Piše: Šura Dumanić 

Sjećate li se Bljeska i Oluje? Naravno. Kao što su pred nama žive slike pada Vukovara, stratišta, nestalih, sudskih procesa ratnim zločincima (i zahtjeva za procesuiranjima)… A sjećate li se Sporazuma o mirnoj reintegraciji Podunavlja?

Kada utihnu ratni bubnjevi, detonacije i rušenja, kada se „zakopaju ratne sjekire“, nastaje li mir? Nastoje li se ljudi iscrpljeni ratnim stradanjima, shrvani bolom, često bez doma i prihoda, prepuni bola i straha, oporaviti i uspostaviti mir? Živjeti u slozi? Naučiti lekcije i ne ponoviti greške iz prošlosti? I pitanja i odgovori imaju svoju logičku ispravnost, no, nažalost, život ne ide takvim tijekom. Primjer Vukovara i Podunavlja, dva desetljeća nakon provedbe Erdutskoga sporazuma o mirnoj reintegraciji, potvrđuje takvu upitnost.

Jedna od najuspješnijih mirovnih operacija u povijesti Ujedinjenih naroda našla se pod upitnikom, proces pomirenja i obnove zajednice je u ozbiljnome zastoju. Stoga govoriti, pisati, razgovarati na ovu temu uopće i ima smisla, to potvrđuju i okrugli stolovi – rasprave što ih od 2012. godine organiziraju udruga Europski dom Vukovar i Friedrich Ebert Stiftung (a 2012. i Grad Vukovar), svakoga 15. siječnja, ne samo u znak sjećanja na projekt mirne reintegracije nego i zbog analize stanja i razgovora o problemima nastalima nakon rata i uspostave mirovnoga sporazuma te potrage za nužnim rješenjima. Ova akcija je ujedno i svojevrstan odgovor na nedostatak kritičkoga odmaka, analize i cjelovitoga sagledavanja teme. Tek se putem dubinskoga, kritičkog uvida u društvene procese i potrebe zajednice može izgraditi djelotvoran pacifizam, o kojemu američki teoretičar, inače naklonjenoj Hrvatskoj, kaže: Pametan pacifizam bliži je revoluciji od pojednostavljene oružane borbe. 1

Spomenuti okrugli stol je do sada okupio mnoga stručna imena, sudionike samih mirovnih pregovora, uz udruge i građane Vukovara, koji nastoje iznijeti aktualne (i akutne) probleme i primaknuti se bliže cilju postavljenomu u budućnost: pomirenju, izgradnji nove zajednice, razvoju i prosperitetu. I svake se godine utvrđuje jedno te isto – zastoj procesa nakon odlaska UNTAES-a i područja koja su preuzele hrvatske vlasti i institucije. Sjena nacionalnih podjela pala je ponovno poput željezne zavjese na grad i okolno područje, zavjese koja postaje sve nepropusnija za pulsirajuće bilo života, zbog čega su iz ovih krajeva učestale migracije, naročito mladih ljudi. 2

Vukovar je pokazatelj stanja u cijelome društvu – pokazatelj do kuda se stiglo u razvoju, do kuda se stiglo s obnovom (i povjerenja), do kuda se stiglo s demokratizacijom i političkim promjenama. Ali on je i ekstreman primjer umjetnoga održavanja politike zasnovane na „nacionalnom interesu/ima“, koja se u vukovarskoj postratnoj situaciji pokazuje potpuno neproduktivnom, čak štetnom i blokirajućom po društveni razvoj.

Vukovar je grad koji je u novijoj povijesti Hrvatske najviše stradao ratnim razaranjima, njegovo stanovništvo raseljeno, desetkovano, zatvarano, maltretirano, nestalo, dijeljeno i podijeljeno, grad-žrtva kojemu se samo formalno priznaje takav status. U stvarnosti, on je u postratnome razdoblju politički najeksploatiraniji grad, koji začudno balansira na polovima između prilično poetiziranog grada-žrtve i grada-mita, gdje postaje okosnicom novije nacionalne povijesti. Grad se toj invazivnoj unutarnjoj političkoj interpretaciji opire koliko više može. Mnoge građanke i građani Vukovara, mladi, civilne udruge i drugi, nastoje ili prešutjeti ovakve izazove ili na njih odgovoriti vlastitim udruživanjem.3

Ovdje je uputno podsjetiti na kompleksnost poimanja mira jer se tim pojmom obuhvaća kompletan život jedne zajednice. O tome Ivan Ilich kaže: Od davnina je kultura davala miru svoj smisao… Svaki ethnos – narod, zajednica ili kultura, ogledao se, predstavljao i suočavao u svom vlastitom miru: u svojim mitovima, zakonima i svojim svetinjama. Mir je isto tako vernakularan (zavičajan, urođen, m. p.) kao i jezik… Mir ostaje nestvaran, obična apstrakcija, ako ne jamči neku etno-antropološku realnost…4

