Nacije koje nemaju ponosa, niti žive, niti umiru. Njihovo postojanje je bezbojno i ništavno, jer one od svoje poniznosti troše samo ništavilo. Jedino bi strasti mogle da ih izbave od jedne monotone sudbine. Ali one nemaju te strasti. (Cioran)

Nedavno sam gledala na YouTube intervjue upriličene u Kinu Meeting point za vrijeme Bookstana koji se 2020. odvijao u posebnim uvjetima zbog COVID-a. Od intervjua sa Semezdinom Mehmedinovićem sam upamtila dobro jednu rečenicu i ton kojim je odgovarao na pitanja. Taj ton je bio vrlo zanimljiv, blizak orijentalnom mudracu, riječi izgovorene polako, bez legata, bez sinkopa, u vrlo sporom ritmu, sostenuto, u najdubljim mogućim tonovima. A rečenica koju posebno pamtim je da kod nas nitko ništa nije pisao o Sarajevu osamdesetih godina. Mislim da sam pravilno shvatila: ja sam nitko. To što sam pisala o istom periodu u svojim romanima je ništa. Naš autor je, kako veli, zato nagovarao svoje slavne kolege, Jergovića i Hemona, da oni pišu o tom bogatom dobu naše sarajevske prošlosti.
Slobodna sam podsjetiti čitaoce da sam dobar dio romana ”Deveti val” (Buybook Sarajevo, Factum Beograd, i OKF Cetinje, 2019.), kao i cijeli svoj roman ”Mraz i pepeo” (Bosanska knjiga, 1997., pored brojnih drugih fikcija) posvetila upravo tim godinama. ”Mraz i pepeo” naše književne veličine očito nisu čitale, a nema razloga da ga ikad pročitaju. Za tu knjigu – koja se više nigdje ne može kupiti – nije našla vremena već nekoliko godina ni Kristina Ljevak kojoj sam je kao urednici u Buybooku povjerila na čitanje radi eventualnog ponovnog objavljivanja, kao što Buybook čini s nekim djelima. Moram bez gorčine naglasiti – drugi nek shvate kako hoće, ja tek usput konstatujem – da ovo što sam pomenula ne govori samo o prijemu mojih tekstova u Sarajevu, Bosni, i Regiji, nego možda uopće knjiga koje objavljuju žene? Točnije, određene žene?
Bilo kako bilo, pominjem to samo zato što ću u ovim mojim sjećanjima upravo, i ponovo, govoriti o osamdesetim u Sarajevu, o kojima već opširno pišem iz nastavka u nastavak u ”Oslobođenju”. Zbog toga što sam čula da nikad nije ništa napisano o tom dobu, odlučila sam da prenesem iz ”Mraz i pepeo” gotovo cijeli opis događaja koji me je obilježio za sva vremena, više nego i jedan drugi koji sam već pominjala. A riječ je o događaju koji će, pretpostavljam, ostati nezaboravan u sjećanju svih onih koji su ga doživjeli tih godina, tada već na izdisaju. Riječ je i dalje o Filozofskom fakultetu i o cirkusu koji smo morali odigrati ako smo mislili da ostanemo živi a da ne “povučemo konsekvence”, kako se tada govorilo. U mom opisu događaja bilo je nešto malo izmjena, svojstvenih fikciji. Pošto sam prvenstveno mijenjala imena sudionika, ne sjećam se više pravih imena onih koji su mi u romanu poslužili kao model. Nije isključeno da su neki junaci kokteli pravljeni od više fakultetskih nastavnika.
No prije nego što pređem na taj događaj, moram odgovoriti nekim čitaocima koji su mi zamjerili što ne pišem objektivno o pojedinim licima. Pitam se i pitam čitaoce: Zar je itko i u času pomislio da sam na to pretendirala? Moram naglasiti da je doživljaj koji opisujem autentičan, moj i ničiji više, takav je iz tog doba došetao do moje svijesti danas, a možda je ranije bio još mračniji, ili groteskniji? Zar moram naglasiti i to da ovo nije doktorska teza? Pa ni biografija ljudi koje sam upoznala i sretala? I jedno pitanje : Što znači objektivno? Postoji li to? Ja ne znam. Možda bi ponovo trebalo čitati Hegela i obratiti pažnju na njegovu dijalektiku, ili teoriju kontradikcija? Kao i na Marxovu materijalističku dijalektiku? Sve koristi. Za objektivnost ne znaju ni veliki historičari, oni sumnjaju u njeno postojanje. Oscar Wilde je sumnjao u sve osim u paradokse. Slažem se s njim i kad veli da svi koji izazovu nečiju reakciju, stvore sebi još jednog neprijatelja, i da su samo mediokriteti obožavani. A svaki portret iskreno naslikan, zar on nije prvenstveno portret autora, a ne njegovog modela? Baš kao i moji portreti lica osamdesetih godina.
