Pitanje: Da li ste ubijali ljude u logoru?
Odgovor: Da.
P: Da li ste ih ubijali plinom?
O: Da.
P: Da li ste ih žive zakopavali?
O: Dešavalo se ponekad.
P: Da li su žrtve dovođene iz cijele Europe?
O: Pretpostavljam da jesu.
P: Da li ste vi lično pomagali u ubijanju?
O: Apsolutno ne. Ja sam u logoru bio samo blagajnik.
P: Šta ste mislili o onome što se događalo?
O: U početku je bilo loše, ali smo se navikli.
P: Znate li da će vas Rusi objesiti?
O: (Zaplače se.) Zašto. Šta sam ja uradio?

Jedna od popularnijih zabluda dobrih, zaposlenih, porodičnih ljudi je u formuli „razumjeti znači sve oprostiti“. Umišljaj čovjeka da je sposoban praštati spada u najdrskije poremećaje osobnosti jer znači nemogući pokušaj poništavanja onog što je učinjeno u korist mogućnosti novog početka. Iz potrebe da se ostane živ i pomiren sa svijetom u doba uspona totalitarnih režima razumijevanje totalitarizma nije praštanje nego je pomirenje sa svijetom u kojem živimo.
Originalnost totalitarizma nije užasna zato što je on na svijet donio neke nove “ideje”, nego zato što same njegove akcije raskidaju sa čitavom našom tradicijom; one su sasvim izvjesno razorile kategorije našeg političkog mišljenja i standarde našeg moralnog prosuđivanja.
Još jedna od zabluda je da je istina uvijek na kraju misaonog procesa, rezultat. Istina je uvijek početak mišljenja; mišljenje je uvijek bez rezultata; istina nije u mišljenju nego je uvjet mogućnosti mišljenja, istovremeno početak i a priori.
Među svim zabludama velika zabluda je i tzv. „lanac događaja“. On se prekida u svakom trenutku rođenja novog ljudskog bića.
Heinrich Himmler, piše Hannah Arendt, nije jedan od onih intelektualaca koji izrastaju iz maglovite ničije zemlje, između boemije i svodništva, a čiji se značaj za strukturu nacističke elite u posljednje vrijeme sve više naglašava. On nije ni boem kao Goebbels, ni seksualni zločinac kao Streicher, ni izopačeni fanatik kao Hitler, ni avanturista kao Gering. On je „buržuj“ sa svim izvanjskim oznakama uvaženosti, svim navikama dobrog oca obitelji koji ne iznevjerava suprugu i brižno pokušava osigurati pristojnu budućnost svojoj djeci; i on je savjesno izgradio svoju najnoviju organizaciju terora, koja pokriva čitavu zemlju, na pretpostavci da većina ljudi nisu ni boemi ni fanatici, ni avanturisti, ni seksualni manijaci, već iznad i prije svega zaposleni i dobri obiteljski ljudi.

