Introduzione

Ja naime mislim da su sporim reagiranjem, i prekasnim i nesistematskim i nesuvislim uvođenjem mjera učinili da im nitko ne vjeruje i

1. da je bolest silno uzela maha u Hrvata (prvo mjesto u Evropi po broju zaraženih po tisućici stanovnika).

Dok su u drugim evropskim zemljama reagirali brzo i oštro, pa ekonomija nekako kaska, a ljudi ne umiru baš kao muhe, mi ćemo ovakvim reagiranjim imati dugotrajnu i mučnu krizu. Ako se tu negdje pumpa panika, po mojem je to zato što su gorenavedenim zavlačenjem, muljažom i glavinjanjem izgubili povjerenje ljudi, koji su tako zatečeni u krizi bez kormilara. A sad mogu vrištati do neba, kasno je!

Za ilustraciju: u Francuskoj je već preko dva mjeseca zabranjeno svako privatno druženje, kretanje je ograničeno na posao, kupovinu i malo sporta, studira se od kuće i mjere će se ublažiti kad broj novih padne na manje od 5000 dnevno tijekom 7 dana. Svima je sve jasno: N. radi s posebnim mjerama zaštite, ali radi, Y. studira od kuće, ali studira, i svi mogu pratiti brojke i organizirati se. A naš je premijer do kraja studenog uporno negirao epidemiju (vidi D. Trump), te govorio samo da je sve u redu i da neće biti zatvaranja – što je najkraći put do sigurnog zatvaranja. Stoga mislim da ćemo imati puno teško bolesnih ljudi, i od korone i pogotovo svih drugih čije je zdravlje dodatno ugroženo opterećenjem bolnica, do debelo u proljeće kad će cijela Evropa već veselo cvrkutati.

Jednom rječju jako želim da nisam u pravu i s najvećim ću se užitkom posuti pepelom ako stvari budu makar malo manje crne!

IP, u pismu Prijateljici

Più dal cervello, meno dal cuore

Petak, 4. 12. 2020.  U cca 21.20 h bivam iskrcana ispred Hitne interne Vinogradska, a slijedom Alarmantnih Simptoma, vide sl. 2, 3, 4.

  Foto XY

Popratna pojava: vlaženje obaju stražnjih ekstremiteta, lagano ali postojano. Kano klisurina. Taksist se krajnje nevoljko odilja. Kamo lijepe sreće da sam ga bila zamolila neka ostane sve dok ne budem primljena na Objedinjeni hitni bolnički prijam KBC-a Sestara Milosrdnica, Vinogradska cesta 29, 10000 Zagreb, u petak, 4. prosinca 2020. u 23.18 h, u svakodnevlju Hitna interna.

Nisam, dabogda me noću pohodio general Korade. Prije no što ću pogladiti Šariku i sjesti u taksi za dovoz, sada već znate kamo, bila sam se oboružala crvenim koferićem na kotačićima koji sadrži ono neophodno za jedan dan i noć+crvenom omanjom torbom s likom crnog macana koja sadrži odeblji bijeli fascikl s mojom medicinskom dokumentacijom, voduvodu i knjigu Atrib. Eley Williams produciranu gospodski, nix na šajspapiru+slovca u retcima zalijepljenima jedan na drugi ko taksena marka, ma kao one Cekadea naj uspomene u mrakači, dizajn Mihajlo Arsovski, u impresumu stajalo – već tih godina izumirući bolji običaj –  i ime majstora tipografa, tiskane na chamois papiru pristojne gramature+torbicom ozbiljnih dimenzija.

Pred Šalterom Hitne interne ni ćuk ni netopir, samo neki mladac, čuvar cum zaštitar?, oružje mu ne vidim, koji, s predloženom propisanom brnjicom na gubecu (tako stoji u dokumentu o samoizolaciji koji mi je bio poslan kretom e-pošte a jer sam bila tzv.kontakt Ane Gotovac, kćeri Vlaste r. Berović i Vladimira/Vlade, oboje najbolje uspomene, pa morala dva tjedna ne mrdati iz baze, da samoizolacija, pa nisam samu sebe e-poštom strmopizdila u kućni pritvor, u temi jezik, hrvatski analno uspaničeni Hrvatine razjare se kano ljuto zvjere, ono, neš ti meni moga identiteta, smrade jugosrbočetnički… molim dopuniti niz, i vitlaju citatima+pučkim analogijama, ono, gaće spadaju a ljudi pripadaju, i dobivaju žuljeve od prelistavanja razlikovnih rječnika i jezičnih savjetnika koji se kote li kote, čak je prije koju godinu bio reprintiran onaj endehazijski, autori Cipra+Guberina+ Krstić, bez učevnog pred- ili pogovora, molto znakovito, dođe mi nakladnika žao, ali samo načas.

Mladac u regbi neadekvatnoj odjeći i obući, jer cmolji rosulja i puva sjeverac ladan, pa ko ne bi bio gladan [neiscrpiva vrela mojih citata, parafraza i autocitata, neka znaju uvaženi ex-ministar         Pavo Barišić i njegov ex-adlatus na masno plaćenu mjestu državnog tajnika dr. sc. MG: Shakespeare, Đorđe Balašević i vicOvi na svim jezicima u kojima se orijentiram], dobacuje mi razmjerno uljudno: Gospođo, stavite masku.

Ja: Imam KOPB, teško dišem.

Mladac: A-aa.

Prilazim šalteru. Otvara muškarac oko kojega se vijori plavo zaštitno nešto tanko, obrijane glave, pljunuti Bruce  Willis.

Bruce Willis: Daaaa?

Ja: Dobra večer. Mislim da postoje indikatori da se trebam prijaviti ovdje.

Bruce Willis. Aaaaa?

Ja: Angiološki. Pacijentica dr. Cara. Već sam bila kod vas 1. lipnja 2018.