No vremena za uspostavu kulture i običaja „kakvi su nekad bili“ i kakvi su osiguravali „narodni mir“ sve je manje i svi napori brojnih civilnih, pa i vjerskih organizacija i mirovnjaka do sada su preslabi za tu nužnu promjenu, u odnosu na razaranje koje je zajednica pretrpjela, a koje nije samo materijalno nego primarno ljudsko, kulturološko i psihičko. Napredak i pozitivne promjene moraju biti potaknute putem institucionalizirane podrške; država je ta koja Vukovaru treba otvoriti vrata obnove, razvoja i boljega života za sve. Vukovar je zaslužio ne biti više žrtvom, a pogotovo ne novim mitom! Vukovar je zaslužio status izvan naših političkih podjela, a ne još postati njihovim izvorištem, jer su one za njega pogubne budući da je slab, ranjen, žrtva rata. On zaslužuje pijetet, brižno i pažljivo upravljanje – i podršku države takvomu upravljanju, pa i šire – europske i svjetske zajednice.

Ali Vukovar i Podunavlje zaslužuju i više od svega ovdje nabrojanoga. O tome svjedoče poruke iz svijeta koje je na posljednjemu okruglom stolu o mirnoj reintegraciji Podunavlja prenio mirovni aktivist Gordan Bosanac:

Kao što su i govornici prije mene istaknuli, značaj mirne reintegracije nije samo na nacionalnoj razini već i u svjetskom kontekstu. Ono što me pomalo zaprepastilo, zbunilo, ali i učinilo da se osjećam počašćeno jest to da nas mole ljudi iz Ukrajine da dođemo do njih ili ih pozovemo k nama kako bismo popričali o situaciji koju oni imaju s Rusijom. Kao što je to bio slučaj s Vukovarom, tako je i s Ukrajinom – mediji nam serviraju razne slike i stavove o tome što se dogodilo ili nije. Naš model mirne reintegracije bez sumnje je model koji će Ukrajina morati početi izučavati.

Os oko koje se vrti kretanje grada u ponovnu viktimizaciju, posvemašnju blokadu i povremenu stagnaciju je vječna priča o „onim drugima“, koji su zli, pogrešni i grešni. Naravno da se radi o stereotipima i mehanizmima „proizvodnje neprijatelja“. To su presnažni mehanizmi (skoro atavizmi) koji sežu duboko u antropološku povijest ljudskoga roda, nije ih lako savladati niti odagnati, a uvijek ih je bilo lako potaknuti. No svijest zajednice raste. Vukovar je došao na razinu svijesti, a prije svega zbog očitih političkih manipulacija, kada se njegovi stanovnici pitaju: „Pa tko je doista nama onaj Drugi?“ Jer su se naprosto svi našli u istome loncu neimaštine, nesigurnosti, straha za svoju djecu i potomke… O tome govore odgovori u anketama, a naročito u intervjuima koje smo koristili u ovome istraživanju. S druge strane su političke grupacije koje se dogovaraju o podjeli vlasti i nemaju velik interes za promjenu političkoga modela. O ovome svjedoči i primjer nacionalne podjele škola i vrtića u Vukovaru.

Preciznije govoreći, radi se o dvama fenomenima koji su u živome, dinamičnom su-odnosu: na jednoj strani je „zajednica“ – koja još nije obnovljena ili uspostavljena, koja se osovila u rudimentarnim oblicima, koja se s mukom opire potpunomu razbijanju i uništenju, a s druge strane dosta čvrst i žilav sustav političkih i administrativnih institucija čiji interesi lako mogu progutati i apsorbirati autentične interese ove male zajednice ili, pak, olako prelaziti preko njih zanemarujući ih. U razumijevanju toga da se ovdje radi o „transvremenskome“ unutar jednoga „lokalnog“ procesa pomaže nam mislilac Ivan Ilich, koji piše o „narodnome miru“ i isti dovodi u vezu s načinom proizvodnje i života jedne zajednice, uspoređujući dva „modela“: onaj tradicionalni, u čijemu je središtu obiteljska proizvodnja, i onaj moderni, industrijalizirani, koji rezultira održavanjem života putem razmjene roba – tržišta, s tim da su ti procesi povezani i s političkim oblikom zajednice, ideologijama itd. Tako on kaže: Uspon nacionalne države donosio je i jedan sasvim drugi svijet. Donio je novu vrstu mira i novu vrstu sile. Umjesto čuvanja mira zajedničke zemlje radi korištenja, počelo je ograđivanje te zemlje… Naravno, pisac nastavlja analizom uspostave nove proizvodnje (radi tržišta), što se, nažalost, u istočnoj Slavoniji niti ne događa i dovodi nas u potpunu nedoumicu zbog apsurdnosti situacije: država je uspostavljena, zemlja je osvojena, granice postavljene, ali proizvodnje i napretka – nema. Ovo sada su svakako procesi „s kraja industrijske ere“, koji se otimaju i ne daju lako uklopiti u teorijske koncepte. Očito se ovdje radi o civilizacijskim pitanjima, a ne tek samo nacionalnim, klasnim ili ekonomskim. Rat je do temelja porušio jednu zajednicu, povijest i život zajednice sklonjeni su u stranu, potisnuti. Da bi se prišlo istraživanju ovako kompleksne stvarnosti, potreban je zaokret – prema sjećanju. O takvoj situaciji R. Jacoby kaže: U doba koje je zaboravilo (teoriju), (teorija) mora početi prisjećanjem. Postoji povijest koja pamti i povijest koja nastaje iz potrebe da bude zaboravljena. 5