PRILIČNO OPTIMISTIČNO SHVAĆANJE LJUDSKE PRIRODE

Sva ljudska bića nose uza se jedan niz riječi koje upotrebljavaju za opravdanje svojih akcija, svojih uvjerenja, svojih života. To su naši „konačni vokabulari“ kako ih je nazvao Richard Rorty u knjizi Kontingencija, ironija i solidarnost, kojima se formuliraju pohvale našim prijateljima i prezir prema našim neprijateljima, naši dugoročni projekti, naše najdublje sumnje u nas same i naše najviše nade.
Na kraju svoga života, Proust je vidio sebe kako gleda unatrag niz vremensku os, promatrajući boje, zvukove, stvari i ljude, kako zauzimaju mjesta iz perspektive njegove vlastite nedavne redeskripcije njih samih. Nije vidio sebe na vrhu, teorija nije bila dio njegove ambicije, nije padao u iskušenje da misli kada donosi neki stav o likovima u svojim romanima donosi i stav o svim mogućim vrstama osoba. Upravo obrnuto, knjige o idejama, izgledaju kao opisi vječnih odnosa među vječnim predmetima, koji pokazuju kako su ti konačni vokabulari bili u opasnosti od unakrsnog hazardnog parenja , već prema tome tko bi se s kim sudario.“
Pitanje je svih pitanja kada treba napustiti privatne projekte u korist otpora prema javnoj opasnosti? i da li je estetsko blaženstvo unutarnje dobro?, te mogu li nam knjige pomoći da izbjegnemo okrutnost, ne upozoravajući nas protiv društvene nepravde nego upozoravajući nas protiv tendencija okrutnosti sadržanih u traganju za autonomijom? Tako, Nabokov piše „ Lolita ne nosi sa sobom nikakvu pouku. Za mene djelo fikcije postoji samo utoliko ukoliko mi pruža ono što ću grubo nazvati estetskim blaženstvom , to je osjećaj da smo nekako negdje povezani s drugim stanjima bivstvovanja u kojima je umjetnost (znatiželja, nježnost, ljubaznost, ekstaza) norma. Nema mnogo takvih knjiga. Sve ostalo su ili tematsko smeće ili ono što neki zovu Literaturom Ideja, koja je vrlo često tematsko smeće koje se proizvodi u ogromnim sadrenim komadima koji se pažljivo prenose iz jednog perioda u drugi, sve dok ne naiđe netko s čekićem…na što je Orwell napisao nešto potpuno suprotno: „Ne možeš imati čisto estetski interes za bolest od koje umireš, ne možeš bez ikakvog osjećaja promatrati čovjeka koji se sprema sebi razrezati vrat. U svijetu u kojem se uzajamno bore fašizam i socijalizam, svaka misleća osoba mora zauzeti stranu.“