Iz pozadine prilazi  Brucu Willisu  milostiva u bijeloj kuti, gore na kuti nekakva crvena značka, vidi joj se samo dio poprsja i kanirana bujna kosa: Ali, gospođo, dr. Car je u mirovini, Angiologija je spojena s Kirurgijom. Vi ste nešto pobrkali. Izvolite se javiti na Hitnu kirurgiju, tamo gore, nema ni sto metara.

Gospođa se povlači u pozadinu.

Ja: Ali imam KOPB. Teško mogu uzbrdo. Da pogledate nalaze?  Također sam pacijentica vašeg primariusa Gabrića, kardiologa. Mislim, je li moguće…?

Bruce Willis: S tim svojim nalazima idite na Hitnu kirurgiju. Stavite masku!

Bruce Willis rezolutno zatvara šalter, metalni zvuk. Ovi kanda imaju posla preko glave.

Okrećem se na peti, teturam kamo su me otpravili. Rasvjeta tak-tak, Hitna hirurgija desno u mraku, na uzbrdici, daleka je, daleka.  Zastajem svakih šest-sedam minuta, neka meni moga koferića na koji se mogu osloniti i pokušati doći do daha, sveudilj rosi li rosi, puše li puše.  Prolaze dvoja-troja kola Hitne, pa neki građanin u pogolemu tamnom autu, tablice ne vidim, sam, skreće prema izlazu iz bolnice. Tad sam zastala valjda devetnaesti put, otpila vodu i, naslonjena na koferić, mahnula mu bočicom. Vozač je valjda vidio samo crnu kapu, zatamnjene velike okrugle naočale, tamnosmeđi kaput do tik ispod koljena,  crveni koferić, crnu mačku na crvenoj pozadini, bijelu mačku na crnoj rukavici koja mu domahuje i ljubičasto-bijele gležnjače. Ova bila u maškarama, još uvijek loče, taman posla da joj stanem pomislo je i ubrzao, vide sl. 5, 6, 7.

Foto XY

Foto: Aleksandar Veterinar

Lampica. Valjda sam šugavo prevela grotesku E. A. Poea Gubitak daha, u Anđeo Svega Čudnog, Meandar, Zagreb, 2003., pa stiže odmazda.

Napokon se dovučem do Hitne kirurgije. Ona mi je u fizis uklesana neotklonjivo, i ostat će sve do finalnog prdnuća u čabar. A bilo se zbilo sljedeće, 16 dana prije no što će me poslodavac, HRT,  ireverzibilno šupirati u pemZu, a mogao mi je do 31. 12. iste godine omogućiti da povećam osnovicu za pemzu koja nakon 42 godinice minus 16 dana radnog staža iznosi… paaa, iznos dostatan za režije+uzdržavanje Felis catusa+honoriranje kućne pomoći, tko pita za klopu osim onu za Catusa, Hrt je mogao ali nije, jest megjuto raznim šefovima i šefesama, tzv. diskreciono pravo, a mojoj tadašnjoj šefesi Rajki Rusan bilo je valjda naporno napisati podnesak,  mašala, a strvinarski mi pravni savjet bijaše bila dala Iva Mladina, dipl. iuris, tada na radnome mjestu glavne tajnice Hrvatskog radija, na kojem je dobivala, je li i služila, ne bih znala, plaću (i) da daje adekvatne pravne savjete šljakerima, meni nije, velika joj hvala za to, pak sam eto od 26. 4. 2010. u, rado vjerujem, pošteno zasluženoj pemzi, umanjenoj za cca 700 jedinica lokalne dlakave valute, dalje u tekstu dlakuše, čije ime ne izgovaram, sitan čin građanskog neposluha, hašekovski, ono, HAFUĐ = Hrvatska autonomna figa u džepu. A na konzultaciju sam IM došla 13. travnja AD 2010. s desnom prednjom šapom u povezu, prethodne mi večeri upravo iza ovih kobnih vrata namjestilo iščašenu ramenu kost tako da npr. nikad neću moći ući u Nazipartei, do Sieg! ide nekako, Heil! jok.  Dokumentaciju pridonosim na zahtjev. Ima i dalje, pridonosim drugom zgodom. Sanirao me kirurg prvoga reda, toliku kosku reponirati pogrešno, e, to umije samo netko komu se već smiješi Svjetska karijera.

Nakon X minuta parkiramo ja i moja oprema ispred zvona na vratima u, vajmeh, Hitnu kirurgiju. Iza vrata i odveć poznata pogolema čekaonica sa šalterima, fino rasvijetljena, koliko vidim, potpuno prazna. Izlazi ženska osoba u plavoj kuti, na ustima dakako maska.

Žena. Šta trebate?

        Stavljam prst na usta, gesta da trenutno ne mogu govoriti, slijedi gesta neka me pusti unutra. Pušta me.

Tooooplo! Svaljujem sa na sjedalo na kojem sam možda trulila prije deset godina, dah se polako vraća. Objašnjavam da su me poslali s Hitne interne, da vrlo vjerojatno nisam u nadležnosti kirurga, i molim, što sad, noge su u gadnom stanju. Žena me odvodi u omanju ambulantu lijevo, uz prijekorne poglede upućene mojoj opremi.

U ambulanti nekoliko mlađahnih Bijelih Kuta, obaju spolova, po svoj prilici specijalizanti, ima i Plavih Kuta, bolničarki, također mlađahnih.

Žena koja me uvela: Pustite sada taj kofer i pričajte doktoru šta vam je.

E, kad sam zinula, dah se stabilizurao u cijelosti, čuli su režanje dinamike Piano ma con espressione,  uz guturalno plasirani upit:

– Znam da nisam u vašoj nadležnosti. A da netko ipak  izvoli pogledati moju dokumentaciju?

U ambulanti muk. Mladi liječnik lista relevantne nalaze, iskazuje želju da vidi moje noge. Upozoravam ga da je prizor, najblaže rečeno, neestetski. Dobro. Sam si je kriv. Onda  domahuje kolegama neka prijeđu u nekakvu nišu na vijećanje, bolničarka mi mjeri tlak, prijazna mica.

