Cunami afere Weinstein i njezini globalni odjeci donose ovih dana još jednu medijsku aferu, onu u susjednoj Srbiji, koju je inicirala mlada glumica Milena Radulović, optuživši svog bivšeg profesora Miroslava Miku Aleksića za seksualno zlostavljanje i silovanje tijekom školovanja na njegovoj glumačkoj akademiji. Ništa novo, moglo bismo reći, jer posrijedi je tema stara koliko i (ne)čovječanstvo: moralno, fizičko, seksualno, socijalno nasilje nad mladom ženom podjednako je poznato u svim razdobljima povijesti (bome i glume). Međutim, zahvaljujući njima – Mileni, Olji, Dori, Ivi… i (nažalost) još mnogim divnim djevojkama i ženama – ovih dana ponovno raspravljamo o ženskom identitetu, obilježenom muškim nasiljem (očinskim, vjerskim, bračnim, socijalnim). Afera Weinstein i njezina zapravo slaba refleksija u novim europskim državama poput Srbije (i, dakako, Hrvatske) te banalizacija nasilja nad ženama u svim slojevima društva daje ovoj aktualnoj aferi snagu potrebnu za propitivanje tko to i zašto zlostavlja žene, kolegice, supruge, majke svoje djece…

Srpski slučaj tek je jedna od brojnih priča o zlostavljanju žena koje je proveo  bijeli muškarac na poziciji moći. No, političke i medijske konzervativne regionalne elite iskoristile su to vrlo brzo kako bi zategnuli napetosti prema globalistima, koji su, kao i sotonisti, prema njima, krivci za sva zla i nemoral na planetu. Kajgod, ovdje je riječ o promišljenom činu, školskom primjeru zlostavljanja, kojim se, pod krinkom uspješnog mentorstva, silovanjem i spolnim nasiljem dezavuira mlada djevojka, buduća glumica, uz krajnje banalno obrazloženje kako su samo primjenjivane metode edukacije koje očvršćuju psihološki status buduće umjetnice. Akademija koju je Aleksić vodio nije, nažalost, prva glumačka ustanova koja provodi nasilničke, pa i seksualne metode u pripremanju mladih žena za njihovu buduću profesiju. Povijest glume isprekidana je prizorima nasilja, otmica i zanosa, što je sinonim za slasno zastarjelu polisemiju ( polisemija, od grčke riječi poli, što označava mnoštvo/učestalost, i semeion, znači “znak”; npr., riječ glava može označavati dio tijela, pametnog čovjeka, starješinu, a može  to biti glava kupusa itd., op. a.).

Otmica Sabinjanki, Otmica Europe, Otmica Rebecce …  sve su to umjetnički uprizorene ljubavne otmice koje potiču glumce da u potpunosti razvije svoju virtuoznost: naime, predstavljati tijelo koje strastveno dodiruje drugo tijelo u ograničenju ili zanosu pravi je umjetnički izazov, a djela koja takav zanos predstavljaju među najboljim su kreacijama autora poput Tiziana, Berninija, Rubensa…

Međutim, slika drhtave žrtve definira potpuno muški erotski sustav. Takva djela stvarali su muškarci za muškarce, a ilustriraju priče koje su muškarci zamislili za muškarce, te i takve priče vrve  požudom, dajući erotiziranu i samozadovoljnu sliku drhtave žrtve. No, niti ova djela, niti priručnike koji uče o njihovu umjetničkom predstavljanju ne treba dovoditi u vezu ​​s pokretima koji su nikli nakon 2017. godine,  poput  #MeToo.

