Neka časna sestra na Korčuli zatražila je od svojih učenika na vjeronauku da nacrtaju svoje prijatelje i poznate koji su nevjernici. Začudo nije tražila da se crtaju Madone, Jezuši kaj vise sa zida u svakom domu ili anđeleki rumenih obraza i nevidljiva spola. Mediji tu vijest prenose gotovo bizarno. Jedni ističu segregaciju a drugi dobronamjernost i dobru volju da se i nevjernike naslika (dakako ne za kartoteke), jer su i oni djeca Božja iako to ne znaju ili niječu. Za sada nema popratnih informacija o tome kako je taj plan uspio i što su ustvari djeca nacrtala, ali svakako treba pozdraviti napredak prema boljem ukusu.

Možda smo na pragu nekog novog prosvjetiteljstva toliko potrebna ovom društvu i narodu. Crtajući nevjernike iz svoje sredine umjesto strašnih i okrutnih biblijskih predstava, krvavih razapinjanja i strašnih paklenih muka, dječji bi se mozak i ukus istih, bar u nekom trenutku i pogledu, mogao otarasiti. Emancipacija je u povijesti nalazila i na čudnije slučajeve.

Nikad nije prerano shvatiti da postoji i slobodan svijet i drugačiji ljudi, odnosno oni manje ili uopće nesputani religijskim predstavama, i zato više otvoreni za slobodno mišljenje, umjetnost i kulturu. U ovo vrijeme kada je hrvatska deteistička baština gotovo u potpunosti zanemarena, i kada se zbiva jedan opći pad u umjetničkom i moralnom izražavanju religijskih sadržaja, slikanje nevjernika na vjeronauku istodobno je i pobuna protiv ustaljenih i otrcanih klišea. Ona se može promatrati i kao slutnja povratku temeljnim ljudskim vrijednostima, bitnoj slobodi izražavanja i isto tako, otkriću jednog boljeg ukusa od onog koji kao svoj ideal ističe čistoću vjere i krvi.