I braća Midhata Riđanovića, zvanog Riđan, bila su muzički nadarena, od kojih je jedan od njih, univerzitetski profesor, specijalista za mehaniku fluida, svirao i u Sarajevskoj Filharmoniji violinu do kraja života, 1983.
Pored toga, stil Riđanovih tekstova je izvrstan, bistar kao najbistriji zdenac, što naravno nije ni malo čudno kad znamo o kome je riječ. A za njega se oduvijek pričalo da je čudan. Ili « udaren ». Ljudi su bogati u lijepljenu etiketa, ne znam što je sve tačno što pričaju, kao što ne znam ni značenja svih riječi kojima kite druge, najčešće ipak one najvrjednije. Moram li naglasiti da su ovdje u pitanju samo moja vlastita sjećanja i moje lično iskustvo s određenim ljudima, a ne tuđa, niti prepričana iskustva, i rekla-kazala? Neka čitalac ne očekuje da će pročitati nešto čemu sama nisam bila svjedok. Ono što pouzdano znam, jeste da je Midhat Riđanović jezički genij, a i to je sigurno čudno. Da je imao i ima takozvani loš karakter, bilo mi je prilično jasno, ali ne i čudno, s obzirom na okolinu i na izuzetne ljude koji su bili više nego kapriciozni. Riđan je uz sve to bio i ostao šarmantan čovjek, i nadasve duhovit. Za mene je oduvijek najvažnije bilo da ljudi ne budu zli. I zlonamjerni. Niti dosadni. Iako i najzanimljiviji može postati naporan u jednom času. Bolje imati loš karakter nego nemati uopće karakter, rekao je davno i G. Bernanos.
Riđan je obožavao Chomskog. Sva suvremena lingvistika i nauka uopće, pa i čovječanstvo, kao da su za njega počinjali i završavali se s ovim čuvenim lingvistom i genijem koji je pokušao da stvori univerzalnu gramatiku. Točnije, Noam Chomsky (rođen 1928.), profesor lingvistike na Massachusetts Institute of Technology (1955-2017), osnivač je generativne lingvistike. Danas je više poznat kao američki ljevičar, intelektualac « socijalističkih, slobodarskih i anarhističkih stremljenja». Svoju teoriju generativne i transformacione gramatike gdje objašnjava urođene strukture jezičke sposobnosti, razvio je pedesetih godina «s ciljem da nadiđe strukturalistički, distribucijski i bihevioristički pristup u proučavanju jezika ». Njegova teorija, poznata i kao Chomsky revolucija, smatra se izuzetnim doprinosom u teorijskoj lingvistici. Na kritike 70-tih godina upućene njegovom prvom modelu, Chomsky početkom osamdesetih odgovara novom verzijom svoje teorije, da bi devedesetih utemeljio tzv. minimalistički program. Uspostavio je i hijerarhiju kao sredstvo za klasifikaciju formalnih jezika u funkciji njihove generativne moći. Chomsky tad napušta lingvistiku kad je uvidio da je nemoguće stvoriti univerzalnu gramatiku koja bi odgovarala svim jezicima na svijetu i od tada se intenzivno bavi politikom, kojom je kao ljevičar predan još od šezdesetih. Njegove najoštrije kritike se odnose na američku vanjsku politiku. Uprošćavam sve, iz velike vremenske udaljenosti, iako znam da je i na mene veoma utjecala generativna gramatika tijekom studija. I mada naravno nisam bila vjernik Noama Chomskog, koristila mi je u predavanju turskog jezika, a kasnije i u književnosti. Noam Chomsky je toliko otišao daleko u kritici svega američkog i Amerike, a prije svega njenog kapitalizma i imperijalizma, da je u jednom času postao i glup i ograničen. Zato je devedesetih stao na stranu četnika, potpuno ravnodušan prema etničkom čišćenju, otvaranju logora za ne-Srbe, opsadom i granatiranjem Sarajeva. Dokaz da i najveći um može biti tup. Tada mu je Midhat Riđanović napisao otvoreno pismo, kao bosanski kolega, koje ga nije opametilo. Jedini razlog obrane barbara od strane Chomskog bila je njegova mržnja prema zemlji gangstera u kojoj živi i gdje se osvjedočio o hipokriziji, megalomaniji, egocentrizmu, halapljivosti, lažima, i svemu ostalom što ide uz američku politiku odavno, i postaje sve očitije iz dana u dan.
Midhat Riđanović je bio zapanjen tolikom ograničenošću jednog genija, ali to, nije rijedak slučaj u istoriji da genij nauke ili literature stane na stranu genija zla. (Ne mislim pri tom na Handkea čije knjige ne podnosim, kao ni samu ličnost pisca, tu se ne treba varati, jer i lik i djelo ovdje su neodvojivi.)