Umjetnici su oduvijek postavljali tekstove pričajući priče o želji i ograničenju. Danas, u eri pročišćavanja muško-ženskih odnosa, to bismo nazvali seksualnim napadom. Imperativ je ovdje ne biti anakronist i ne suditi o tim djelima iz drugog vremena na temelju vlastite, suvremene vizije svijeta. Ne možemo primijeniti naše suvremene moralne vrijednosti, ma koliko one bile kreposne, na djela koja pripadaju drugom kulturnom svijetu. Ali, umjetničko, u srpskom slučaju – glumačko, upoznavanje sa složenošću svijeta, takvo djelo, skriveno iza ljepote geste, pokazuje nasilje, sa svim estetskim i plastičnim izazovima. U tome se, navodno, a ne u spolnom zlostavljanju (to će reći sud), okušao Miroslav Aleksić, dajući objašnjenje kako je metodika učenja glume i to da se „uči trpljenju nasilja“ mladu glumicu, u maniri klasičnog grčkog žrtvovanja, učinivši joj fizičko, moralno i psihičko zlo i ogriješivši se, uz to, o ukus i moralne vrijednosti gledatelja 21. stoljeća.

Da je Mika Aleksić tek samo jedan od nasilnih mentora koji se pozivaju na staru psihološku školu treniranja izdržljivosti glumaca/glumica i da je, nasilnim prakticiranjem izvedbene umjetnosti, imao edukativni cilj (reći će sud je li tomu tako), zacrtan u iskustvima velikih (posebno američkih) filmskih studija i glumačkih škola, kazuju, nažalost, i brojna svjedočanstva kazališnih i filmskih glumica. Biheviorizam kao znanstvena metoda psihološke introspekcije debelo se rabi na umjetničkim studijima, a pojedinci poput Aleksića (ima ih još) doveli su takav pristup studentima do bizarnosti i, čini se, nasilja. Istina je, međutim, da u toj vrsti edukacije postoji i stanovito uporište, a to kazuje i podatak da su mnogi koji su preživjeli seksualni napad, odabrali kreativnost, prema toj metodi, kako bi eksternalizirali traume kroz koje su prošli. No, smiješno je i bizarno, morbidno, tvrditi kako je silovanje i seksualno nasilje samo metoda glumačkog obrazovanja (kakvu, nažalost, primjenjuju i pojedine američke vojne škole u formiranju „čvrstih“ vojnikinja…)? Može li tako snažna trauma ne obilježiti psihu 17-godišnje djevojke za cijeli život, bila ona glumački uvježbana ili ne? Može li se edukacija tipa „klin se klinom izbija“ uopće ubrojiti u metode obučavanja glumaca?

Riječ je, naime, o grubom i izvitoperenom tumačenju biheviorizma, cijelo jedno stoljeće poznatog pravca u psihologiji koji negira postojanje svijesti kao neovisne pojave. U tom smjeru, svijest se izjednačava s reakcijama osobe u ponašanju na djelovanje vanjskih podražaja (u ovom slučaju bi to bilo silovanje ili nasilje). No, ne mari za psihološke pojmove, već uspostavlja odnos emocije i misli s motoričkim refleksima osobe, koje se razvijaju zahvaljujući proživljenom iskustvu. Početkom 20. stoljeća, pojava te teorije proizvela je pravu revoluciju u znanstvenom svijetu. Prihvatile su je i umjetničke te glumačke škole, usvojivši premisu da se trauma liječi umjetnošću, odnosno kreativnošću.

Od 2013. godine, primjerice, web platforma Je suis (Ja sam) nudi žrtvama seksualnog napada prostor u kojem mogu svjedočiti slobodno i anonimno. Pisanje, fotografije, crtanje, poezija, gotovo je sve moguće na toj platformi. Umjetnost je, tvrde osnivači te platforme,  moćno sredstvo za govor na drugačiji način. Prednost stvaranja pred ljutnjom koja se osjeća nakon doživljenog napada objašnjava pak zašto žene koje su doživjele nasilje nisu odmah reagirale, kao što to nisu učinile ni glumice koje su „poučavali“ njihovi mentori (predatori). Naprosto nisu osvijestile da im se upravo dogodilo nasilje, ali ih zbog toga, kako je to u jednom mediju naglasila hrvatska glumica Dora Lipovčan, nije napuštala bol. Valja znati, napomenut će druga zagrebačka glumica, da sve žene koje su silovane ili su imale nasilan seks, kako muškarci to vole reći, imaju na umu sve vrijeme samo tu „nepravednu situaciju koja ih je obuzela“.