TRADICIJA SVIH MRTVIH GENERACIJA PRITIŠĆE KAO MORA MOZAK ŽIVIH

Svijet je lažan, uspoređen već za kakav uvelike oštriji osjetilni aparat. Ljepota mu počinje prestajati istančamo li naša osjetila. svijet, što se površnije i grublje sažima, pojavljuje, to vrjednijim i ljepšim nam biva. Što se dublje zagledavamo, javlja nam se osjećaj beznačajnosti.
Ideologija je za Gramscija strukturalna komponenta međuljudskih odnosa. Ona upućuje na podvojenost svojstvenu čovjeku, podvojenost između njegove autoprezentacije i materijalne egzistencije. Tu podvojenost moguće je prevladati samo putem političkog djelovanja; koje je, po Gramsciju, središnja ljudska aktivnost. Pri tom je politika za Gramscija sfera proizvodnje
borbe i sukoba, a čovjek suštinski političko biće, jer aktivnost transformiranja i svjesnog rukovođenja ostvaruje i realizira njegovu ‘čovječnost’.
Stoga ideologija, odnosno „određena interpretacija svijeta, strukturalna je i neotuđiva komponenta međuljudskih odnosa“. Sadržaj ideologije uvijek je uvjetovan društvenim razlikama, i daleko od toga da je ona neutralna spoznaja »subjekta prema nekom objektu, već je poimanje svijeta, koje je konsupstancijalno strastima i potrebama preobrazbe i očuvanja postojećeg, što označuje određenu društvenu zajednicu prema staležu ili klasi
kojoj pripada«.
Po Gramsciju: „Treba razlikovati između povijesno organskih ideologija, koje su nužne određenoj strukturi i proizvoljnih, racionalističkih, ‘željenih’ ideologija. Utoliko što su one povijesno nužne te imaju opravdanost, koja je ‘psihološka’ opravdanost: one organiziraju mase ljudi, stvaraju teren na kojem se ljudi kreću, stječu svijest o vlastitoj poziciji, bore se itd. Dok one ‘proizvoljne’ ne stvaraju drugo nego individualne ‘pokrete’, polemike itd.“
I nastavlja: „ako se pojmi čovjeka kao skup društvenih odnosa, jasno je da je svaka usporedba kroz vrijeme nemoguća, jer se radi o različitim stvarima, ako ne heterogenim. S druge strane, obzirom da je čovjek i skup vlastitih uvjeta života, može se kvantitativno mjeriti razlika između prošlosti i sadašnjosti, obzirom da se može mjeriti mjera u kojoj čovjek vlada prirodom i slučajem. Mogućnost nije realnost, ali je i ona jedna realnost: da čovjek može učiniti ili ne učiniti neku stvar ima svoju važnost za vrednovanje onoga što realno čini.
Mogućnost znači slobodu. Mjera slobode dio je pojma čovjeka. Da postoje objektivne mogućnosti da se ne umire od gladi, a da se pritom umire od gladi ima svoju važnost […] Ali postojanje objektivnih uvjeta, ili mogućnosti, ili slobode, nije još dovoljno: treba ih ‘poznavati’ da bi se njima znalo služiti. Željelo služiti. U tom smislu čovjek je konkretna volja, odnosno efektivna primjena apstraktne želje ili vitalnog impulsa na konkretna sredstva koja tu volju ostvaruju. Stvara se vlastita osobnost: 1) dajući jedan konkretan i određen smjer (‘racionalni’) vlastitom vitalnom impulsu ili volji; 2) identificirajući sredstva koja čine tu volju konkretnom i odrađenom, a ne arbitrarnom; 3) pridonoseći izmjeni sveukupnosti konkretnih uvjeta koji realiziraju tu volju u odnosnu na vlastita ograničenja moći
[…] Čovjeka treba pojmiti kao historijski blok čisto individualnih i subjektivnih elemenata te
elemenata mase i objektivnih ili materijalnih, s kojima je individuum u aktivnom odnosu. Transformirati izvanjski svijet, opće odnose, znači potencirati samoga sebe, razviti samog sebe. Da je etičko ‘poboljšanje’ čisto individualno jest iluzija i greška: sinteza konstitutivnih elemenata individualnosti jest ‘individualno’, ali ona se ne ostvaruje i ne razvija bez određene aktivnosti prema van, aktivnosti koja mijenja vanjske odnose, od onih prema prirodi do onih prema drugim ljudima u različitim stupnjevima i različitim društvenim krugovima u kojima se živi, sve do maksimalnog odnosa, koji obuhvaća čitav ljudski rod. Stoga se može reći da je čovjek suštinski ‘političko’ biće, jer aktivnost transformiranja i svjesnog rukovođenja drugim ljudima realizira njegovu ‘čovječnost’, njegovu ‘ljudsku prirodu’.“

UMJETNIK – MANGUP U VLASTITIM REDOVIMA

Za umjetnika Nietzsche kaže da: Neprestano mrsi rubrike i postaje pojmova time što uspostavlja nova prenošenja, metafore, metonimije; neprestano pokazuje žudnju da postojeći svijet oblikuje onako šareno, nepravilno, nedosljedno, nepovezano, uzbudljivo i uvijek novo kako je to u svijetu sna.
A za razliku od njega:
Budni je čovjek pače po sebi samo ukočenom i pravilnom paučinom pojma u jasnoći o tomu da je budan, te upravo stoga katkad, svaki put kad se ta pojmovna paučina djelom umjetnosti raspara, dolazi do uvjerenja da sanja.
Za razliku od budnog čovjeka koji je sluga pojmovima i putem njih osigurava svoj opstanak, umjetnik je postao gospodar i njemu pojmovi nisu potrebni za opstanak već za igru.
“Um” je uzrok tomu što mi krivotvorimo svjedočenje osjetila. Time što pokazuju bivanje, prolaznost, promjenu, ona ne lažu. ali Heraklit će zauvijek ostati u pravu time da je bitak prazna fikcij: “prividni svijet” jest jedini: “istinski svijet” tek je primetnuta laž.
Čitanje postaje ples u kojem glas tijela presijeca prostor stranice. Sollers je još 1963. napisao: “pokret koji prizivam oponaša ples, plivanje.”