Pored Chomskog, s Riđanovićem smo, naravno, pominjali i ostale lingviste, i moderne pravce u toj nauci. A predavanja su bila u američkom stilu, seminara. Svaki od studenata, pripremao je svoja predavanja za neki čas, ostali su također trebali da se o tome pripreme, a onda su svi zajedno o tome diskutirali, kritikovali, dodavali, oduzimali nešto od studentskog referata. Naravno da je glavnu riječ vodio profesor, a ona je bila i posljednja i mjerodavna. Zavoljela sam tu metodu, smatrajući je najefikasnijom za studiranje, najzabavnijom, najživljom, ukratko jedino mogućom ako se želi izbjeći zijevanje na časovima i dosadni profesorski monolozi. Tako sam i ja kasnije predavala, ne dopustivši studentima da se dosađuju.
Na studiju opće lingvistike, i sama sam imala nekoliko predavanja, između ostalog jedno o de Saussureu, i jedno o stratifikacionoj lingvistici, ali i još neka, na koja sam zaboravila. Ovo je prilika da možda i šira javnost čuje nešto o ovim naučnicima.
Ferdinand de Saussure (1857. Ženeva – 1913, Vufflens-le-Château) smatra se švicarskim i francuskim lingvistom. Istovremeno je otac strukturalizma u lingvistici, koji je, pored tog što je utemeljio modernu lingvistiku, uspostavio i temelje semiologije, nauke o sistemu znakova, koju će razvijati Roland Barthes (1915- 1980), francuski lingvista i esejista, koga sam imala priliku sresti u Café de Flore. U Predavanjima iz opće lingvistike, koja su nakon de Saussurove smrti objavili njegovi studenti, de Saussure definira osnovne pojmove kao npr. razlikovanje jezika, jezika i govora (langue/langage), sinkronije i dijakronije, karakter jezičkog znaka, itd. Sve to će nadahnuti kasnije lingviste, ali ne samo lingviste, već će uticati i na razvoj u svim domenama humanističkih nauka, prvenstveno etnologije, književne analize, filozofije i lacanovske psihoanalize.
U spremanju ovog predavanja/seminara o de Saussureu, sjećam se da mi je pomagala mama, koja je bila moj najoštriji kritičar svih vremena. I meni je i ovaj lingvista pomogao, kao i cjelokupni studij opšte lingvistike i orijentalistike /turkologije na Filozofskom fakultetu, da razvijem misao i u književnosti i u umjetnosti. I da možda drukčije počnem gledati i na ljude koje srećem. U tome su mi pomogli čak i staroturski, srednjeturski, osmanski, i svi drugi turski jezici koje mi je počev od pojave plemena Tu-Kiu predavao Filipovć na III stupnju studija, a gdje se kao najstarija dokumenta javljaju ujgurska. (O Ujgurima, i teroru nad njima u Kini, slušamo posebno u posljednje vrijeme.)
Stratifikaciona lingvistika o kojoj sam također imala predavanje, pogled je koji je zagovarao Sydney Lamb. Ukratko, njegova teorija sastoji se u tome da su upotreba i stvaranje jezika stratifikacione prirode. Drugim riječima, u našem mozgu postoje „slojevi“, strate, nivoi, razine, koji se koriste za jezik. Svaka strata omogućava aktualizaciju ili realizaciju sljedeće više strate, a elementi na toj strati nalikuju međusobno. Nekoliko slojeva sudjeluje u stvaranju zvuka iz početne ideje. U određene strate spadaju: fonem kao jedinica na fonemskom (glasovnom) sloju; leksema (riječ) kao jedinica na leksičkom sloju, morfem (najmanji značajski gramatički element u gramatici/riječi) kao jedinica na morfemskom sloju, semantema kao jedinica na semantičkom (značenjskom) sloju/strati.
Ne sjećam se mnogo toga u vezi s tim pravcem, o kome sam tad napisala najmanje dvadesetak strana, ali znam da sam se pri tome morala služiti i matematikom, odnosno učiti ono što nikad nisam studirala, posebno matematsku i logiku, i mnoge druge stvari, budući da se ovaj lingvistički pravac bazirao na tome. Matematska logika je disciplina uvedena krajem XIX v., a cilj joj je proučavanje matematike kao jezika. Ta logika se bazira na formulama koje predstavljaju matematske tvrdnje, izvedbe ili formalne demonstracije, koje opet predstavljaju matematske zaključke i semantiku, modele, interpretacije u strukturama koje daju generičko matematičko “značenje” formulama. U ovome mi je pomogao Vanja koji je bio inženjer informatike.
Sve to je bilo zanimljivo, iako teško, ali nisam vidjela svrhu ove metode. Tako sam i završila svoje predavanje: to je zanimljiv pravac u lingvistici, koji ničemu ne služi, osim što je zabavan i nekoristan na isti način kao i igra šaha.
Riđanović je poskočio sa svog mjesta u klupi iz prvog reda, dok sam ja sjedjela za katedrom, okrenuo se prema studentima i bijesan povikao: Ne slušajte Jasnu, ona ima književno-romantičarski pogled na lingvistiku.