Gluma je očito omogućila ženama koje su započele #Metoo, kao i onima o kojima se ovih dana govori u Srbiji i okruženju, da eksterioriziraju svoju patnju nekoliko godina prije nego što je pribjegla pravdi. Neke su već prije bile žrtve, osjećale su da im pripada jedino umjetnost, mnoge su u svijet glume krenule jer im je, kažu psiholozi, talent odmalena izražavao nelagodu. Tamo su pronašle utočište, miran prostor koji same kontroliraju. Zato je i objašnjivo naknadno denunciranje i upravljanje posljedicama nasilja, bio on umjetnički provociran za nasilje ili ga na zlo i dominaciju prema ženama kao žrtvama gurala njegova priroda muškarca na poziciji moći.

Doista, ovo izražajno sredstvo može biti i nesvjesno. Mnogi stručnjaci uvjereni su da u početku žene nasilja ne shvaćaju u potpunosti u kojoj joj je mjeri njezin performativni proces pomogao da nadiđe nekoliko traumatičnih događaja. Od trenutka kada počne raditi s određenim likovima, to omogućava ponovno oživljavanje traume kako bi je ukrotilo i postupno vratilo moć nad intimnom poviješću. Prema drugom stručnjaku, nekoliko znanstvenih istraživanja otkriva da se prostor stvaranja u mozgu približava onome gdje su instalirane traume: tonzile i hipokampus, između ostalog. Zahvaljujući umjetnosti, otvaramo mala vrata nesvjesnom, iskustvima kojima nismo imali pristup za svoje preživljavanje. Stvaranje dovodi do poboljšanja unutarnjeg govora. Razgovor sa sobom mijenja način gledanja na sebe, percepcije sjećanja, ublažavanja refleksa srama, simptoma posttraumatskog šoka, otvara se svojevrsno autobiografsko platno.  Neke su silovane i napadnute holivudske glumice izjavile da su se izvođenjem, odnosno glumom, uspjele nakon toga ružnog čina ponovno povezati sa svojim tijelom, a gluma ih je spriječila i da dignu ruku na sebe zbog proživljenog srama.

“U nekim svojim starim izvedbama živjela sam od nasilja: pokazivala sam golo tijelo na pozornici, snimala video u svojoj kadi gdje sam pod vodom zadržavala dah sa ciglom na sebi itd. To sam nasilje transformirala u izdržljivost i prisutnost“, ispovjedila je prije navedena zagrebačka kazališna glumica koja je prošla iste traume tzv. nasilne edukacije, na koju bi se Miroslav Aleksić mogao na sudu pozivati u svoju obranu. Stvorivši agresiju u izvedbi, glumac/glumica “mijenja ishod i izlazi transformiran/a”. Sublimirajući svoje traumatično iskustvo, ti umjetnici sebi su prihvatljiviji ako dopuste sebi izražavanje “zabranjenih emocija”. Zahvaljujući umjetnosti, imaju pristup nasilju, teroru i patnjama koje nose u sebi. Oni su ponekad toliko veliki da ih riječi više ne mogu prevesti. Osveta na papiru (ili na pozornici), osjeća se dobro, dok sve judeokršćanske društvene zabrane osuđuju osvetu. Ova potraga za ponovnim prisvajanjem sebe bez boli, srama, narušenog psihičkog zdravlja, može se primijeniti čak i u slučaju Aleksić. Riječ je o preokretu događaja predstavljanjem djela koja govore o pristanku, koja obrazuju ljude dok ih ne nasmiju i očvrsnu.

