Pero Kvrgić (4. 3. 1927. –  23. 12. 2020.)

Bilježio se siječanj 1989.  Zagrebački HNK, praizvedba Zajedničke kupke Ranka Marinkovića u režiji Georgija Para. Aplauz ne prestaje dok, oboružani nagrom, čekamo da se u prostorijici ne većoj od 10 m2 ukažu njih dvojica i Pero Kvrgić, ukazanje je obećao  Paro, valjda imavši razumijevanja za prve naše Kazalištsrije  (29. 1. 1989.).  Snimka je tak-tak, unatoč Šuljićevoj meštriji: čulo se, recimo, “Ma daj, Paro, skrati, čekaju nas.”  Rečeno, učinjeno. Ni petnaest minuta. Uzgred, to je jedna od malobrojnih snimaka Marinkovića.

*

Snimili smo Kvrgić i ja puno lipih i smišnih stvari. Tako ulomke iz Daviesovih Dnevnikᾱ Samuela Marchbanksa, živopisnog kanadskog seniora neženje koji kao da je Zagorec, se vas bum tužil. U fonoarhivi je sačuvan npr. i njegov prikaz jedne knjige Fadila Hadžića. Itd., itd.

Nikad, ama baš nikad nije pitao koliki je honorar.

Sredinom 1990-ih nadivanili smo se puna dva sata, još čuvam kasete. Tom smo prilikom prešli na ti, imam s tim problema kad se radi o poslu.  Razgovor je objavljen u Vijencu, kako danas stvari stoje, dobre uspomene. Komparativno gledajući. Nekoliko godina kasnje dosnimili smo još jedan sat, tonmajstorica Anka Savić te je snimke čarobnjački privela profesionalno prolaznima i nastala je jednosatna audiomonodrama Život u glumi ili od Držića do Držića. Insistirala sam da ju supotpišemo, na radiju su se vazda gložili oko autorstva kao da im o tom život ovisi, ovisili su, eventualno, neki dinarići, moš mislit.

Dvije smo godine sjedili u žiriju Međunarodnog festivala malih scena u Rijeci. Šefovi me pustili, emisije sam pripremila, neće biti radiorepriza. God. 1997. jednoga je dana došao na doručak (=kava i cigarete) i samo zavitlao Novi list na stol. Plaćeni oglas, plahte preko cijelih stranica: kandidati Hrvatske demokratske zajednice na nekim predstojećim izborima plus popis uglednika i uglednica koji ih podržavaju. Onda je nekamo odjurio, vidjela sam ga tek uvečer prije predstave. Uspio sam, kazao je, prodro sam do koga li već i natjerao ih da sutradan objave ispriku i brišu moje ime. Garant je smlatio tri kutije one krdže Benston koju je pušio.

     Foto Dalibor Dobrić

*

A kad je stari prznica Marchbanks uknjižen zajedno s inim Vedrim dusima Robertsona Daviesa (prev. gg, izd. ArTrezor naklada, Zagreb) i spektakularno lansiran u Teatru &td 26. 10. 2004., Kvrgić se zdušno uključio u priredbu. Mlađi njegov glumački kolega Tomislav Stojković bodro mu je sekundirao, klasni prijatelji Silva Tomanić Kiš i Franjo Kiš priskrbili su relevantne rekvizite koje će kontekstualizirati teatrolog Boris Senker, tada još ne akademik, jedan od velerijetkih koji humor ne smatra inkompatibilnim s Akademskom Karijerom i ne prakticira olfo umno štancanje bliografskih jedinica+baškarenje po simpozijima dok inim štancerima/ricama nastavu odrađuju tvorovi i lasice ako im to njihov sindikat dopusti.

Foto Dalibor Dobrić

*

Svi koji smo ga snimili nejednom smo se prisjećali Razgovora pasa M. Cervantesa de Savedre što će ga za Zoofon prevesti Milivoj Telećan te će u lipnju 2006. doživjeti tročinsku hrvatsku praizvedbu.

Razgovor pasa, napisao je Telećan, formalno je zaključna, 12. pripovijest, u zbirci Uzorite novele što ju je Cervantes objavio 1513. godine. Stvarno je ona samo nastavak pripovijetke Brak na prijevaru gdje zastavnik  Campuzano uvjerava svog prijatelja Peraltu da je za boravka u bolnici, gdje se liječio od posljedica sifilisa što ga je zaradio u kratkom braku, čuo kako dva psa razgovaraju i njihov dijalog vjerno pribilježio. Dakle, Brak na prijevaru samo je okvir i uvod Razgovoru pasa, te potonji tekst postaje priča u priči koju istodobno prate stvarni čitatelj i fiktivni čitatelj (Peralta), dok zastavnik spava. Brak je u zbirci najkraća pripovijest, a Razgovor najduža. Tradicionalna pripovjedna struktura u prvoj zamijenjena je u drugoj dijalogom koji vode psi. Cipión i Berganza – tako se, naime, zovu dotični četveronošci – nisu, istina, posve ravnopravni sugovornici, jer je Berganza taj koji raspreda o svojim zgodama i nezgodama, dok Cipión mahom zauzdava njegovu rječitost, usmjerava pripovijedanje ili traži dodatna objašnjenja.

Dakako da su glagoljivi Berganza – Pero Kvrgić – i stameni

Cipión – Božidar Boban – doskakutali pola sata prije početka termina. Nekoć se ta lijepa navada gajila i u kazalištima: došlo bi se čak sat ranije, pozobalo još toplo tračevlje s prijepodnevnih proba, natenane se dalo našminkati… Ako u međuvremenu nisu pozvijezdili i bude li kakve snimačine, eto mi Franje Kuhara i Siniše Ružića toliko i toliko ranije, a bormeš i Vesne Tominac Matačić.

Pa kad sam već pri Cervantesu: valja li Kvrgića pamtiti kao viteza tužna lica? Meni on ostaje kao vedar i mudar stvor, kao glumac koji je imao peh te se rodio u zemlji koja nema Shakespearea, al Držića imade – je, znate kaj, baš si mislim, sumnjiv je i onaj Francuz koji se ne mre uozbiljit, gadno projde samo teški njegov ženskar, Don Juan, a poglečte si tateka naše književnosti gospon Marulića, ne razmem ni slovca, al je pravi.

Potkraj 1950-ih gostovalo je Zagrebačko dramsko u Osijeku sa Scapinovim spletkama. Odvelo me, ili čak poslalo samu na matineju. Neki vižlasti momak u žutoj majici, Scapin tj. Kvrgić, jurcao je po bini, sve je išlo jako brzo, na kraju je jedan proćelavi čiko plačnim glasom kazao: Kćevko, kćevkice, padni mi na gvudi, nakon X godina sam skontala da se zove Mladen Šerment.

*

Stipa, Pero, vidimo se. Već nam domahuje onaj bonkulović Rossini, spremio papicu kakvu bi i gospa Bartoli mrknula makar umah otišla na ogavno strogu dijetu.

Tehnička podrška: Igor Šuljić