NIje problem Ive Žinića da je bio beskućnik, i da nije imao gdje stanovati. Kuća u kojoj je sa suprugom živio kod punice prije rata u ratu je ostala na mjestu, jer je punica bila u njoj. Mogao se vratiti upravo na ono “ognjište” s kojeg je otišao. Potom je mogao promijeniti mišljenje, i nakon obnove preseliti u kuću u Marinbrodu, koju je država, ona ista koja je štedjela na propisima, stolariji i materijalu, njegovoj obitelji izgradila po kvadraturi za četrnaest (14!) osoba, kao da su tamo planirali živjeti po srednjovjekovnim običajima i navikama.

Nije problem Ive Žinića ni što je po struci arhitekt koji u životu ne da nije sagradio kuću, nego ni na jednu koju je naslijedio nije vidio svrhe postaviti fasadu, pa mu se imovina, ova poznata, sastoji od nepreglednih kubusa sastavljenih od cigle, betonskih nadvoja, i nedovršenih balkona.

Nije Žinićev problem ni to što je u nekretnini od 400 metara četvornih dimio banijske kobasice, u velikoj kući na parceli od 12 000 kvadrata držao punicu i golubove, u dvije vikendice nekoliko kilometara dalje održavao fešte, i kupao se u montažnom bazenu, ni to nije sam uzidao, jer mu čak ni niskogradnja nije išla od ruke.

Žinićev problem bio je direktno Jovan Paspalj, za kojeg se držao dok nije udarilo šest zarez tri po Richteru, i još tjednima nakon toga. Ne zbog toga što je Paspalj bio Srbin; daleko od toga, u Žinićevoj familiji ne vlada etnička “čistoća”. Paspalj je bio problem jer je bio ozbiljan inženjer u tvrtki s 5000 zaposlenika, sa suprugom apotekaricom, s modernom, elegantnom kućom izgrađenom unutar gradskog rastera koji je odredila još Austrougarska, s kultiviranim travnjakom koji nalikuje na američke filmove, i sve to diskretno, uskusno, s bijelom fasadom, gotovo na samoj obali rijeke.

Žinić je mogao sam dati tih 80 000 maraka, današnjih 40 000 eura, Paspalju, ali to bi bilo poražavajuće. Zašto je onda ratovao, zašto je “pobijedio”, ako sam mora trgovati s ljudima koji su mu inferiorni? Pa to bi bila svojevrsna domoljubna izdaja, Paspalj je otišao u Oluji, nije u dvorištu mirno pričekao vojne odrede naoružane do zuba, i, kao svaki normalan čovjek, objasnio im da mu ne treba nauditi, i da je nevin. Pa test se sastojao samo od toga.

Žiniću, arhitektu bez fasade, i bez ikakvog identiteta uopće ako se izuzme članstvo u HDZ-u, strojarski inženjer Jovan Paspalj koji je održavao pogone tada najmodernije predionice tekstila na Balkanu, bio je ne samo kriv, nego i nedostižan. Htio je njegovu kuću, njegov život, njegov urbani ukus, i za to se držao četvrt stoljeća takvom čvrstinom da je na kraju uspio postati gotovo tragična figura.