Smislili su.

Liječnik: Vi sad idete natrag na Hitnu internu.

Ja: Nema teorije. Onim sadistima?! Pozvat ću taksi, idem kući, vama svima hvala što ste se ponijeli uljudno, doduše, nemate pacijenata, imate vremena.

Liječnik: Ma ne, odvest će vas bolničar i predati liječnicima.

Ja: U tom slučaju samo ponavljam zahvalu svima vama.

Prosijedi bolničar dolazi s crnim kolicima, sastavlja ih, smještam sebe i mačju torbu, koferić guram kao predstražu. Otiskujemo se spletom podzemnih hodnika, ono, Tajna Krvavog mosta, labirint takoreći, prilično oronulih. Mimoilazimo se s nekim  bolničarom, ovaj dobacuje ne zastavši:

Bolničar 2: Otkada tebi u opisu stoji prebacivanje pacijenata?

Prosijedi bolničar: Ima ona strategiju.

Vozi me dalje, koferić sprijeda, hodnik se proširuje, sve je više ljudstva. Odjednom ugledam Brucea Willisa i na rubu plača viknem.

Ja: Ovom čovjeku ne idem!

Prosijedi bolničar: Pa i ne idete, neće vas on liječiti.

Stigli smo. Prostorije se razlikuju od onih iz 2018-te, potres je učinio svoje. Prozorski okviri još nisu prevučeni drvom, vidi se punivo, da tako kažem. Bivam predana liječnici, jednoj od više njih. Ona gleda nalaze, prosijedi bolničar joj je nešto rekao ispod glasa, meni kaže “sretno!”, ostavlja me u kolicima.

Sada je valjda već 23.18 h. Treći bolničar me dovozi do kreveta na kotačima, srećom u kutu tik do starinskog radijatora iznad kojeg je jedan od opisanih prozora. Ostavite stvari i kaput, ponesite samo torbicu, idemo na pretrage, kaže.

I ponovo u kolicima niz razne hodnike, najmanje tri pretrage, sjećam se samo rendgena. Napokon me Treći bolničar vraća u onaj kut, deponira na krevet, pozdravlja, odlazi. Prilazi liječnica, kaže laku noć,  odlazi.

U prostoriji je sedam-osam kreveta, možda više, odvojenih samo tankim plavim paravanima. Smjenjuju se pacijenti obaju spolova, raznih stupnjeva odjevenosti, liječnice, sestre i bolničari dolaze, odlaze, svi govore tiše nego što govore danju.

Starica s perikom, čak iz moga kuta kosa joj djeluje malko prebujno i ofarbana preravnomjerno, ne prestaje govoriti, nitko joj ne odgovara, ali svako malo nekamo krene uz pomoć štake nalik na trozubac koju pomiče po podu ispred sebe. Onda priđe bolničarka ili bolničar i posjedne ju natrag uz nekakav stol.

Prolaze sati. Unatoč radijatoru od gusa na kojem povremeno grijem ruke u rukavicama sjedim, ležim, pa opet sjedim u punoj opremi, Kapa, naočale zatamnjenih stakala (osobe s odstranjenom mrenom pojačano su osjetljive na svjetlo), trenirka i ispod nje pidžama, rukavice, gležnjače. Samo su mi tamnosmeđi kaputić  smotali pod glavu. Naravno, od čitanja ništa. Drhturim od permanentno mokrih mogu i gladi. Vjerojatno sam nekoliko puta zakunjala i probudila se. U krevetu točno prekoputa sredovječna žena ne prestaje zapijevati jednoličnom intonacijom, tekst je nerazgovijetan; onda intonacijom koja itekako imade amplitude, štoviše razgovijetno razgovara na mobitel. A možda sam sve to sanjala.

Već je dobrano subota. U cca šest sati uspijevam prizvati bolničarku i molim malo kruha i sira, ostala sam na zadnjim dropsima Orbit. Donosi mi dvije šnite kruha, malo nekakvog sira, i jogurt. Jedem vrrrrlo polako.

Oko osam sati nastupa nova smjena. Zamjećujem da bar jedna spremačica, dvije sestre, možda čak tri bolničara i dvije liječnice ostaju i u jutarnjoj smjeni.

Pokušavam čitati. Zaludu.

Nešto poslije dvanaest sestra mi kaže neka prijeđem na krevet u drugoj prostoriji. Preseljavam se zajedno s koferićem, mačjom torbom i torbicom plus tamnosmeđim kaputićem. Novi krevet je blizu vece i blizu izlaza u dvorište, pa ima svježeg zraka. Divota. Ali nema čvrstog radijatora iz kojeg osim topline zrači sigurnost. Tja. Ne možeš imati sve, tj. neki ne mogu, ma većina ne može.

Već me poprilično zanima što i kako dalje, ipak sam ovdje već više od 12 sati. Ne pada mi na pamet pitati ikoga, svi imaju svoga posla, kazat će kad bude trebalo, i njima je u interesu da što više nas ili otpuste, ili katapultiraju na odgovarajući odjel. Dakle, šutim i preseljavam se s kreveta uza jedan zid, da malko izmasiram leđa i razgibam vlažne stražnje cape, sada su već pomalo odrvenjele od studeni.

Točno prekoputa toga moga kreveta smjestili su onu brbljavu staricu na stolac i rekli joj kao i meni: Čekajte, neće dugo trajati. Malo morgen. Klepeće li klepeće, ustaje li ustaje, čini da ljudi prekinu to što rade i pohitaju nju vratiti gdje je sjedila, samo im još treba da se spotakne, ali brus, babac je centar svemira, drugi ljudi postoje da bi nju opsluživali.

Već je prošlo 13 sati, kadli – uzbuđenje. Babac kroz otvorena vrata odjednom vidi nekoga, došal je moj sin, voga sina MOLIM OVO VAN i pomoću onog trozupca /štake baca se prema izlazu, na nju se bacaju dvije sestre i silom ju posjednu u stolac, strpite se još malo, doktor piše vaš nalaz. I zaista, vidim u  susjednoj prostoriji svjetluca ekran, netko sjedi za stolom i tipka. Nije prošlo ni pet minuta,  babac ustaje, ogleda se desno i lijevo, uspravlja se.