Umorna sam od slušanja muških doskočica koje banaliziraju seksualni napad, a podupirem elastičnost žena poput Milene i ostalih koje su se javile i ispričale svoje doživljaje nasilja. Hrabar je i borben to čin: njihov život nakon toga pripada samo njima. Oslobađajući aspekt upravo je to što mogu govoriti o svojoj boli. Premda su neki psiholozi uvjereni da se poremećaji mentalnoga zdravlja uzrokovani i potaknuti seksulanim nasiljem mogu izliječiti, ovdje ne govorimo o iscjeljivanju kao medicinskom pojmu, ali može se tako proći kroz traumu.

Možda je dobro na kraju se upitati zašto se sve mijenja osim odnosa prema spolnosti, dominaciji i kolonizaciji – tri  pojma koja se ukrštaju i zapliću tijekom šest stoljeća povijesne prakse i koji čine poznati kontinuitet nasilja. Premda je povijest spolnosti u kolonijama predmet istraživanja već desetljećima, njezin opseg i dalje je nepoznat. Seksualna dominacija u koloniziranim dijelovima svijeta, kao ona u SAD-u, bila je dug proces porobljavanja koji je stvorio složene mašte što se, između egzotike i erotike, nahranjuju stvarnom fascinacijom ropskim tijelom. To objašnjava zašto višestruko suvremeno nasljeđe ove povijesti još uvijek u velikoj mjeri uvjetuje odnose između zapadnog stanovništva na sjeveru i koloniziranog stanovništva na jugu. Jer, ako su kolonijalni seksualni imaginariji oblikovali mentalitet zapadnih društava, oni su odredili i one kojima dominiraju. Djelo dekonstrukcije postaje, danas više nego ikad, prijeko potrebno.

U 19. stoljeću nitko nije dovodio u pitanje vezu između moći i muževnosti, između muškaraca i njegove dominacije u javnom prostoru. Ta je moć višeznačna, istodobno ekonomska, politička i vojna, čak i vjerska. Dok se vojni prestiž smanjivao s dva svjetska rata i porazima dekolonizacijom, muškarci su i dalje držali uzde politike i sada globalizirane ekonomije. Gotovo stoljeće nakon dodjele biračkog prava i unatoč velikom pristupu visokom obrazovanju, žene se i dalje susreću sa staklenim stropom koji im uskraćuje pristup odgovornostima. Muški lideri fiksiraju i 21. stoljeće. Međutim, podjela moći danas je ipak ponešto drugačija: globalnim svijetom vladaju muškarci i – bogate žene, pa zahvaljujući upravo toj činjenici, nakon što su žene zauzele neke moćne pozicije, više se počinje razgovarati o nasilju nad ženama, ali se zato ono u većoj mjeri prelijeva na nemoćnije i inferiornije od žena – na djecu i marginalne skupine…

Pa, ako vojnici i predstavnici represivnih snaga imaju monopol sile, oružja, počevši s nožem presavijenim u džepu, koji je za muškarce  iz 19. stoljeća predstavljao produžetak jednog dijela tijela, kako protumačiti očitu nadmoć muškaraca nad ženama osim kao kolonijalni odnos.  Profesionalizacijom vojnika 18. stoljeća, vojska postaje zajednica zasnovana na spolu. U 19. stoljeću sve su europske zemlje uvele vojnu službu koja je mladim novacima, kroz obuku i disciplinu, usadila pravila vojne muškosti. “Klasa” je čak svojevrsni obred koji pretvara vojnike u muškarce. Samo je Engleska odabrala profesionalnu vojsku koja, predvođena aristokratskom elitom i posvećena dalekim kolonijalnim osvajanjima, ostaje izolirana od društva. Tim stoljećem dominiraju i kolonijalni ratovi, temeljeni na vojnoj dominaciji. Osvajači provode i odobravaju brutalnost koju ništa ne sputava. Francuzi se, primjerice, upuštaju u djela barbarstva u Alžiru: pogubljenja, sakaćenja, prisiljavaju Alžirce na ponižavajuća djela predaje i odanosti. Izloženi teškim iskušenjima, hladnoći, bolestima, odmazdi – vojnici uzvisuju svoja čvrsta tijela i samokontrolu. Tako se gradi novi vojno-virilni model muškaraca.  Kolonijalni su ratovi proizveli agresivniju muževnost. Kada je osvajanje završeno, razvoj kolonija događao se u svjetlu te muževnosti: vojni administratori i doseljenici – svi su bili muškarci, žene su rijetke. Tako je formirano društvo bijelih muškaraca (otuda izraz bijeli muškarac na poziciji moći!), koji su vršili svoju dominaciju nad “urođenicima” obaju  spolova. Kolonizirani su devirilizirani kroz likove omekšanog i pederastog “Arapa” ili “ženstvenog” Bengalca. S druge strane, “divljak”, “primitivac”, seksualni grabežljivac mora biti obučen, angažiran, kako bi osigurao kolonijalni prosperitet. Žene pak čine svijet sluškinja i seksualnih robova, od indijskih kongaja do “domaćice” s Madagaskara ili Belgijskog Konga. Tako je, eto, formirano društvo dominantnih bijelih muškaraca, koje se do danas nije promijenilo, već se ekonomski razvija ne promijenivši ni trunku te mračne kolonijalne svijesti.

