Rodio sam se kao Don Kihot. I ne samo to. Ja već od rođenja živim kao Don Kihot. Ja se samome sebi divim kao Don Kihotu. I ne samo sebi. Nego svima, koji se žele bezuvjetno zauzimati za ideale prošlosti, one koji su za “normalne” ljude sanchopanskoga podrijetla već odavno prošli ideali, iako su prije, naravno, biti bezvremeni. Mislim da živim samo zbog toga da se staram o tijelu kao instrumentu osjećanja, ugode i spoznaje. Bez tela ja bih bio duša lutalica, koja još nije izabrala svoje privremeno boravište. Zbog toga bismo mogli reći, da se Don Kihot zapravo utjelovio u moju dušu, onako kao se duh, na primjer, utjelovljuje ili bolje oduhovljuje u tijelu. Ja sam tijelo Don Kihota i Don Kihot jeste moja duša. Zvuči jednostavno, ali, vjerujte mi, nije. Da bih došao do toga, trebao sam prvo, poput španjolskog viteza, da poludim. Trebao sam napustiti svoj krov, svoju njivu, svoju porodicu i svoju spokojnu smrt na od života izmučenim leđima. Sve svoje sanchopansovske prijatelje koji su me gušili sa svojim svakidašnjim rečenicama, koje kao što svi već odavno znamo ne znače ama baš ništa u avanturi s vjetrenjačama. Svoje roditelje koje me tretiraju kao njihovo vlasništvo samo zbog toga, jer su ponudili svoja tijela za moje rođenje.

Trebao sam napustiti svakidašnjicu proizvoljnog ropstva, a time i sve ugodnosti, koja to donosi sa sobom: mnogo jedenja, jebanja i sunčanja, a zimi skijanja, mnogo para, život bez ikakvog fizičkog bola, čak i do tačke, da od same ugode ni ne osjećaš više ništa. Ali nećemo sad mi o tome. To je skica jedne donkihotovske avanture, koja je za svoju metu izabrala ideale Lijepog, Dobrog, Pravog i Istinitog. I to usprkos sadašnjosti koja se odlučila da neće više da misli kako bi mogla, da uživa ugode, koje donosi sadašnja ne-misao. Dakle, kao pomirenje sa životom, a ne sa samim sobom, kako bi trebalo. Nego baš životom s kojim se nikad u životu ne možemo da pomirimo. Osim jednom. A to je posljednji put, kad umremo. Zapravo jedino pomirenje jeste pomirenje sa samim sobom. I to je jedino, što vrijedi. Sve ostalo su samo neke više ili manje blistave kompenzacije. A španjolski junak, on se kao i ja, ne može pomiriti sa životom iako je u svakom trenutku pomiren sa samim sobom. Sa svojim srcem, sa svojom glavom u neprobojnom šljemu, s čitavom svojom pojavom i sa svojim idealima, za koje trebamo, da se borimo. Naravno da izgleda kao luđak. Tko se normalan danas uopće još stara za ljepotu, dobrotu, pravdu i istinu, kad je čitav svet, čitava civilizacija zasnovana na pretvaranju, manipulaciji i laži? I to zbog jedine prave droge svih ugoda, one što od čovjeka pravi potrošača. Nije multimilijarder onaj koji omogućava kapitalistički sistem, nego upravo potrošač kao proizvoljni rob. Čitav ovaj sistem naime zavisan je od trošenja, jer ako toga ne bi bilo, ne bi bilo bitnog inputa, koji hrani output i tako omogućuje kruženje dobara i time kapitala. Ali Kihot iz Manće nije potrošač, upravo suprotno, on potrošače nabija na svoje koplje, misleći da su lutke iz slame, jer se tako, ama baš tako, i ponašaju. Don Kihot je vitez. On nije nikome sluga. Osim samome sebi. Svojoj Dulcineji. I svojim idealima. Sve drugo zapravo i ne postoji. Bilo kako bilo, da ne rekosmo sve odjedanput, zar ne? Neka bude dovoljno za danas. Vidimo se i sutra, i bojovnici trebaju, da se odmore. iako sve govori da nemaju vremena za odmor. Kako sam već rekao: Ja sam Don Kihot, ako uopće itko još i sumnjao o to. Ja bez sumnje jesam ono što jesam. Don Kihot.
I to je bez sumnje to. I nikada neću to da iznevjerim. Ajde, spokoj, brate moj, idem ja sad u jednu avanturu i zbog tebe koji si predao bitku bez borbe. Za mene borba tek počinje. Arrivederci, amici!

(prev. m.g.)