Meni mrak na oči. Iskoračujem iza svoga paravana i takoreći ričem, koliko je nakon skoro šest pet MOLIM VAN desetljeća pušačko grlo kadro proizvesti zastrašnu riku u crescendu:

– Kamo opet idete? Čuli ste da trebate ostati sjediti, liječnik upravo tipka vaš nalaz.

Starica: Al moj sin vani čeka, a doktor je tak spor.

Ja, udahnuvši: Na mjesto, mjes-to! Sebična babo, sram vas može biti! Ovi ljudi skapavaju od posla, neki su ovdje od sinoć, a vama je samo do vašeg dupeta. Pokazujem prema njenom stolcu. Na-trag! Na-sto-lac. Mrš!

Babac uvlači glavu u ramena i pokorno se smješta u stolac.

U prostoriji muk, načas su prekinuli posao, valjda nisu navikli na  akustički bučne premda kratke performanse.

A meni se valjda nakupilo, i bez te babuskare imalo se što nakupiti, pa fino nastavljam performans, uspravna koliko umijem biti u danim okolnostima.

Sada već potmulo ričem, otprilike, da njima svaka čast, pitam se odakle im motivacija i snaga, zamijetila sam koliko njih je ovdje već u drugoj smjeni, e, za te dvije smjene i još štošta izvolite zahvaliti aktualnoj vlasti, HDZ-u i njihovima. Ako među vama imade birača HDZ-a, to gore po te birače, a i nas koji to nismo. Koliko je do mene, sve što sam doživjela i vidjela od sinoć od otprilike pola deset navečer kad sam stigla pred ulaz u Hitnu internu pa dok ne iziđem iz nje, dakle nakupit će se bar 15 sati, spavala sam jedva, da ne bi bilo, obećavam napisati za jedan portal na kojem imadem carte blanche, zasada. A HDZ i njihovi neka idu, bez ćudoredne cenzure, u tri pičke materine!

Otpočinem, teatralno se okrenem se i srušim na svoj krevet u kutu. U prostoriji tajac & tajac, onda se raziđu po svojim poslima.

Ti bokca, tada sam shvatila kako mora da se osjećao Tom Gotovac, a i kako se osjeća ona milostiva Delimar kad umišlja da je lady Godiva ZAREZ MOLIM VAN i plaši raju svojim obnaženim tijelom na nekom ubogom kljuscu, navodno se omota nekakvom kosurinom, ma perikom garant,  pa prizor nije dokraja zum kotzen.

No shvatila sam i da ću obećanje ispuniti. Kako ono ide s kutijom olovnih slova… ili 1933.  na P. E. N.-u u Dubrovniku: Govorite sada ili nikad! H. G. Wells.

       ***

Onda je mom krevetu u kutu prišao liječnik koji je došao u ovoj smjeni, dr. L. V., i uručio mi specijalistički nalaz iliti otpusno pismo, vide sl. 9 i 10. Sve tu piše, kaže, ja kažem hvala, ne ispričavam se za maloprijašnju svoju promuklu dernjavu, stojim iza svega što sam izgovorila, tekst ću napisati makar na kozi orala, drago mi je, kaže. Paaa, ja bih zbogom, tako govorim svim meštrima, do viđenja nije dobro, zbogom, kaže on, zapamtio sam, nešto u tom smislu.

Kadli, vani eno Šalter, no nasreću ne i Bruce Willis i, kanirana milostiva. Fino rasprostrem sebe i opremu na klupu ispod improviziranog šatorskog krila, ali tako da ne vidim Šalter, vratim se unutra po malo tople vode za nesku, sestra mi ju donese zajedno s plastičnim čašama i spatulom, živjela improvizacija, namuljam nesku nix šećera, zapalim prvu cigaretu nakon, koliko ono, od petka, oko 21.20, h do subote oko 14.30 h, petnaest sati.

***

A onda se ukazao Prijatelj XY, stavio u auto mene, svekoliku opremu, rekvizite+zeleni prekrivač, ono nešto lepršavo, zaboravila poslikati, i, zastav pred pekarom da mi kupi nekakvo pecivo, dovezao me  kući..Nego, kaže on,  pogledala si svoj nalaz? Nisam, pročitaj mi.

Nalazi, Foto  XY

 Also wirklich.  Celulitis. Upala celulita. Muškarci, naravno, celulit nemaju, oni imaju pivski stomak, table špeka na leđima… i to se salo ama baš nikad ne može upaliti. I tu su žene nadrapale. Pa me stoga safatalo i odcurivanje masnog tkiva, ne topljenje kao za mast, onu od kruha i masti, recimo. A to odcurivanje može potrajatiiiii…  Nasreću, ostaje mi dijagnoza  fibrilacija atrija, kojeg “treperenja u predvorju [sardca]” ni Proust ni Rilke postidjeli ne bi se bili, ta znate ih, arbitri rafinmana i EU du’ovnosti.  Pak se, blago meni, odsele ne kvalificiram za laskavu etiketu kojom su me znale počastiti tzv. fine zagrebečke puce  1960-ih i kasnije: seljančura slavonska.

Šari Mari i samo njena čaša. Made by and foto XY

A onda mi je u krilo dojezdila Šarolta /Šarika /Šari /Šari Mari /Šarla /Chareau, pripadnica roda Felis catus domestica, udomljena iz zaseoka Križovljan, z. p. Ludbreg, nasreću ne govori, potrebovala bih tumača, gazdarica, da gazdarica! robinja, braćo i sestre sitnoga zuba, nije mačka ker, koja se Šarika  ne samo oporavila nego juri li juri po nekretnini od 60 m2 podne površine+isto toliko m2 površine namještajne i ine, ruši li ruši, zasad ne nastavlja razbijati; u toga ranjenog, tja, kastriranog mačjeg bića očito će biti neotklonjivo prisutan sindrom Gladne Mačke. Molim lijepo: u nedjelju, 6. prosinca, iz torbice=malog modnog detalja, da malog! rečene robinje maznula je četvrtinu peciva “račić”, jedinog jedljivog proizvoda u paleti ponude pimpeka, pardoniram, Pan-peka, koji se, zaboravljen nakon neophodnoga+značenjima prebogatog pohoda kodnog imena “gg na hitnim službama Interna >Kirurgija>Internaaaaa KBC-a Sestre milosrdnice, u mrakači se zvavšega Bolnica dr. Mladena Stojanovića”.

