Uz godišnjicu Erdutskog sporazuma – mirne reintegracija hrvatskog Podunavlja koja je provedena u periodu od 15.1.1996. do 15.1.1998.

Piše: Šura (Šuhreta) Dumanić

Mirovno nasljeđe

Nekoliko godišnjica koje smo obilježavali zadnjih godina (2014., 2018.,) te aktualna događanja u svijetu i u Europi,  usmjeravaju nas na promišljanja i zaključke koji ovdje slijede. Pogotovo se treba osvrnuti na dvije godišnjice, koje su bitne za naslovljenu temu.  Prije svega je to 100 godina od početka Prvog svjetskog rata, iz kojeg – začudno, kako sve više glasova govori, nismo naučili sve lekcije. Potom je tu naša, domaća tema, koju već nekoliko godina aktivistički obilježavamo u Vukovaru – mirna reintegracija Podunavlja, odnosno jedan od  najuspješnijih mirovnih projekata UN-a.

Dosadašnji uvidi pokazali su (citiram iz zaključaka proteklih susreta u Vukovaru)1
zastoj u implementaciji mirovnog sporazuma;

• nedostatak političke i društvene valorizacije mirne reintegracije Podunavlja
• nema sustavnog učenja i prijenosa iskustava mirovnog projekta
• nema simboličkog njegovanja i korištenja ideje i implementacije projekta

Koje su, međutim, društvene posljedice ovog zastoja? Prije svega se to odražava na kolektivnu svijest zajednice i društva – u slabljenju kohezije, solidarnosti i tolerancije društva.

To što se događa u Vukovaru, kao zastoj implementacije mirne reintegracije Podunavlja, jednako je tako ‘slika u malom’ cjelokupnog europskog mirovnog naslijeđa, što se moglo vidjeti kod obilježavanja 100 godina od početka I sv. rata. I ovdje nalazimo:

• nedostatak valorizacije i korištenja mirovnog naslijeđa
• zaborav mirovnih inicijativa i pokreta
• nedostatak simboličkog djelovanja i izražavanja
• nema sustavnog razvoja i prijenosa kulture mira2

Kao posljedica toga „zaborava“ jačaju tendencije dezintegracije, ratničke kulture, zatvaranja u sebe, jačanja stereotipa o drugima i stereotipa ‘neprijatelja’, porast netolerancije, osjećaja ugroženosti i sl. Stoga ne čude javno izrečene teze kako Drugi svjetski rat nije završio (a dodajmo tome – također i Prvi, jer ovaj potonji slijedio je iz prethodnog), što potvrđuje definiciju rata kao permanentnog društvenog stanja…

Funkcija zaborava

Dakle, ključna riječ je ovdje – zaborav. Društveni zaborav. Nedostatak u kolektivnoj svijesti zajednice onih znanja, onih umijeća i inicijativa koje vode miru i suživotu. Pri tome nalazimo da je sam zaborav kontradiktoran fenomen – on može značiti oprost, zatvaranje jednog poglavlja i otvaranje novih mogućnosti, ali može biti i namjerno produciran radi održanja datog stanja društva.

Svaki je zaborav zapravo funkcionalan. Funkcionalnost zaborava je sastavni dio nagona za preživljavanjem i za ljepotom – pobjedom života! O tome imamo mnoštvo primjera iz osobnih i nacionalnih povijesti. Freud bi ovaj mehanizam nazvao – spontanim psihološkim potiskivanjem (potiskivanje neugodnog, traumatičnog iskustva).

S druge strane, imamo namjerno produciranje zaborava – manipulativnim metodama, prikrivanjem, cenzurom, tabuiziranjem, kontrolom medija i sl – da bi se održavalo jedno društveno stanje koje odgovara određenim interesima, pri čemu se koriste razni modeli konflikta iz prošlosti (dalje i bliže), čime prošlost postepeno ovladava nad sadašnjicom i eutanazira zajednicu. Ovaj aspekt društvenog zaborava je vidljiviji, lakši za analizu i za poduzimanje društvene akcije s ciljem stavljanja mira i mirovne politike u političku agendu nositelja političkih procesa.