Prvi svjetski rat bio je šok bez presedana, jer se dogodio u suprotnosti sa scenarijima koje su zamislili stožeri. Dug rat, rat rovova i opreme, teško je testirao ljude. Drugi je svjetski rat zapamćen kao još ubojitiji: golemi vojni gubici i broj  mobiliziranih. Ali, prvi put civili plaćaju visoku cijenu. Da bi se Nijemci i njihovi lokalni pomoćnici oslobodili civilnog stanovništva, upuštaju se u nasilje poput sustavnog silovanja ili seksualnog ropstva pobijeđenih (to, doduše, čine i Rusi). Povratak u civilni život njemačkih i austrijskih vojnika i ratnih zarobljenika težak je zbog ozljeda, poraza i nadasve propitivanja vojno-virilnog modela koji je usadio nacizam. U Francuskoj, da bi borci otpora sačuvali čast, većina muškaraca morala je prevladati svoj neuspjeh. Košnja žena, koja je nastala nakon rata, simbol je ustvari obnove poražene muškosti 1940.

Dakle, evolucija muške dominacije, započeta u 19. stoljeću, nakon 1945.  to postaje priča o nevjerojatnoj eroziji muških povlastica, bilo da je riječ o pravima glasa, vojnoj službi ili pristupu visokom obrazovanju. Miješanje spolova nakon toga, sve do kraja 20. stoljeća,  primjećuje se svugdje, posebno u obrazovanju i radu. U 21. stoljeću, muškarci i žene rade zajedno i natječu se, ali područje ekonomske i političke moći i dalje ostaje muškim lenom. U prvi plan ističe se nasilje nad ženama kao glavni javnozdravstveni problem i kršenje ženskih ljudskih prava. Dostupnost podataka o nasilju nad ženama i djevojkama znatno se povećala posljednjih godina, a brojke o rasprostranjenosti nasilja nad intimnim partnerima javno su dostupni za najmanje 106 zemalja. Prema tim statistikama, otprilike 1 od 3 (37%) žena u svijetu tijekom života doživjelo je fizičko i / ili seksualno nasilje od intimnih partnera ili seksualno nasilje bez partnera; nasilje može negativno utjecati na tjelesno, mentalno, seksualno i reproduktivno zdravlje žena te povećati rizik od spolnih bolesti, što implicira i negativan utjecaj na obitelji, odnosno nove generacije. Prema stručnim istraživanjima, danas su temeljni čimbenici rizika za seksualno nasilje:

• vjerovanja u obiteljsku čast i spolnu čistoću,
• ideologije muškog spolnog prava,
• slabe zakonske sankcije za seksualno nasilje.

Ukratko, tradicionalno ukorijenjena neravnopravnost spolova i norme o prihvatljivosti nasilja nad ženama temeljni su uzrok nasilja nad ženama. A negdje u tom kovitlacu našle su se, izgleda, i žene glumice…