Surovost je nemoralna za suvremenike; ali kao prošlost,
ona se pretvara u spektakl, slično boli koja je zatočena u
jednom sonetu. Čak i lepra postaje estetski motiv, ako to historija potpiše. Cioran

Odlomak iz Mraz i pepeo:

“Bilo je mračno kada mi je do svijesti doprlo da neko zvoni na vratima. Zvonjava je bila sve agresivnija. Jedva se dižem, teturam do vrata.
– Koliko je sati?, proderem se, a htjela sam pitati “tko je?”
– Sati je četiri ujutro, a ja sam Milena, s Fakulteta!, odgovara osoba iza vrata.
– U tom času čujem i telefon.
– Ništa nas ne može iznenaditi!
– Molim? Odgovaram pitanjem glasu koji mi se javio.
– Ovdje drug Domar. Vojna vježba! Dobijete po kuriru poziv. Hitno na zbor na radnom mjestu. Provjeravamo spremnost. “Ništa nas ne može iznenaditi”.
– Ali ja sam u stvari u Parizu!, vičem.
– Treba hitno da dođete na zbor. Na radno mjesto.
I potom zvuk prekinute linije. Otvaram vrata.
– Izvini, kaže kurirka, uz zloban smiješak. Potpiši da si primila poziv. Hitno na zbor. I mene su probudili u tri, kaže. Komitet za Općenarodnu obranu i Društvenu samozaštitu.
– Ali ja sam u Parizu. Ovdje sam samo u prolazu.
– Žao mi je, kaže Milena. Oni ne znaju da si ti u Parizu. Moram odnijeti potpisano uručenje poziva.
– Svinje!
– Tko? , pita Robert kroz san. Probuditi ćeš dijete.
– Kako me mogu zvati kad sam na dopustu?
– Bolje šuti kad se ne razumiješ u politiku!
– Još uvijek se bave zabavom kao što je prisluškivanje?
– Ne pravi se važna. Bolje se spremi.
Naravno, nisam tako hrabra da ne odem. Tko zna što te čeka ako se ne odazoveš. I Robert je prije nekoliko dana branio zgradu u kojoj radi.
– Nećeš na Pigal! , uzbuđuje se Robert. Što si se tako nakinđurila? Štikle i bunda! Nedostaje samo nojevo perje oko vrata. Još će misliti da imaš para.
– Što je ovo?, pitam, odmotavajući cedulju koju mi je dala Milena.
– Tajna poruka, kaže Robert, čuo je što je rekla. Na cedulji je adresa neke osobe u jednom selu. Gdje je to? I gdje prvo da odem?
– Otiđi na zbor, pa vidi, kaže Robert.
Polubunovna stižem na radno mjesto. Tamo su već svi profesori u stavu mirno. Drug Domar saopćava da je prvo trebalo odnijeti tajnu poruku u selo udaljeno dvadesetak kilometara. Ne zanima ga kako. Mogu da uzmem i taksi ako sam tolika dama.
Na kraju, poruku nisam odnijela. Tajnu? Ništa na cedulji nije pisalo osim adrese. Ali drug iz Komiteta za Općenarodnu obranu i Društvenu samozaštitu (koji od nedavno radi na Fakultetu nakon obrane doktorata iz humanističkih nauka pod naslovom ”Neki aspekti nošenja oružan u NOB-u i uloga jutarnje gimnastike u istoj”) objašnjava mi da “tajna poruka” ima određenu simboliku i da “simbol kao takav” igra važnu ulogu u borbi protiv vanjskog i unutrašnjeg neprijatelja.
Neprestano nas postrojavaju. Čini mi se da sanjam.
Pošli smo prema Trebeviću. Pješice. Jedva koračam. (…) Prilazi mi profesor Rajko.
– Ti si u Parizu… Kupi mi, molim te, jedan točak za “Renol 10”.
– Samo jedan? pitam, ne čudim se lijepom izgovoru marke francuskog automobila. Drugi izgovaraju Renault, po Vuku.