Hommage ὰ Maitre

Foto XY

…ponosna dobitnica nagrade Hrvatskoga društva kazališnih kritičara i teatrologa za životno [ne]djelo “Dimitrije Demetar’ koja se sastoji od [likovno više nego famozne] skulpture, rad Martina Babića, i nimalo zanemariva, napose kada dobitnica biva hrvatska umirovljenica, cit.  božeivražeprosti, Denis Kuljiš, navodno dobre uspomene, segmenta u iznosu od 10.000 jedinica domaČe dlakave valute, uručene joj [nakon  prethodno dobivene dopusnice] po. dr. art. predsjednici HDKKT-a, te tu činjenicu bivši bivalo javno obrazloženo i akademski urednom kvalifikacijom uručidbe verbalizirano, osim laskave ambalaže, višekratno u elektroničkim i u tiskovnim medijima podatkom da se ista uručuje akoprem se prije spomenuta članica, štoviše jedan od otaca suutemeljiteljah, v. Mount Rushmore s uklesotinama utemeljitelja Sjedinjenih Američkih Država Thomasa Jeffersona, Georgea Washingtona, Abrahama Lincolna i Theodora D. Rosewelta, v. North by Northwest, Sjever sjeverozapad, distribucijski prijevod na hrvatski književni jezik, autor/ica nepoznat/a, filma Alfreda Hitchcocka (1899 – 1980),  pripadnika umjetnosti /umijeća filma, majki na utemeljitojskoj skupĆini nije bilo izim mene, stručni /strukovni termiT prilježno upotrebljavan /uporabljivan po Nj. Eksc. Danielu Bučanu, akademiku Mislavu Ježiću i inim croatiatrans trudbenicima na znanstveno-inoautorskoj pisalačkoj njivi, netom spomenutog Društva kreativnim zvanjima iz imena / naziva dotičnog Društva bavi /bavila tek rubno, akoprem jest radijska autorica, štoviše urednica, a radio jest…. Smile, Smail, smile!

Consummatum est.

https://www.vecernji.hr/kultura/preminuo-redatelj-bozidar-violic-1450185

https://magazin.hrt.hr/683703/umro-je-redatelj-bozidar-violic

A sada jedna za onaj frtalj Čeha u genskoj karti Hrvatice nečiste krvi, alias moi:

od 9:00 do 15:18

od 51:41 do 1:10.03

Ode Boško noćas. Tako komšinica s broja 81, dr. sc. red. prof. u trajnom zvanju AZV, 30. 11. 2020. u 3:51, dalje u u tekstu AZV.  Moi pročitala, nazvala, porazgovarale, kratko. Njene uznosite prijateljice, dabogda im ispred kuće izvještavala Christianne Amampour, AZV spala na babuskaru iz podruma.  Samo spominjem.

Božidare Violiću, romaniste, kazališni redatelju i pedagože, pišče, oče Dinka V., 28, i supruže AZV, oči ti je, predmnijevam, zaklopila, premili sugovorniče u X autorsko-uredničkih mi Kazalištarija, dragocjeni sudioniče 7 (sedam) -satnog audioprojekta Mozartom nadahnuto, emitirana 31. 12. 1991./ 1. 1. 1992, urednički potpisana po danas dr. sc. Mirjani Šimundži, mici koja je u trenutku objavljivanja ovoga teksta tkozna gdje na globusu, dolazila nas je hraniti i napajati dok smo Šuljko i ja montirali u Šubićevoj, autorski po Marcelu Bačiću, umjetniku i teoretičaru, i Igoru Šuljiću, tada valjda na blagdansko-prazničkom dopustu iz Hrvatske vojske, te po meni kao koautorici+izvršnoj urednici, nekako nisi dospio autorizirati & publicirati transkript tih 15-ak minuta snimljenih na ubibože neadekvatnoj podlozi, zvuče kao s pozadinom izvanbrodskog motora, subjektu triju autorsko-uredničkih mi emisija Zoofon, dragi Boško!

Pročitala tvoje, neke i po AZV supotpisane knjige. Kao kazališnog redatelja znam te od zvjezdanih sezona u Zagrebačkom dramskom 1960-ih.  Samo spominjem.

Pamtim te i s jedne sjedeljke kod Vere Čičin Šain, dobre uspomene, nije znala+umjela živjeti sama u onoj impeccable dizajniranoj predimenzioniranoj mansardi u Amruševoj 19, ja+Šarika bismo i znale i umjele, VČŠ je kanda patila od horror vacui, dakle sjedeljke jedne večeri u 1980-ima, kada  je netko bio donio bocu likera Amaretto Disaronno, pak si naglas prevodio etiketu  na kojoj je pisalo da je u, je ne sais pas kakvoj vezi s imenom rečenog pića u kojem imade gorkih bajama, neki slikar neku milovidnu gospoju portretirao bio, rečena gospoja se štoviše vidjela na etiketi, tvoj pregnantni komentar glasio je: alal mu pemzl.