Ovaj se tekst ne bavi striktno teorijskim pitanjima, ali ih je neizbježno dotaknuti i ukazati na njihov značaj kod izučavanja ovako kompleksnih i osjetljivih društvenih situacija. To je pogodan trenutak da se prisjetimo i nekih drugih pristupa, npr. načina na koji se pristupilo obnovi Njemačke nakon stradanja u II. svjetskom ratu, o čemu govori i piše Ljiljana Gehrecke. 6 Naime, traume rata i političkih manipulacija snažno pogađaju zajednicu, svaku osobu, grupu, kao i državu u cjelini. Rad na prevladavanju trauma je rad na pomirenju – i evo pitanja: zašto se to u Vukovaru ne radi na sustavan, organiziran i profesionalan način? Na taj bi se način moglo približiti onomu „izbalansiranom sjećanju“, toliko nužnomu za obnovu povjerenja i pomirenje. Uz to, zašto se ne angažiraju brojne udruge koje imaju iskustva u radu s djecom i civilnim žrtvama rata kako bi se društvo „ozdravilo“, te bi tek time napredak zajednice bio moguć? Nije li to prvenstveni zadatak onih koje građani biraju na izborima? Nije li to prvenstveni zadatak institucija koje su premrežile zemlju, pa i ovaj grad? Sve dok se ne poduzmu takve, uistinu iskrene i ispravne mjere, imamo pravo sumnjati u to da ovakva situacija pogoduje njihovim parcijalnim političkim interesima i da ju nastoje održati nepromijenjenom.

1) Na nedostatak kritičke analize društvenih procesa u suvremenome društvu ukazuje i Russel Jacoby: Kritička teorija… suprotstavlja se društvenom zaboravu i konformističkim ideologijama; ona je vjerna i objektivnom pojmu istine, kao i prošlosti od koje sadašnjost još uvijek pati., Društveni zaborav, str. 37, Shura Publikacije, Opatija, 2014.

2) O tome sudionica mirovnih pregovora Vesna Škare Ožbolt danas kaže: Proces reintegracije sastojao se od rješavanja frustracija, ljudskih sudbina, ljudske boli. To je bio proces koji  je počeo onda, a nije završio ni danas… Krenuli smo jako dobro i ozbiljno, nastojali smo riješiti probleme, a onda je oko 2000. godine došlo do zaokreta u načinu razmišljanja. Ovo je bilo reintegrirano područje, teritorij uspostavljen, ljudi su se počeli vraćati, novaca ima koliko ima, ali jednog dana će se obnoviti. I tako je sve stalo. Sličan način razmišljanja prisutan je i danas. Imamo zakone, idemo ih provoditi, ljutimo se kad se ti zakoni ne provode, a nitko ne razmišlja o ovoj dimenziji problema koji tinja u svakom čovjeku koji je ostao živjeti ovdje, bio on Hrvat ili Srbin., Zbornik Mirna reintegracija Podunavlja – zaboravljeni mirovni projekt?, str. 29.

3) Jedna od njih je Ana Kvesić, Vukovarka koja traga za sjećanjima i istinom. U tome smislu ona daje poseban kontapunkt mitološkim interpretacijama događaja u ratnome Vukovaru; vidjeti njezin YouTube kanal: https://www.youtube.com/channel/UCLt7T7I2lRfFvfG3vBtsYHA

4) Ivan Ilich, Pravo na zajedništvo, Rad, Beograd, 1985.

5) R. Jacoby, Društveni zaborav, isto, str. 9; i još: Dosljedno političko i teorijsko mišljenje nije odbačeno nego se zaboravlja i potiskuje. Parole i retorika koje ga zamjenjuju prazne su i lišene misli, kao i društvo koje ih je izbacilo… str. 114.

6) Ljiljana Gehrecke: Kultura sjećanja – put u bolju budućnost – Okrugli stol, Vukovar, siječanj 2013., referat (dostupno u arhivi Europskoga doma Vukovar).

————————–

MOGUĆNOST MIRA-VUKOVARSKI POUČAK (ShuraPublikacije, Opatija, 2020. – istraživačka studija) – insert