Biheviorizam, ponašanje mase, opisao je austrijski književnik Elias Canetti u knjizi Masa i moć. Po njemu masa ima svoj emotivni život i filozofiju. On ju je opisao na temelju promatranja grupe kao grupe, a samo na nekim mjestima ulazi u problem jedinke, koja je atom mase, posebno u poglavlju o bodlji u duši/psihi. No i tu bodlju, povredu psihe, on tumači hijerarhijom grupe, nečim što se danas naziva zapovjednim lancem. Nadređeni zapovijeda, povređuje osjećaje podređenog koji mora izvršavati njegove zapovjedi, te se iz toga razvija posebna psihička energija, agresivnost ‘. On nije pisao o narodu, koliko god da se anonimnost običnih ljudi, nemoćnih, ‘poniženih i uvrijeđenih’ dijelom podrazumijeva; pisao je o masama po sebi, a kad je živio mase su se ukazivale virulentno i dominantno, bile su novost i činilac na društvenoj i povijesnoj političkoj pozornici. Njemačke i austrijske mase ponaosob, a tim sredinama, sociologijama, Canetti je pripadao i na njih je, mnijem, i reagirao. Agresivne mase uništile su njegov (Krausov, Benjaminov, Mannov) kulturni biotop, a osobno je bio divljač kojeg su tamošnje mase lovile da ga ubiju te je morao pobjeći u Englesku, gdje je svoj životni esej i pisao te objavio šezdesetih godina. Na stranu to što se i ovaj autor upisuje u tradiciju ekskulpacije naroda – onih mnogobrojnih dolje – pa kao prosvjetitelj i humanist govori o masi, no zbila se milenijarna digitalna revolucija, izumljen je kotač, pa se molekularna dinamika mase (a uistinu naroda) vjerojatno više ne može tumačiti samo do digitalne revolucije važećim principima gore i dolje, vrha i baze, hijerarhijom i njenim parametrima: da su pismeni gore, a dobri nepismeni slušaju, informirani gore, a nepismeni dolje ih im vjeruju- i kreću djelovati. Bez-glavo, ponašajući se kao jednostavan organizam, opremljen u najboljem slučaju instinktima kao kad, veli Canetti, masa postane hajka i goni divljač. Šezdeset godina kasnije nakon ovog bečkog gospodina, dakle unutar jedne povijesne sekunde, narod je opremljen vlastitom pameću. On rezonira – umuje, informira se, informira druge – na društvenim mrežama. Tu riječ treba pročitati dva puta, jer se one mogu nazvati i narodnim mrežama, narodnim umreženjem. Jer on je sam svoj inter-face, i tu metaforu-tehničku sklopku između dva različita sustava, poslao u povijest. Laž i iskrivljavanje koja je bila privilegija onih gore i ujedno najvažniji alat manipulacije naroda, postala je njegova svojina. Slično kao što se događalo slijedom agrarnih reformi. Seljaci siromasi, podređeni, zavisnici, dolaze u poziciju da tim što posjeduju autonomno trguju, razmjenjuju; procjenjuju vrijednost svojih kapitala, udružuju se u kooperative, štedionice, organiziraju se u obranu svojih interesa, na primjer u fascije.
Kapital koji narod danas ima u rukama proizlazi iz sustava parlamentarne demokracije. Taj kapital je u prvom redu narodska apstraktna valuta, glas na lokalnim ili parlamentarnim izborima, ali i čitav registar drugog izražavanja njegove volje zajamčena građanskim ustavima kao što su – prosvjedna ili aklamativna javna okupljanja, samoorganiziranje medija (public radio). No sad su na redu i samoorganizirani atentati na dijelove naroda koji misli drugačije. Atentati su sad masovni i horizontalni a ne vertikalni kakvi su bili tradicionalno: iz naroda se netko izdvoji i puca u cara, kralja, šefa policije, diktatora ili kakvog drugog moćnika ‘gore’. Logistika atentata je donedavno bila vrlo složena. Rote Armee Fraktion, specijalizirana za takve starinske vertikalne atentate, je teškom mukom pronalazila adrese onih gore koje je namjeravala egzekutirati; detaljno je proučavala njihove svakodnevne itinerere i navike, pripreme, izviđanja, nabava naoružanja i vježbe trajale su tjednima i mjesecima. Danas se, u ime naroda i kao sin ili kćer naroda sjedne u kola i zaleti u okupljeni narod koji drugačije misli, a pripreme ne zahtijevaju nikakvu klasičnu konspiraciju. One se sad sastoje iz kućnog konzultiranja internetskih medija i internetskih razgovaraonica – uostalom ni s kime u klasičnom smislu, naime s ljudima koje ne samo da nikad nisi vidio, nego je pitanje postoje li uopće. Nešto izdašnije pripreme horizontalnog atentata na narod na otoku Utoya Andersa Breivika odvijao se u gluhoj sobi u kojoj je on sam sebi publicirao ogromne političke rasprave, pred vlastitom kamerom isprobavao borbenu garderobu, naoružanje i utenzilije za masovna smaknuća. Utenzilije i garderobu koje su uostalom na prodaju na svakom uglu. Ogromna logistika potrebna za mučenje i ubijanje premijera Alda Mora u Italiji danas djeluju starinski kao od pred sto godina. Narod danas samog sebe politički disciplinira i kažnjava, razgovara među sobom riječima ali potom i drugim sredstvima. Glasovito pitanje je li izlazak nekog političkog moćnika među narod (na ulicu, u kavanu, dućan) opasan dobilo je real-narodni pandan u tome da je to običnom građaninu isto toliko rizično – ili čak i više. Čekanje na autobusnim stanicama u Izraelu ili Velikoj Britaniji, vožnja metroom u Bruxellesu ili Madridu, sjedenje u kavanama oko Bataclana ili u centru Beča uključuje rizik da će te pokositi rafal.