Otišo si, sarmu probo valjda jesi. Pamtim te kako te pamtim, uz mjuzu koju nudim na linkovima /poveznicama, znam koliko ti je glazba bila esencijalna. Nisam te ispratila na posljednje putovanje, akoprem me AZV uvrstila u, kako ono ide, predložene propisane epidemiološke mjere bjehu nalagale (!), numerus clausus od 25 duša, golema studen bila, AZV se toga 8. 12. 2020. u 9 h na Krematoriju garant smrznula unatoč toplom crnom kaputu koji joj je na četvrti kat na adresi Medveščak 81 posudbeno dostavio/vila bio/la XY, smrznuo se i Dinko, sinak vaš, mene spriječio KOPB, aha, sama sam si kriva, u to ime palim cigaretu. Pamtim te i  pamti premda ne upoznav te, i maca Šarika.

A onda ti se u onkraju pridružio tvoj Mockinpott . Eno vas u hladu nekog cumulusa ili nimbusa, ti blaguješ arbuna, zaslužio si ga, tu i tamo malko blitvice ždrokneš i sve to bevandom zalijevaš; Pero pak pali cigaretu na cigaretu, Stipa mu je garant spakirala sendviče, ali tko bi razmotavao…  dragi Kvrgić.

od 18’50 do 22’06

         A bientôt, mes amis.

Nix fiction, sondern faction

Isprika svim adresatima, njih 258,  koje sam u minulih 20-ak dana/noći kompulzivno zasipala čudnovatim, točnije polusuvislim mejlovima u kojima sam umoljavala privolu da njihovo ili ime ili inicijali itd. bude navedeno u tekstu koji sam, eto, zgotovila i koji će biti objavljen na portalu RGG ili razaslan po golubu pismonoši.

Pokunjeno priznajem da ne umijem sročiti persiflažu  znanstvenog istraživanja sa svim kvantifikacijama i interpretacijama. Znam znam, redigirala sam+uredila+tiskom proizvela njih 10-ak u cca 12 godina rada u Zavodu za kulturu Hrvatske, neposredni šef  bio mi, već tih godina postavši dr. sc., Miroslav Tuđman. I sama sam provela jedno, što je posljedovalo statusom istraživač i numerom u tadašnjem Sekretarijatu za znanost, danas Ministarstvu.  U publikaciji,  ali, ne figuriram u tom statusu jer me zamjenik/pomoćnik direktora, pok. Nj. Eksc. Božidara Gagra, molio neka kao voditelj tog moga istraživanja figurira on, pok. Z. S. Još živi suradnici znaju s kim su rađali proizvod, jel točno, Borise Senker, mačkoljupče+akademiče? S istog naslova ne figuriram ni u četvrtom svesku kapitalne specijalizirane publikacije, almanaha Zagrebački  krug crtanog filma 1972 – 1982, zašto, čudio se Ranko Munitić (1943 – 2009), filmski kritičar & spec za animirani film, koji se mjesecima verao do moga tadašnjeg golubinjaka i sudjelovao u porodu toga četvrtog sveska.  Nevažno. Zaista.

Čudnovata firma, no ipak domicil Jasenke Kodrnje, sociologinje, iznimno vertikalne osobe koju sam imala čast zvati prijateljicom, bezostatno prešućivane  od profesionalnih feministkinja, daleka im bila krasna  kuća, pak i od parazitkinje, uhljeb bi se danas zvala, koja se potlin čak i kakve-takve diplomatske karijerice  dokopala, blago nama. O spodobi koja  je 1990-ih Zavod uspješno pod ledinu spremila da se i ne govori, eno ga slavljena i hvaljena, a i 2021. poletno će se sa svojih 88 proljeća sunčati na Teorijskim Radovima u subžanru copy paste (on mi ga dođe kao Obrovac, odnosno u kadrovskom smislu propala investicija, sjetit će se još nepomrli bivši i bivše iz upokojenog ZKH).

Ipak. Eventualno citiranje punim imenom+prezimenom+zvanjem+zanimanjem+relacijom naspram moi izričitim je mejlovima dopustilo 18 (osamnaest) duša.

Znakovit je broj adresata koji su moje mejlove sumnjive suvislosti naprosto ignorirali, plus mejlova koji su mi stigli s riječju ne+kratkom eksplikacijom ili bez nje+svi bez vulgarizama – njih

40-ak. U toj provizorno ponuđenoj skupini zvjezdani je šampion

e-priopćaj kolegice s Hrvatskog radija, eno je i danas ondje u u statusu stalno zaposlene urednice:molim te da me ne uključuješ ni u kakve svoje napise, i ne opterećuješ njima.mir ti želim i dobro, zdravlje i veselje.

Aluziju shvatila. Koliko je do mene, prevoduckam, radiotarim, pisuckam i kašljem dalje.

I mislim si, ali da ne čuje Šarika: A možda već živimo u polupolicijskom režimu, onom kakav je npr. u Prekodravlju+zemljama, kako je ono išlo, nekakve Uspravnice? E, prelipa nam ex-pricednice, tko vas na izmaku AD 2020. uopće pamti doli kako u dresu nacionalne repke,  kišom oprana jezivo blajhana hosa pada vam niz gr’oce bi-elo bez ijedne bore+bez grama špeka na strojnome ti-elu, platismo to svi moji prijatelji i -ljice, s P i p, koji za vas ni začepiv njokalicu glasali nismo niti ikad bismo, elem, kako šlatate polugole uznojene mladiće i zamjetljivo škicate prema kamerama & mobitelima, valjda su vas uhvatili pod naj kutom… ili kako, fest Pod Utjecajem, suznih okica verbalno šlatate neku amerikansku milostivu koja se protokolarno morala uzverati na tzv. tvrđavu u tzv. zemljici čije ime njoj, generalici, regbi napisalo na dlan, da ga ne izgovori pogrešno… ili kako isto toga dana na istome mjestu vokalno muzicirate a capella  s lokalnim đeneralima? Živija nam jubito, nek nam živi You Tube

