Prije početka posljednjeg desetljeća proteklog stoljeća prevladavajući tokovi i mehanizmi na djelu trebalo su biti očigledni i posljednjem tutleku. Na djelu je bilo globalno okrupljivanje i međusobno prožimanje, zahuktala globalizacija svijeta. Srušen je Berlinski zid, olabavljale i brisale granice, ujedinjavali su se međunarodni privredni, znanstveni i prometni sistemi. Evropa se stapala u jedno. Pojavio se internet. Ekološka kriza prepoznata je kao prijetnja u svjetskom razmjeru. Doći u takvim okvirima na zamisao izdvajanja, usitnjavanja, bilo je ne samo antipovijesno nego i maloumno.

Maloumna zamisao da bi izdvojena trunčica mogla plivati protiv struje bila je tim gora što se zanosila upravo time da će se kao takva, izdvojivši se iz veće cjeline, riješivši se mrske Jugoslavije, lakše i brže uklopiti u svijet kojem je težila. Zamisao je jednako bez temelja i van pameti kao i odlazak ustaških generala na Baleiburgu saveznicima da im se predaju i ponude zajedničku borbu protiv partizana.

Za one kojima je sve, već samim time što se događa, dio povijesti, kojima nije jasno što bi to „antipovijesno“ uopće bilo, navedimo primjer. Prisjetimo se Rimca koji je krenuo proizvoditi automobil koji je bolji, tehnološki napredniji od ostalih, suvremeniji od svih drugih, te je time u povijesti automobilizma zakoračio korak dalje. Da je razmišljao i ponašao se poput onih koji su nas uvalili u ovu nevolju, protupovijesno bi bilo da je ocijenio: „Struja u autima – to je neozbiljno, neprovjereno i nepouzdano. No kako će se fosilna goriva iscrpiti, najbolje da se vratimo na parni pogon!“ Dapače, „Konjska zaprega je ekološki i zbog mnogo čega drugoga najprihvatljivija.“

Koliko god bilo u razvoju, daleko od savršenoga, ali na dobrom putu, zamijeniti društvo samoupravljača društvom u kojem je iskrsnula aristokracija i povampirila se Crkva kao najveći feudalac izrazito je društveno retardirano.

U svojoj tragičnoj kratkovidnosti oni koji su „sanjali Hrvatsku“ nisu primijetili da isti argumenti kojima su zagovarali izdvajanje iz Jugoslavije vrijede i za to da Korčula zatraži da se izdvoji kao republika (Korčulani, samo da se izdvoje, osamostale i sagrade aerodrom, imali bi sve što im treba i mogli bi živjeti kao bubreg u loju) ili da Istra poželi biti samostalna regija u okviru Europske unije.

Uostalom, koliko je zamisao o izdvajanju i „tranziciji“ Hrvatske na razini leminga, inače sjajnih plivača, koji kolektivno procjene da mogu preplivati neku veliku vodu, pa se masovno podave, svjedoči i učinak. Da je za održanje, poboljšanje i jačanje Jugoslavije utrošeno onoliko sredstava, energije i truda koliko je bilo potrebno da se uništi, već bismo odavno živjeli u balkanskoj Švicarskoj.