Dakle, nema ničega na ovom okruglom svijetu čega sam se poduzeo a da to, samo ako sam zaista bio zainteresiran, nisam obavio. O, ne biste vjerovali što sam ja sve za svog dugog i plodnog života naumio, pa ma koliko bilo naoko neostvarivo, i ostvario.

Jedna od tih mojih posebnosti jesu i kontakti s osobama koje vas zainteresiraju i privuku, a s kojima ama baš nikakve veze – batalimo 6 degrees separacije – nemate.

Nema te osobe s kojom ja poželim komunicirati a da mi ne – odgovori.

A onda kad me upozna, onda me lako i zavoli, jer ja sam takav, itd.itd., da sad ne idemo nepotrebno u širinu.

Dakle, prije par mjeseci, ima tome već podosta, pokazao sam vam ovo remek-djelo genija Renza Pasqualea, koji je uz svoju suprugu, Annamariju Zanellu, jedno od vodećih imena Scuole di Padova.

Moguće je connoisseurima navesti niz velikih imena umjetnosti/umjeća suvremenog nakitarstva, ali Pasquale je bog otac, padre padrone spram čijeg je Djela sve ostalo otvarač limenke cole.

Sinoć, razmišljajući o problematici modus ponensa u srednjovjekovnoj logici, skrolao sam tisućama slika koje sam prikupio – to me relaksira dok mislim – i odjednom sam zastao, ili sam zaustavljen, ne bih se kladio, na Renzovom prstenu.

Odlučio sam to ovaj put istjerati na čistac!

Maestro ( u mom svijetu Borges ) je jednom prigodom pisao o tome kako je s nekog visokog kata gledao za snježnog popodneva panoramu Manhattana shvativši da ga posjeduje na viši, apstraktan način: da posjeduje taj sumarni prizor, da objasnim i sporijima među nama.

I ja sam tako do sinoć bio namiren činjenicom da ovaj prsten negdje postoji.

Negdje spava, kako ja to volim kazati za predmete koje volim.

I nije mi bilo važno što ga fizički ne posjedujem: imao sam ga u višem smislu, ne samo kao objekt divljenja, nego kao privilegirani obožavatelj njegove ljepote. Nebrojeni mogu gledati ovu fotografiju, i neće osjetiti ništa, točnije: osjećat će jedino ništavilo koje ih tako fatalno nagriza da mi se sad opet ne da ići u širinu.

Sinoć sam ipak odlučio baciti se u akciju: OK, znam da ovaj prsten, mnijem, nije na prodaju, da je muzejski eksponat, vidio sam i druga dva koja su da si čovjek slomi prst od muke što ih nema na otom netom slomljenom prstu koji ondak i ne bi lomili da taj prsten… da, otišao sam malo u širinu, ali nema veze, i tak, sve u svemu znam ja da će biti teško ovo pribaviti, ali…

Ne bih ni počinjao akciju, da nije neke njemačke galerije, koja samim time što je njemačka, pa je precizna, pregledna i podatna, nudi lahku mogućnost komunikacije s vlasnicom, koja je, to sam znao sa fotografija versnissagea, prijateljica obitelji Pasquale-Zanella, pak sam gospođi Ellen Maurer Zilioli poslao kratki mail.

Jasno, jer ja to radim. Koga treba, tog nazovem, pišem mu, oslovim ga.

I – ljudi se jave, odgovore.

Gospođa Maurer Zilioli koliko jučer:

Dear Mr. Bolkovic,

Renzo Pasquale has asked me to respond. Concerning what subject or interest you would like to get in contact?

Thank you for answering, best, Ellen Maurer Zilioli

Renzo i Annamarija žive u Sant’Angelo Di Piove Di Sacco, mjestašcu prekrasnoga imena kraj Padove.

Gospodin Pasquale je, eto, iz Padove javio da ga zanima zašto sam ga poželio kontaktirati.

Odmah sam odgovorio:

Da skratim čupri, napisao sam – ne zezam se, zbilja sam napisao to make a long story short – da sam zainteresiran za 1) intervju s Renzom Pasqualeom i 2) kupovinu prstena na slici koju u privitku prilažem.

I lijepo se zahvalio na urgentnom njinom odgovoru i sve tako.

Spomen intervjua nije alibi: zaista bih volio razgovarati i s gospodinom Pasqualeom i s gospođom mu Zanellom. Ona je briljantna, sjani su: progooglajte, pogledajte im radove. Ozbiljni umjetnici, kad čovjek čita njene intervjue od prve je na čistu da je gospođi sve jasno. Renzo je izgleda povučen, sasvim smiren iza velova privacije.

Kako god, čekam sada odgovor.

Što mi je cilj?

A kazat ću čovjeku da ako postoji ljudsko biće kojemu bi se ovaj prsten mogao svidjeti, sviđa ili će se sviđati, onda sam to ja.

Pa da, ne budi mu naređeno, ako baš ne mogu kupiti ovaj, nekako krišom napravi drugi.

Znam, znam, sad vi mislite da je to sve snatrenje, ali – niste vi mene vidjeli na djelu.

Taman dok se malo izdopisujemo doći će ljepše vrijeme, Padova je tu, u susjedstvu, a onda kreće persuazija.

Naravno da vas neću ni o čemu obavijestiti.

Taman posla.

Prsten je my precious.

Za vas je priča.