ČOVJEK BEZ KAUČA

Daj mi grudi, da ih ljubim,
jer to je jedino što znam.
A znam i to da te ne poznajem,
i ne znam više je l’ ti sebe znadeš.

Barem mi ne pokazuješ. Više.
Jesi li mi uopće ikada? Sve manje
vjerujem u to. Sada to i nema
nekog značenja. Osim lijepe slike,
koja se treba uskladiti s bojom
nečijeg kauča.Ja nemam kauč.

I k vragu lijepe slike. Što čovjek ima
od njih. Ništa. Kažem vam. Nema veze.
U svijetu, gdje su obavezne
proteze i svakojaki narkotici, koji
guše vlastitu bol, ja hoću, da se
liječim sam.Nitko drugi osim
mene nema pravo na moje tijelo.

Skini odijelo pred mojim radoznalim
očima, žedne su za tobom, i upravo zbog
toga je suvišno pričati o tome što
se možda nikad neće dogoditi, a
bilo se jednom već davno zbilo.

Što, da vam kažem, svi vi Shylocki
vlastite duše, pare su vam uvijek sitne,
a i duše više nemate, kao što nema
više ni vas, ako ste ikad i postojali.
A ti. Ti si uvijek bila nešto posebno
za mene. Zbog toga imam djecu
s tobom. Iako tebe već dugo nemam.

O Bogorodice moja. Daj mi usne
da ih ljubim sve do ogrebotina
od oštrica davnih. Daj da skupa
još jednom otvorimo sve rane,
za koje smo mislili, kako su davno
ugašeni vulkani, i da saznamo mogu
li još uvijek boljeti.

Izvini, ludo moja, ja sam već
na onoj strani, gdje se ludilo
pretvara u čistu ljubav, prema
samome sebi, naravno, jer bez sebe
ne možeš biti ti, a što će biti,
doznat ćemo tek kada nas neće više biti.
Odbaci sve, dođi još jednom k meni,
ljubavi, pa me ubodi u srce
ovaj puta zauvijek. I gotovo.

(prepjev: mg)