Gavrilo Princip: Michelprinzip & Gabrielprinzip

Stanoviti Emil Páleš napisao je studiju o periodičnoj borbi materijalističkog i idealističkog tipa kulture: materijalizam i idealizam naizmjenično se javljaju u europskoj povijesti posljednjih tri tisuće godine sasvim ovisni o celestijalnim pokroviteljima koji stoje iza svjetovnih fenomena – Historijom, da skratimo, vladaju arhanđeli Gabrijel i Mihael, kao lunarni i solarni princip tog vječnog vračanja istog. U stvari, Emil je adaptirao Steinera, koji je citirao Iohna Trithemiusa, opata od Spanheima, i njegovo čuveno djelo „De Septem Secundus“, u kojem raspravlja o nebeskim inteligencijama koje upravljaju svijetom pod Bogom, kako govori podnaslov toga djela iz nedavne 1508.godine. Trithemius iznosi tezu o sedam arhanđela koji se ciklički smjenjuju kao kronokratori: regenti koji vladaju pojedinim epohama ljudske povijesti. Sekvenca je sljedeća: Mihael, Orafiel, Anael, Zahariel, Rafael, Samael te Gabriel. Datumi vladanja sasvim su egzaktni: Gabriel je, recimo tek ono nama bitno, kao inteligencija Mjeseca – planeti naime imaju svoj duh i svoju inteligenciju – svoju vladavinu otpočeo četvrtog lipnja 1525., i regulirati će sublunarne odnose 354 godine i 4 mjeseca, sve do 1879., kad na scenu stupa sunčani Mihael. Jasno, ova ideja nije Trithemiusovo iznasašće: on je baštini od helenizma, no moguće je pratiti njen trag sve do Babilona: Sin, Nabu, Ishtar, Shamash, Nergal, Marduk i Ninib personificiraju spiritualne inteligencije sedam nebeskih tijela vidljivih golim okom (Mjesec, Merkur, Venera, Sunce, Mars, Jupiter, Saturn). Posredovana hebrejskom tradicijom, ta su boštva postala arhanđelima kršćanske ere. Ono sto je nama ovdje presudno, posljednja je izmjena vlasti: dva su principa, Gabrielov lunarni i Mihaelov solarni, u svome srazu ostavila neizbrisiv trag na ovdašnjoj povijesti: Gabriel, koji je kao Mjesečeva inteligencija od presudnog značaja za Islam, obreo se doslovno inkarniran na mjestu susreta Polumjeseca s Europom nepovratno izmijenjenom od vremena Kralja Sunca: u Sarajevu, Steinerov je Gabriel-Prinzip postao – Gavrilo Princip. Obračun s dvije carske kuće, Romanovima i Habsburzima, imao je i svoje okultne razloge: ubojstvo je Franje Ferdinanda dobilo i svoju spiritualnu signaturu!
Da stvar bude dosljedno izvedena, posmrtni su ostaci ovozemaljskog Gavrila Principa sahranjeni na starom srpskom pravoslavnom groblju imena – Sveti Mihajlo, na Koševu! Crna ruka koja je vodila Gavrila, i sama je bila navođena Gabrielovim vodstvom: svjetovna je povijest samo odbljesak svete pripovijesti.
Zagrob i Mihael
Zagreb leži na 16. meridijanu. 16. je meridijan po nečemu za naš posebno zanimljiv: geografija sacra uči da na taj meridijan pada projekcija maca Sv.Mihaela. Cool! Sva mjesta na tome meridijanu – recimo Monte Gargano – imaju nešto posvećeno Mihaelu: Zagreb nije iznimka – Zagreb ima Mihaljevac.
Očito, gradski su oci ne samo poznavali, nego i uvažavali ezoterijske predaje: Zagreb je na naročit način postao odlikovnim mjestom Apokalipse, mjestom za posljednjim grobom, kako mu i samo ime kazuje: mjestom za grebom, Zagrebom.
No, Zagreb i na drugi način odaje svoju mističnu narav: cjelokupna je topografija grada podređena okultnom naumu.
Krenimo kao u klasičnim filmskim djelima, od totala: Zagrob je smješten u skladu sa starodrevnim načelima situiranja grada: sjeverno je planina, južno rijeka. Grad se dijeli na profani i sveti: Gradec i Kaptol. Dualizam se nastavlja i nadalje, u Gornjem i Donjem gradu, kao i u podjeli na Zagreb s ovu i onu stranu Save.
To dualističko načelo ipak najočitije dolazi do izražaja u samom središtu grada: gradski centar nema jedno središte, nego dva: tipična je to maniristička elipsa čija su dva središta – Sein und Zeit, Izvor i Sat. Netko nesmotren u taj je izvor odmah po obnovi hrvatske državnosti htio staviti svoj potpis u obliku neobrađene kocke, bezoblične tvari, onoga što bismo sasvim precizno nazvali prima materia i što svoj pandan ima u Kožarićevom savršenom Suncu, no, netko je smotreniji upozorio da bi takav smještaj kamene kocke u Manduševac moguće bio odveć slavodobitan ili, jednostavno, preupadljiv.
Bilo kako mu drago, obračun se materijalističkog principa s onim duhovnim nastavio i na ulicama glavnog hrvatskog grada: na mjestu dodira svetog i profanog postojala je spona karakterističnog imena: Krvavi most.
Tumačiti sada zašto su, primjerice, zagrebačke bolnice posvećene Svetom Duhu ili Rebru, sasvim je suvišno: Mihaljevac nas navodi u sasvim točnom pravcu, u smjeru konačnog obračuna s nečasnim junakom s početka naše priče i Povijesti: sa zlaćanim angelusom koji iluminira s krova Oca Domovine ove panonske i balkanske tmine, noseći svoju luč postojano, kao autentični Angjeo Prosvjete.
Zanimljivo, ali je li bas tome slučajno da je na kupoli kuće Oca Domovine upravo Lučonoša?
I je li onda jednako proizvoljan taj ritam od 23 godine, i diskretna sugestija da je i u Vremenu, kao i u Prostoru ovoga podneblja, svejednako prisutan i taj Evil´s Agent, 0.666, kako bi glasio anagram od Evangelist?
Je li, da upitamo i to, baš sasvim slučajno da je Sv.Juraj, koji stražari pred Kamenim vratima čuvajući Družbu hrvatskoga Zmaja, jedini takav na svijetu? Stoji tu, pred nama, nimalo svečan, umoran, iscrpljen, poslije posljednje bitke, dok Zmaj boravi u kuli ponad vrata. Uostalom, kakav je to hrvatski Zmaj, i otkud sad u Hrvata Juraj, kad je i predobro poznato tko to slavi Đurđevdan i čiji je patron St. George!?
Zagreb i Gabriel
A onda sam nema tome davno pročitao: „Zagreb je bio oduvijek nastanjen Talijanima, prva apoteka kod Kamenitih Vrata bila je u vlasništvu Nicolo Alleghieria, Danteovog pranećaka koji je pripadao toskanskoj zajednici prema kojoj je nazvan park Tuškanac. Mletačka ulica bila je središte vićentinskih zlatara, crkva sv. Marka, zaštitnika Venecije bila je navodno njihova crkva. Postoji i nedokazana teorija da ime Zagreb dolazi od Sa’ Gabrija što je venecijanski San Gabriele i otuda talijanski Zagabria.“
Živim u krugovima što se šire.