Con fuoco, solo dal cervello 

Najprije iskazujem zahvalnost Jahvi, Bogu, Allahu, Buddhi, starješinama kršćanskih denominacija+niza sljedbi proizišlih iz protestantizma+poglavarima X inoreligijskih zajednica za studen

sli-edom koje urbani teroristi/tkinje na međunožnim guralima bivaju gnani, žalibože i -vraže privremeno, ne prakticirati rečeni terorizam. Neosporna /neosporiva studen posljeduje i time što  čak ni prijatelji/ice ne usuđuju se predikati mi, onako zdravo katolički i hadezeovski, hm, imadem samo jednu te afilijacije, redak zver, čestita hadezeovca, o pogubnosti pušenja). S druge strane,  već i Šarika razabire režim firme HDZ & PARTNERI & TAJNI ORTACI, firme smjenjive i zamjenjive, akoprem po nevolji legitimirane ishodom niza izbora odrađenih po demokratskom postupovniku, odnosno na rubu njega, vide glasači u dijaspori, pa se fila koliko god treba, nije firma cicija, elem, firma je rasadnik sadista za kakvima bi kao kadrom u svojim etablismanima vlažne snove snivali Adolf Eichmann, Heinrich Himmler, dr. Josef Mengele, Pol Pot, Papa Doc… niz dopuniti po želji, ja, gg, iskazujem zahvalnost dotičnoj zločinačkoj organizaciji (vide presuda Haaškog tribunala). Elem:

Uvaženi hadezeovci/ovce, članovi/ice i simpatizeri/rke prethodice navedene firme, mr. sc.-ovi, prof. dr. sc.-ovi, emeritusi, akademici, vitezovi reda ovoga i onoga, pak i reda Svetoga Jurja kojim trenutačno predsjedava Karlo von Habsburg+ovo, ono+kućna radinost Cetinje palac, gnjurac, aktualni i odgovorni protagonisti prije spomenutog režima! Hvala vam:

1. za samoubojstvo onoga mladića s PTSP-om, sjećate ga se, i za njegov i/ili čiji-li-već PTSP, nakon što je teško ranio policajca čija mjesečna plaća dostaje taman za prehranu vaših paradnih kućnih ljubimaca, npr. ubogi retriver Rudi ili gospojica Kika, ona mješank s kojom se prije spomenuta KGK nekako rijetko pokazuje u tzv. javnosti, samoubojstvo što ste ga, plamteći empatijom, ali Pflicht zur Heimat zove li zove, okvalificirali kao terorizam, što mu ga dođe  Čin Ugroze Nacionalne Sigurnosti Republike Hrvatske, dalje u tekstu ČUNSRH; hvala vam i za za samoubojstvo one liječnice

2. za mentalni terorizam koji provodite nad stanovništvom RH, pak i nad onim koje vas nije legitimiralo na biralištima;

3. za to što će, biva, do svoga biološkog kraja operirati dr. sc. red. prof. Damir Boras, reizabrani rektor Zagrebačkog sveučilišta, kojega bi, aha, i njega i njegove, valjalo kazneno goniti upravo s naslova ČUNSRH-a i drakonsku im kaznu odrapiti, neka plate ili ogule X tona krumpira u pučkoj kuhinji, dabogda vam na gej paradi ispali ključevi iz stražnjeg džepa na hlačama, upravo s naslova ČUNSRS-a;

4. za to što Borivoj Radaković, pisac i prevodilac, po sili zakona lani ili preklani umirovljen kao, mo-lim li-je-po, vlastitom odlukom samostalni umjetnik, autorske honorare za pisanje i prevođenje koje prakticiramo svi koji pisanje i prevođenje prakticiramo, elem, honorare čeka dulje nego što inače pristajemo čekati; molim bez komentara u stilu ”umirovljenik pa honorari!”, jer: Kada ste čuli da neki slikar, muzičar ili, eto, pisac i prevodilac prestaje slikati, muzicirati ili pisati+prevoditi činom šupiranja u peMzu? Nikad. Jel tako, tako je;
5. za to što je kolegica XY, slobodna novinarka, praktički neopozivo pedalizirana s Hrvatskog radija uz argumentaciju u stilu ovaj, bla, truć, ali jasno vam je, kolegice, Korona, veliko K tuče po bubnjiću kao malj u ruci nekog neoustaše, pripadnika zdruga crnokošuljaša što se ritualno postrojavaju na Jelačić placu i spadaju među umom nimalo obdarene obožavatelje lika i nedjela onog Ante, prezime mu znate;
6. za to što XY, učiteljica violine, po ediktu mora nastavu držati čas pomoću Zooma, čas uživo, neš ti nastave bilo kojeg instrumenta online, ta potrebna su dva profesionalna studija, jedan kod nastavnika/ce, jedan kod svakog svakcijatog učenika/ce ako se očekuje kakav-takav obrazovni rezultat;
7. za to što Igor Šuljić, inženjer informacijskih tehnologija [među malobrojnim posljednjim polihistorima u Hrvata, gg], mojoj parvitas otpisuje: ”Ništa nisam razumio. Smiješ li upotrijebiti moje ime? Pa nisam ja Jahve. Naravno da smiješ. Svatko smije. Čini mi se da pišeš o nekom politički osjetljivom kontekstu. Taman posla da to postoji. Izlazi da sam se za kurčevo zdravlje četiri godine potezao po bespućima lijepe naše. Točnije, da je jedina svrha bila protjerati Srbe, a i dalje se ne smije lajati protiv vlasti. Kaj god.”
8. za to što je Ana Gotovac, nastavnica klavira i prevoditeljica, cca pet tjedana odrađivala je koronu, utvrđenu u rasponu “blagog do srednjeg intanziteta”,  a čim se boleština počela povlačiti iz njezina rodnog stana u Adžijinoj 4, isprika, Ulici kneza Mislava 4, nije mogla terapijski zaroniti u prevođenje ičeg zahtjevnijeg jer se tek malo-pomalo uspravljala na stražnje ekstremitete, ne mežeš s Vlainjon po ocu i s materom Šibenkom, zašto nastavničku plaću kakvu zarađuju persone s diplomom Muzičke akademije, ne bi dopunjavala prevodeći, ionako prevodi rado i čini to skroz u redu, nego je iznovice čitala Djela VG-a, izd. Nakladni zavod Globus, 1995.,  uredila, točnije uneredila Jelena Hekman, u času umirovljenja šefica izdavaštva u MH, samozvana legenda hrvatskog nakladništva,
   