– Da. Zasad samo jedan! Znaš. Prodao sam Volvo, puno je trošio, i kupio mali porodični Reno. Treba da provjerim da li su točkovi koji se proizvode u Francuskoj bolji od ovih ovdje.
Prisjećam se kako se Robert nikad ne uzbuđuje zbog ovakvih stvari. On samo kaže u redu, a kad se vrati, izvine se što nije u Parizu našao: šarafe i dijelove automobila, kasetofone i cigarete, viski, kafu, brikete marke bik, rolšue, higijenske uloške, tampone i papirne gaćice za dame, (…) midere, surme i surmedane, (…) federe za kauče, sireve s orasima, dimljene čajeve, francuska vina, (…), prevlake za automobile, pepeljare s crtežom Moulin Rougea, pegle na sklapanje, kasete od 180 minuta, kamere za snimanje dječjih rođendana, svjećice za tortu, kalendare s plesačicama iz Folie Bergeres, katodne cijevi i šnjure za televizore, kasete s porno filmovima, plastične faluse…
– Samo na nekoliko dana…
Ovdje sam se već sasvim razbudila. Tko, što na nekoliko dana?
– Moja kćerka…, kaže professor Rajko.
Njegova kćerka bi došla samo na nekoliko dana kod mene. Spavala bi u mom krevetu. Nije izbirljiva.
Ovo je ljepše od točka za mali porodični Reno. Najbolje da kažem da imam ljubavnika. Ili dvojicu. To će, nadam se, biti dovoljno da ovaj intelektualac odustane od slanja svog djeteta u šoping u inostranstvo.
Iza snježnih vrhova pomalja se dan. Ispred mene se hihoću profesori. Jedan zagnjuruje glavu u vrat svoje suputnice. Idu posrćući. Govore da ćemo otići negdje na nekoliko dana. Nije više dovoljna samo teorijska nastava iz predmeta Ništa nas ne može iznenaditi. Treba i praksa. Uskoro ćemo dobiti i uniforme. A oružje? I oružje!
Na proplanku, drug Domar nas skuplja.
– Pauza, viče.
– On je izgleda glavni na Fakultetu?! kažem Rajku.
– Odavno. Prvo on, pa nekoliko praznih mjesta, a onda onih osam dekana.
– Kojih osam dekana?
– Da nisi suviše odsutna? Zar ne znaš da smo se podijelili u dva OOUR-a…
– Što je to?
– Osnovne organizacije udruženog rada, svaka od njih ima po jednog dekana …
– Ah, da, sad se sjećam. Da sve zajedno, sa prodekanima, osmero njih. Te stvari se zaboravljaju, kažem.
– Ti si bila protiv podjele. A bila si, sjećam se, barem u početku, i protiv otvaranja univerziteta diljem Bosne. Na kraju, rekla si, možda je to i dobro jer će biti manje seljaka u Sarajevu!
– Uh, tko bi se sjetio svega što izusti.
– Riječ je važna! Nećeš reći da nije?! Ti se barem baviš riječju. Znaš da je politika u riječima.
Spasio me Domar.
– Voljno! prolama se njegov glas. Pauza za doručak.
Drug Domar i njegova asistentica vade iz najlon-kesa Zdenka sir, i kidaju bijeli hljeb koji se mrvi u letu, kao gips umočen u urin. Treba da sjednemo, naređuje drug Domar, i da jedemo. Iz novine, naravno. Obilazi nas.
– Drugovi! kaže važno. Je l’ sve u redu?
Sir se lijepi za promrzle ruke, profesori ližu prste, poneki se rukavom obriše, nos mu curi od mraza. Jedan krepko podrigne.
– Sigurno s Pedagogije. To su vam najveći grmalji na Fakulteta, kaže Rajko.
Puni stomaci prelaze brzo na zakletvu. Potom zapjevuše “Druže Tiito mi tiiii seku-nećemo, mi ti seku-nećemo…”
– Poslije jela, dobiti ćete zadatke koje ćemo obavljati prema ratnom planu. Naredba štaba.
Jelke se njišu. Možda i nisu jelke? Ne razumijem se u drveće. Pitam se što smo se zaustavilo ovdje gdje stalno teče voda i stvara blato. Nije li i to dio vježbe? Čizme su mi za baciti, hlače blatnjave. Osjećam kako ću se nakon svega razboljeti.
Bibliotekarka daje recept za baklavu mlađoj asistentici s Katedre za sh.
