Mladen Kerstner rođen je u Ludbregu 1928. godine, a umro je u Zagrebu 1991. Bio je novinar, pisac i režiser, član Društva hrvatskih književnika, napisao je tri knjige (krimi roman “Kabana br. 23”, humoristična prozna zbirka “Gruntovčani” i knjigu za mlade “Djetinjstvo v Gruntovcu”), trideset radio romana, četiri kazališne komedije koje su doživjele petstotinjak izvedbi, te djela koja su zaživjela kao uspješne televizijske serije “Mejaši”, “Gruntovčani” i “Dirigenti i mužikaši”. Pa ipak, ako u knjižnicama tražite Kerstnerova djela, naići ćete na problem – nema ih. Kerstner se i ne spominje puno u antologijama i povijestima hrvatske književnosti, ili ga se smješta u pogrešnu kategoriju, kao fantastičara i pisca za djecu. Dijelom je to zbog “borghesovske” epohe u kojoj je stvarao, a dijelom zbog toga što je televizijski uspjeh serija potisnuo njegovo ime iz vidokruga književnih istraživača, s obzirom na oprečna mišljenja koliko autorstva pripada piscu predloška, a koliko redatelju serije. U književnim krugovima se stoga povremeno pojavljuje pitanje: Je li Mladen Kerstner književnik ili nije?

Kerstner je stvaratelj dijalektalne književnosti. U usporedbi s Krležinim likovima, koji su uglavnom čemerni i buntovni (Loborci, Kvakari, Jambreki, Trdaki…), ili Kolarovim, koji su groteskni materijalisti (Pavunčeci, Futači, Klasnići, Labudani…), Kerstnerovi likovi žive u jednom drugom, razumljivijem svijetu i doživljavamo ih sa svojevrsnom simpatijom bez obzira na njihovu dobrohotnost ili zlobu (Katalenići, Grabarići, Ožbolti, Škvorci, Pišpeki…). Kerstner u svoje likove unosi “optimistični pesimizam” i “žufku komičnost” (D. Bilić: Mladen Kerstner, 2000.) čime je postigao trajnu prepoznatljivost u suvremenoj kajkavskoj književnosti. Upravo to stvaranje autentičnih likova, koji su, svaki za sebe, predstavnici tipičnih gornjohrvatskih mentaliteta i profila ruralnog i dijelom urbanog okruženja, najveći je i zavidan Kerstnerov uspjeh. On je iz lokalnih, regionalnih likova stvorio prepoznatljive i općepriznate ikone, koje su iz literarnog svijeta ležerno ušetale među nas, u stvarni svijet.

Kerstnerovo stvaralaštvo temelji se na humoru koji ublažava i približava sve surove stvarnosti suživota na selu. Najpoznatiji lik je Andrija Katalenić, Draš, ili po nadimku Dudek (kojeg je utjelovio glumac Martin Sagner). Dudek je svojevrsni anti-junak ili anti-heroj, kojeg opisuju nespretnost, priprostost, nesnalažljivost, naivnost, strašljivost, neodlučnost i brojne druge ljudske slabosti koje su uglavnom na njegovu štetu. S druge strane, njegove najveće ljudske kvalitete su dobrota i poštenje. S takvim setom karakteristika, Dudek je nesposoban “ne pomoći” ili prevariti ikoga, stoga je vječita meta grabežljivcima i manipulatorima. Unatoč svojoj tragičnosti, Dudek nam kao gledateljima izmamljuje osmijeh, ali to je osmjeh simpatije, a ne ismijavanja. Kerstner je stvorio tipičnog žitelja podravskog sela s kojim se većina može poistovjetiti, kako sedamdesetih godina, tako i danas. Tako je i uzrečica “svi smo mi Dudek” na tragu shvaćanja tragedije običnog, malog čovjeka koji što više radi to manje ima i kojeg se Murphyjevi zakoni drže poput flastera. Ipak, Dudek kao rezultat maestralne Kerstnerove karakterizacije, u rijetkim situacijama razbija taj kliše tragičnosti i bespomoćnosti, te pokazuje ponešto od bunta, odlučnosti i snalažljivosti, čime nas u poistovjećivanju i solidarnosti s njim ipak tješi da nismo u tom arhetipu potpuno izgubljeni. Tako smo npr. ponosni na Dudeka kad uspije u najboljem “cinoberovskom” maniru od Dalmatinca skupo naplatiti pregaženu kokoš “jer je bila lepa, bela i živa”, da bi je ponovo otkupio po nižoj cijeni “jer je zgažena i zmuzgana” (ep. “Žufka čuča”), ili mu aplaudiramo kad nezadovoljan, pred Cinoberom rezolutno razbija “glajže” (ep. “Zlatna jajca”), suosjećamo s njim kad pušta zarobljenog jelena (ep. “Jelen”) ili mu se s divljenjem klanjamo kad u zadnjoj epizodi Gruntovčana (“Ostajte doma”), odustaje od “svega blaga sveta”, pa se po pruzi vraća “sedet pod svoju hrušku”.

Vrijedi se stoga ponovo zapitati, kako to da Kerstnera tako malo ima u hrvatskoj književnoj analitici, kad njegovi likovi, iako regionalno ukorijenjenii, šetaju među nama poput dobrog vojaka Švejka, za kojeg je češka publika, zahvaljujući Jaroslavu Hašeku, vjerovala da je stvarni lik. I ne smijemo izostaviti da je Kerstner svojim djelima značajno afirmirao podravske širine, dravsku trstinu, dopadljivo humorno blato podravskog težačkog sela (za razliku od Krležinog krvavog blata) i kajkavsku dijalektalnu književnost. I sve to zahvaljujući “Gruntovčanima”, koji su doživjeli desetak repriza, te takvu kultnu popularnost diljem Hrvatske, da nas mami da je nazovemo “planetarnom”. Danas postoje brojni Kerstnerovi neobjavljeni rukopisi, kao i naznake da bi svjetlo dana mogla ugledati Kerstnerova sabrana djela. U jednom od rukopisa, zbirci eseja kao svojevrsnoj filozofskoj pripremi za “Gruntovčane”, a prema kazivanju Mladena Kerstnera mlađeg, postoji kratak tekst umjesto predgovora koji savršeno definira Kerstnerov pretpostavljeni odnos prema svom djelu: “Ovaj svijet nije savršen, bez obzira na naša htijenja. Ako sami u njega unesemo umjerenu dozu ironije, postat će mnogo otporniji prema ironiji sa strane, ironiji koja razjeda”. Ludbreška gradska knjižnica koja se resi Kerstnerovim imenom, objavila je i malu brošuru o Kerstnerovom djelu, čiji je autor njegov sin Mladen Kerstner mlađi. On u završnom slovu kaže: “Pisac Gruntovčana bio je nama, ipak, samo tata koji nas je volio najviše na svijetu. Naravno i mi njega. Stranice koje je ispisao, ali i ljubav koju nam je dao, njegov su najveći spomenik.”.

Slijedom toga, odbacimo svaku dvojbu: Mladen Kerstner je ipak dijalektalni književnik, ponosnog, žufko-humornog podravskog duha.