   Foto XY

   nakladništva  istog VG-a koji je odrezana mu dva mandata u Gradišci i Lepoglavi odradio do u minutu, za razliku od npr. dr. Franje Tuđmana, navodno prvog hrvatskog predsjednika, za gg i Šariku odsele PHP, o ne, prvi hrvatski predsjednik je Vladimir Nazor, daklem VG i u civilstvu biva lagano ali neumitno prešućivan & zaboravljen, tako ove jeseni kad je u sklopu Teatra poezije glumac Goran Matović bio naumio obilježiti okrugle obljetnice rođenja i smrti VG-a te kontaktirao Maticu hrvatsku, Temeljnu Kulturnu Ustanovu  u Hrvata, osn. 1842., krivo, prva hrvatska kulturna ustanova je Hrvatski glazbeni zavod, osn. 1827., dakle MH, krivotvoriteljica rodnog si lista, kojoj je u dosanjanom rvackom snu prvi predsjednik bioVG,  mora da se priredbama priključila uz zubiju škrgut; moooožda je u Hrvatskom saboru, onom iznad kojega je samo Bog, odrađena ritualna minuta šutnje za saborskog zastupnika VG-a, a možda je VG prešućivan & zaboravljen  zbog, zaboga, pa Korona dejstvuje, rečena MH se priredbama bila priključila, ono, lateralno, a ne ih sama upriličila+uključila Teatar poezije, Hrvatski centar P. E. N. kluba, književnike, pisce, prevodioce, ljubitelje oštriga, molim dopuniti niz,  koštalo bi, jakako da bi, ali MH, HAZU i ine mustre inkasiraju i poneku dlakušu od moje pemze, tj. poreza koji Država otkida ne pitavši me da li da se, kao drugdje u EU, taj dio uplaćuje za vjersku zajednicu tu-i- tu, za socijalu ili za skrb o životinjama;

9. za to što vam je pogonsko gorivo volja za održanje moći po svaku cijenu, a pritom niste bogzna što naučili na studijima političkih znanosti, u West Pointu, na ubrzanim kursevima u Moskvi, molim dopuniti niz, pa zdravstveno osoblje sitnog zuba, redom svi šljakeri  iliti crveni i žuti vrazi u piramidi HZZO+HZJZAŠ+HZMO+sve puste kratice zna-se-čije Vlasti kojoj se na vrhu baškare po vama instalirani/a ravnatelji/ljica i kohorte šefova i šefesa također instaliranih po Vlasti, regularno radi i u dvjema smjenama, ili bez pauze za kakvu-takvu okr epu, ili šljakaju sve dok se ne ukaže ona druga smjena, dr. MČ, dr. G, dr. IB, specijaliste obiiteljske medicine+NŽ, medicinska sestro+plus dr. JMB+dr. JO+ TP,, medicinsk brate+dr. PV, molim dopuniti niz;

10. Za sve navedeno hvala vam, zaista vam hvala.

Ergo, gonite se u specijalno za vas po gg patentirani deseti krug podno devetoga Danteova, gdje ćete biti svoj na svome i sa svojima, a nije da ste skromnobrojni, na vijeke vjekova. Mrš!

Giga Gračan, r. Drndarski, dipl. prof. studijskih grupa Komparativna književnost i Engleski jezik i književnost u miru, novinarka, prevoditeljica, radijska autorica+urednica, autorica izvornoautorskih tekstova u svim književnim žanrovima i subžanrovima, odaslano iz rešetkama i zbog insekata i maca+Janike, probio ju je 2-3 puta, čvrstom mrežom opremljena podruma [suteren=eufemizam], gdje nad ggrd prijazno vlada Prirodni Element, vide sl.

XY i Šarika. Foto IP, zaposlen u Duplico d. o. o, Svetonedeljska 18, Kalinovica Zagreb, ne veliki humanitarac, ali dobrog srca, u slobodno vrijeme radi, taksira, smatra da spada u grupu poznanik radi posla koji obavlja, a nada se i u grupu prijatelj s malo p.  .

 

Mačka u pustom stanu.  U: WysŁawa Szymborska, Radost pisanja. Izbor, prijevod i pogovor: Zdravko Malić: Nova  stvarnost, Zagreb, 1997.

Bertolt Brecht, Gegen Verführung     

Laßt euch nicht verführen!
Es gibt keine Wiederkehr.
Der Tag steht in den Türen;
Ihr kennt schon Nachtwind spüren:
Es kommt kein moren mehr.

Laßt euch nicht betrügen!
Das Leben wenig ist.
Schlürft es in Schellen Zügen!
Es wird euch nicht genügen
Wenn ihr es lassen müßt!

Laßt euch nicht vertrösten!
Ihr habt nicht zu viel Zeit!
Laßt Moder den Erlösten!
Da Leben ist am grösten:
Es stehtnicht mehr bereit.

Laßt euch nicht verf führen.
Zu Fron und Ausgezehr!
Was kann euch Angst noch rühren?
Ihr sterbt mit allen Tieren
Und es kommt nicht nachher.

Protiv zavođenja

Ne dajte da vas zavedu!
O povratku ništa ne piše.
Sumrak je već na redu:
Čuje se vjetar na ledu:
A jutra nema više.

Ne dajte se prevariti
Da je život lažni dim.
Na iskap se mora piti!
Nećete ga biti siti
Na rastanku s njim!

Ne dajte da vas udunu!
Nemate mnogo vremena!
Sveci nek pobožno trunu!
Mudraci kroz život grunu:
On nestaje kao pjena.

Ne dajte da vas zavedu
Na glad i razbojišta!
Čemu vam strah i bijeda?
Sve stvorove smrt odvede
A poslije nema ništa

Preveo: Darko Suvin. U: Uvod u Brechta. Školska knjiga, Zagreb 1970.