Radeći na spomenutim temama već dvije decenije, otkrili smo zanimljivu, nepoznatu povijest europskih zemalja. Takvo je bilo naše iznenađenje kada smo otkrili Berthu von Suttner, prvu ženu dobitnicu Nobelove nagrade za mir (1905.g.), ženu koja je postavila temelje modernog mirovnog pokreta u Europi i svijetu, književnicu koja je svojim romanom „Dole oružje“ napravila veliki uticaj u svoje vrijeme! Ali, još je veće bilo naše razočarenje što je Bertha von Suttner ostala zaboravljena, a njeno djelo nepoznato do danas. Niti 100- godišnjica od početka I svjetskog, niti 110-godišnjica kako je von Suttner primila Nobelovu nagradu za mir, nisu bili dovoljni kao datumi, da pokrenu zatrpano sjećanje i da se njeni i drugi mirovni napori protiv rata revaloriziraju.

Zaborav mirotvorki i mirotvoraca osiguran je znak da ratna mašinerija radi i nakon oružanog konflikta – na skrivanju uzroka strašnih gubitaka, na prikrivanju šteta, posljedica, te na uljepšavanju ratničkog mentaliteta, razvijanjem ratničkog duha, duha pobjede, ratnog junaštva i drugih izmišljenih kategorija.2

A sjećanje?

Zašto su ta sjećanja važna? Zašto nam trebaju (mirovni) uzori? Zašto treba sačuvati i dalje prenositi mirovna iskustva?! Upravo zato što je tako teško nakon konflikta uspostaviti mir i normalizirati odnose. Mnogo je lakše izgraditi ponovo zgrade, mostove, ceste i drugo, nego izgraditi ljudske odnose.3

No, ako je zaborav funkcionalan (bio on ‘spontano’ ili ‘navođeno’ potiskivanje nekog iskustva i spoznaje), svako je sjećanje – namjerno! Možemo odlučiti čega i kako ćemo se sjećati, i zašto?

Analizirajući podatke o višegodišnjoj stagnaciji mirne reintegracije, analizirajući prije svega politički kontekst u kojem se ona treba odvijati, jasno je da nacionalni pristup nije učinkovit u ovom slučaju, da dovodi do produbljivanja jaza između dvije glavne nacionalne grupacije u Vukovaru. Nadalje, neka istraživanja pokazuju da se najmanja prisutnost podjele i odbijanja drugoga nalazi unutar civilnih organizacija, udruga i grupa u ovom gradu.4 Sve to nas dovodi do logičnog zaključka – da je potrebno uključiti građanski pristup u rješavanju problema Vukovara i Podunavlja, da je nacionalni ključ/pristup apsolutno nedovoljan, a često i kontraproduktivan – ovo posebno kada se radi o školovanju djece i životu mladih u Vukovaru.

Danas postoje ogromna znanja i važna iskustva koja nam stoje na raspolaganju za onu veliku društvenu promjenu koja nam je potrebna – promjenu ka kulturi mira i nenasilja. Nema sumnje da je mirna reintegracija Podunavlja jedna od važnih europskih i svjetskih lekcija koju treba politički valorizirati i dalje širiti.

———————————

• Zbornik „Mirna reintegracija hrvatskog Podunavlja-zaboravljeni mirovni projekt?“, Friedrich Ebert Stiftung. Zagreb 2015.
• Vidjeti „Društveni zaborav“, Russel Jacoby, Shura Publikacije, Opatija 2014.
• Diskusija Ljiljane Gehreke, na obilježavanju godišnjice mirne reintegracije 2015.g.
• Višeslav Raos, istraživanje-izlaganje na Znanstvenoj konferenciji o mirnoj reintegraciji, Vukovar 2016.

NOTE: Tekst je prvobitno objavljen u: Političke analize br.25, Zagreb 2016., pod naslovom „Mirna reintegracija Podunavlja i europsko mirovno naslijeđe – politika zaborava“