Hannibal Lecter. Znaju ga mnoge, iako pod drugim imenom. Imaju isto zdepasto tijelo, isti šarm elokventnog serijskog ubojice. I te plave oči, zločinačko vodenaste. Inteligentan. Poetičan. Perverzan. I kirurški precizan kad treba ubosti tamo gdje najviše boli. Vješto se pretvarao iz pjesnika u predatora i zatim, tik prije oglašavanja znaka opasnosti, nazad u autoritet profesora. Kako je bilo oportuno i kako je zahtijevao trenutak.

A tako sam mu se divila na prvoj godini, na prvom satu, u odbljescima mora na rujanskom suncu, na četvrtom katu najljepšeg fakulteta. Strpljivo je čekao, šutio i gledao. Čekao da se smirimo i napokon sjednemo, kako sam, naivna tada mislila. A onda je, bez pozdrava i uvoda, dok još žamorila je naša mala dvorana, počeo govoriti, na talijanskom. Hipnotizirane, utišale smo se i sjele u klupe. Nije ni pokušao zavodit reda, zaveo nas je recitirajući naizust prvo pjevanje Danteovog Pakla. Već je tada odmjeravao buduće žrtve, za mali privatni pakao, ko jaganjce za klanje.

Zaskočio me na obrani diplomskog rada. Na kojem smo, gle kako praktično i eto baš slučajno, bili sami. Čije je pisanje zavlačio u beskraj i pod krinkom mentora zvao me kod sebe doma da tamo radimo preinake. A nismo radili ništa. Osim što me nutkao pršutom, maslinama i crnim vinom. Snubio me suptilno. Poklonio mi, navodno majčin, prsten koji nisam htjela, prigodno popraćen Petrarkinim stihovima. A ja puštala. Puštala, misleći budalasto, da sam lukava, nek’ sam mu draga, lakše ću položiti „još samo taj diplomski“ koji mi je ostao nakon zadnjeg ispita. Koji dala sam još u ratu, dok sam trudna bila. Ma ja sam odlikašica, sve sam dala u roku pa ću i taj diplomski sredit, samo kad se ozbiljno namjerim. Od zadnjeg ispita sam se i udala i rodila, bježala od granata, hodala po minskim poljima, tri posla promijenila, razvela se i u Zagreb preselila. Toliko je trajao „još samo taj diplomski“. I da nije bilo matere koja je uporno upirala i, kako samo matere znaju, lamentirala, požalit ćeš ćerce moja, bila bih pustila da sve to zaraste u trnje, otplavljena životom u kojem sam sasvim dobro plivala i bez tog papira.

I evo me tu, deset godina kasnije, u njegovom kabinetu. Potisnula sam detalje, ne sjećam se gdje je tko stajao, sjedio, ustajao, posrtao. Odjednom je bio s ove strane stola utiskujući svoje ljigave usne na moje, pokušavajući pritisnuti me o stol, prisiliti me, prodrijeti u mene. Tog zmijskog stiska se dobro sjećam, zubate zamke iz koje nisam mogla, s užasom shvaćajući koliko sam nemoćna pred neočekivanom snagom starog jarca. Nadire mu iz pažljivo odgađane pohote, opijen moći koju ima nada mnom, uzbuđen mojom ovisnošću o tom potpisu na obrani diplomskog. Znao je točno što radi. Koja bi riskirala nakon deset godina? Da netko kaže, nije joj diploma valjana.

Ne znam ni kako ni odakle, neka divljačka sila, nadljudska, nadženska, sjurila mi se u krv, kao da sam je potegla iz korijena zemlje, iz krika svake ponižene žene u vijeke vjekova nasilnog uzimanja, oslobodila sam se iz obruča njegovih ručerdi, odgurnula ga i glasno viknula: Ne!

Ali nagon za preživljavanje nije mi dao da odmah izjurim, da potražim pomoć. Ne, nagon za preživljavanje znao je dobro koliko mi znači taj jebeni papir na njegovom stolu. Dok se on pjenio, uvrijeđen, ali još uvijek opasan, ne odustajući od prilike da me ponizi iz svoje uloge svemoći, jedino što mi je bilo na pameti, nije to pamet, nije u glavi, to je instinkt koji bubnja u žilama, kako do diplomskog rada preko njega koji ispriječio se između mene i stola. U trenu kad se napola okrenuo uspjela sam zgrabiti papir i istrčati iz kabineta.

Sjurila sam se bez daha sa četvrtog kata, predala ga u referadu i onda izjurila iz zgrade najljepšeg fakulteta, sjela na prvu klupu, nazvala Teu i plakala joj u mobitel.

Smirila sam se, otišla doma. Mama me zagrlila, a nikad me nije grlila, zadnji put kad sam se vjenčavala. A sad smo se zagrlile i obje plakale. Ona zbog moje diplome, ja zbog pokušaja silovanja koji nikad nisam prijavila.

Kad mu je nedugo poslije toga sin, koji ga se odrekao kad je ostavio njegovu majku i oženio se svojom asistenticom, pronađen mrtav od predoziranja, pomislila sam, to ti je dovoljna kazna. Pička ti materina