Napokon je vrijeme i za borbu. Drug Domar objašnjava: treba se podijeliti u dvije osnovne grupe. Jedna će biti neprijateljska. Svrstavaju me u neprijatelje.
– Jesam li vanjski ili unutrašnji?
Drug Domar, zna se, ne odgovara na tako blesava pitanja.
Bože što li će od ovoga dospjeti u supovsku kartoteku? pitam se.
Nas nekoliko neprijatelja čučimo u grmu. Ne smije se govoriti. Čujem puškaranje kod obližnje kule.
– Napad na bunker? pitam.
– Tišina, gura me Rajko.
Dok se oni bore, iskrsavaju u meni uspomene vezane za Trebević i Sarajevo.
Rat je završen. Za analizu vojne vježbe se javlja pjesnik Hrvoje.
– Morebit se moglo i drukčije. Al ne treba preveć inzistirati glede učinbenosti operacije Ništa nas ne može iznenaditi. Tijekom rata, čuli smo izravno neprijateljske transportere na raskrižju glavnih puteva, od postaje do vojarne. Dakako, sasma smo zaboravili izvijestiti branitelje da odmetnici imaju više transportera. Najbitnije su, pak, točke coordinate, što je sukladno generalovu izvješću da su projektili pogodili cilj, a kojih sam ja putanju točno opisao. Iako bez zemljovida, svatko ustvrdit će izuzetnu učinkovitost operacije. Tijekom vojnih radnji imali smo stanoviti broj žrtava ali i uhićenih. Mnogi su oslobođeni dolaskom naših postrojbi. Možemo li, pak, forsirati stvari? Morali bismo također uzeti u obzir opseg prostora na kome su se vršile te radnje, koliko unutarnjeg toliko i vanjskog. Možda ćemo glede ovakvog proračuna dobit i više milijuna mrtvih. Stoga ustvrdimo: kako ophoditi položaje na bojišnici ponad starog dijela grada, što je zadaća svakog od nas…
Glavni Dekan je oduševljen.
– Moramo ga primiti u Partiju! kaže mi poluglasno. On je prvi dotrčao na fakultet kad je Tito umro.
– A zar još nije u Partiji?
– Ne, on je u Japanu, kaže Dekan.
– A gdje je tako dobro naučio da analizira Ništa nas ne može iznenaditi? U Japanu?
Drug Domar ga je spriječio da udovolji mojoj znatiželji.
– Voljno!, proderao se opet.
– Izvrsno! Izvrsno!
Na sve strane se čuju riječi hvale upućene pjesniku.
– To su ti, onoga, pravi pjesnici! kaže drug Domar.
Pored mene stoji glavni Dekan.
– Što je s onim studenticama pokrivene glave s vaše Katedre? pita. Zovnuću miliciju da ih izbaci s Fakulteta ako nastave da dolaze zabrađene.
– Ne znam. Ja sam u stvari u Parizu. Na neplaćenom dopustu radi njege djeteta. Ovdje sam samo u prolazu, jer mi je otac bolestan. Umire.
– A ti si u Parizu?! Koliko ćeš tamo ostati? pita Dekan koji svima kaže ti. Voli da bude spontan. Ostalo je prečuo.
– Tri godine je neplaćeni dopust u cijeloj Europi u te svrhe, kažem i mislim kako me je taj zakon spasio. Katedra me nije puštala na naučne kongrese, a kamoli da mi daju dopust za porođaj u Parizu. (…)
– Svrati kod mene na razgovor dok si tu, kaže.
– Ima li za mene kakav stan? pitam.
– Vidjećet ćemo, kaže Dekan.

Rečeno nam je da se možemo vratiti i autobusom, nismo obavezni da idemo pješice, vježba je završena. Brzo će mrak. … Pitam se nisam li opet nešto nesmotreno izjavila. Koliko se sjećam nisam ni jedan vic ispričala. Neću u zatvor. Ali je bio dvosmislen poziv druga Dekana na razgovor. Pravi li se da ne zna da radim na Radio France International. Propagandnom radiju. Kako ga ovdje nazivaju?…”
Neće proći mnogo vremena od ovog događaja kad će se desiti Događaj. Les évenements, kako rat na Balkanu i agresiju na Bosnu nazivaju Francuzi (upotrebljavajući pri tom uvijek množinu).
Ali moram dodati još nekoliko didaskalija, prije nego što se završi moja uloga koju sam dvadeset godina igrala na istoj pozornici. Do kraja osamdesetih i početka devedesetih prošlog stoljeća.