Zaključujući rukopis, jedan od tri, kojima se smiješi objava u mojoj jubilarnoj godini (70/50), dolazim do zaključka kako je tragično malo ljudi s kojima čovjek može podijeliti “iskustvo pisanja” u cjelini. Razumijemo se fragmentarno, u dijelovima, oko neke emocije, nekog tehničkog detalja, neke oporbe oko forme, ili generalno, oko toga što poezija jest ili nije, po estetskim, a ne šuftersko-klansko-navijačkim mjerilima.

No, naravno, sve su to stare i već pomalo po rubovima iskrzane stvari, s otiscima prstiju i sline, od silnog doslovnog i metaforičkog listanja. Što uzeti, što odbaciti, kako balansirati, gdje se zaustaviti? Od PETOKNJIŽJA prije pet godina, do danas, ne računajući neke objavljene stvari, imam oko 700 novih kartica, raznolikih, što će reći da moram vagati strogo i nepristrano, kao da važem drugome. Teško mi je opisati te osjećaje uzleta i pada, dvojbe i nevjerice, dok ponovo čitam pojedine stranice. Također, ne mogu izbjeći “volju k nemoći”, onu želju da prestanem, da zaokružim, zaključim i počnem okapati tu gredicu u vrtu (jadni Pascal!) budući da tako malo otvorenih kanala za poeziju vidim i osjećam u ovom času.

Dakle, kratke priče. U njih sam sigurna, imenujem ih, usklađujem, zatvaram na broju trideset. Potom kajkavske pjesme. I u njih sam sigurna, ritmične su, zavodljive, mnogo jednostavnije od onih u pet-šest zbirki koje im prethode. Ritam je sve, ritam je unutrašnji zvrk, tjera um u pokret, širi radost po tijelu. Dijalekti su tu u neviđenoj prednosti. Bila bi šteta ne pustiti to u svijet, neka djeluje, neka veseli i nadahnjuje! Onda štokavske, ove ovdje i neke po tekama i neke za koje ne znam s kojega stabla su pale, otkinule se kao zreli plodovi, trpki pomalo. Ima ih…čekaj, koliko ih ima? Jao, pa rekli smo stati na sedamdeset, simbolično, po godinama? A njih je duplo, gotovo dva i pol puta više! I odakle se stvorilo ovih još dvadeset, nespremljenih u mapu?

Eto, da dadem zadovoljštinu mojim oponentima. Nije da su oni lijeni, nemotivirani i da nemaju štofa, nego ja pišem previše. Nije mi dobro, majkemi, kad mogu toliko pisati. Samo izlijevam taj jedini život u stihove, pa još u rime, pa unakrsne, pa istovrsne, pa razne, i ne znam što je sa mnom? Pišem li ja to usprkos životu, pišem li u mrtvoj trci s vremenom, koje mi je već pobjeglo i nije moje, već posuđeno od neke višnje milosti? Pišem li jer mislim da moram ili baš stvarno moram? Hoću li doći na Vesnino (zbog čega smo se sukobile) da netko “piše kroz nas” i ne treba se tom diktatu opirati, jer je beznadano?

Sutra na put, k izdavaču, a toliko dvojbi u glavi. Čovjek bi trebao raditi svoj posao, gledati svoj put i život. Što bi ga se drugo, koji drugi, uopće trebali ticati? Zapravo mi je svejedno, najsvejednije, što veli Cvetajeva. Ostavit ću te tragove, možda me po njima jednom neko pronađe, onakvu kakva sam bila: vjerna jedino svojoj slobodi i svome zanatu. Nevezana za bilo što, obavezujuće da stojiš na jednom mjestu i osluškuješ upute dobačene sa strane. I da te ničija očekivanja ne zaleđuju. I da vidljivo i nevidljivo nosiš kao dva anđela na ramenima, koji te savjetuju u času krize i kušnje. Ma, sve sam to već rekla u pjesmama.

Zašto to uopće pišem? Da se prijatelji vesele, čekajući knjige, a protivnici da pojedu nokte, koji su im preostali. Da se ne dam ovom vremenu-nevremenu i njegovim čudovišnim kreatorima. Da ne zaboravim sutra ujutro, onih dvadeset neuključenih. Moraju stati u knjigu. Do njenog izlaska, ako Bog dade, imat ću novi rukopis.