Kasnije mi je tvrdio da voli poeziju. A to je sigurno tačno. Znao je mnoge pjesme i francuskih pjesnika napamet.
Ovaj “nesporazum” nas nije spriječilo da ubrzo postanemo i dobri prijatelji. Dolazio je kod nas, moje tetke i tetka Engela na selo u vikendicu, sa svojom prvom suprugom Amerikankom, izvrsnom intelektualkom i poznavaocem/prevodiocem s japanskog jezika. Znala je odlično i naš jezik.
Najviše smo se ispričali u Parizu devedesetih, gdje je bio u prolazu s jednim prijateljem iz Nju Jorka. Našli smo se u čuvenoj Café de Flore gdje sam često odlazila, i gdje mi je Riđan sve do zatvaranja kafane pričao o svojim putešestvijama po svijetu od izbijanja rata u Bosni. A nema gdje nije bilo, od Amerike do Azije. Bio je i simultani prevodilac u Međunarodnom Krivičnom Sudu u Hagu za bivšu Jugoslaviju, osnovanom 1993. godine.
Sutradan je došao kod mene kući s njujorškim prijateljem, koji je inače bio fasciniran Riđanom, gotovo zaljubljen u njega. Pošto im se izgleda dopala moja priča o ratu iz pariškog ugla, odlučili su da naprave prilog za CNN, jer je brat Riđanovog prijatelja tamo radio. Sutradan su stigli kod mene, ali od toga ništa nije bilo,jer sam se bila razboljela.

Naši politički mafijaši odlično su skužili da na podjelama mogu zgrnuti bogatstvo, a glupi Bosanci, na sreću političara, više vole da se dijele nego da im se babo iz groba digne. (M. Riđanović)

Za vrijeme studija, a i kasnije, pohađala sam i Lingvističke kružoke koje je Riđanović vodio skupa s arabistom Srđanom Jankovićem. Tu su bili i drugi profesori, pa i Osipov s romanistike. Posebno su Riđanović i Janković često držali predavanja o bosanskoj varijanti i nastojali da je zvanično uvedu u srpskohrvatski. Najstrasniji u priznavanju te varijante je bio Janković, varijante koja je trebala biti priznata na isti način kao i srpska i hrvatska. Obojica su smatrali da bosanski jezik ima svoje specifičnosti i da je bogatiji od dvije postojeće varijante, jer se koristi i jednom i drugom varijantom, s tim što se u bosanskoj ne radi o sinonimima, nego o različitim semantemama (značenjima). Sjećam se dobro da je profesor Janković isticao, između ostalog, kao primjer riječi sretan i srećan: prva je po njemu, u bosanskoj varijanti, značila da imaš sreće u životu, šansu za nešto, a druga (srećan) je govorila o unutrašnjem stanju i osjećanju sreće. Obojica su dakle insistirali na postojanju bosanskog jezika/varijante iako se smatralo da je standardizacija jezika završena sedamdesetih godina. Podsjetiti ću da je 1954. g. došlo do Novosadskog dogovora, dokumenta od deset tačaka o jeziku kojim se proglasilo zvanično postojanje srpskohrvatskog jezika kao zajedničkog na području Jugoslavije, iako su makedonski i slovenački, kao i jezici manjina- talijanske, albanske, mađarske, turske…- bili paralelno dopušteni u upotrebi. Komisije za izradu ovog dokumenta bile su Akademije u Zagrebu i Beogradu, kao i Matice, srpska u Novom Sadu, i Hrvatska u Zagrebu. Tako je nastao Pravopis, objavljen 1960, dok je Rječnik štampan 1967. Oba djela su bila i u ijekavici i ekavici koje su također bile ravnopravne, kao i latinično i ćirilično pismo, kao i obje varijante, i srpska i hrvatska, dok bosanska i crnogorska varijanta nisu priznate kao takve, i smatrane su gotovo dijalektima, poput dalmatinskog dijalekta.
I Lingvistički kružoci veoma su mi koristili za sve moje kasnije djelovanje. Ništa nije bilo viška u onome što sam učila, ili morala učiti da bih napredovala, i što ni u trenutku, osim samoupravnih sjednica, nisam shvaćala kao moru i nasilno nametanje. A i tada sam se slagala s teorijom koju su Janković i Riđan iznosili na tim kružocima, u Klubu univerzitetskih radnika u Štrosmajerovoj ulici. Jedan krasan austrougarski stan, bio je pretvoren u taj klub gdje je stalno bio zaposlen jedan kuhar, i gdje se moglo piti i objedovati u bilo koje doba dana i večeri.
Kad je u pitanju teorija jezika, pa i bosanskog, Riđan je to genijalno izložio u raznim svojim djelima, pa i u knjizi O bosanskom jeziku, o propadanju Bosne, i … o vama (Zalihica, Sarajevo, 2009), koja se čita kao najbolji roman.