– Ništa nisam znao. Radio sam svoj posao kao i svih prijašnjih godina – rekao je zaposlenik putničke agencije preko koje su Židove, vagonima, odvozili u logore.

On nije lagao. Nije bio čak ni ciničan. Čovjek jednostavno nije znao. Stotinu vagona za poseban prijevoz ili tisuću, njemu je bilo svejedno. Trebalo ih je pravilno popisati, stisnuti štambilj i arhivirati dokument.

Pomoću posebnih vagona nestali su milijuni života. I nitko ništa nije znao.

Često, kad danas govorimo o Holokaustu, ne možemo shvatiti kako su ljudi jednostavno mogli nestati? Zamislit ćemo sebe u nekom gradu i zamislit ćemo da pojedine stanovnike tog grada odvode u vagone i deportiraju ih.

Hoće li nam nešto biti neobično? Naravno da hoće. Ali nama koji smo sada, ovdje, sa svim poznatim činjenicama koje su se dogodile prije osamdeset godina. Kako bismo reagirali tad i zašto su deportacije Židova postale toliko uobičajene da su saveznici tek pred kraj rata počeli obraćati pažnju na istrebljenje cijelog jednog europskog naroda.

Ukratko ćemo popisati razvoj rasnih zakona u Njemačkoj i vidjeti kako je zlo na mala vrata ušlo, hranilo se građanskim strahovima i raslo do te mjere da mu se više nitko nije mogao suprotstaviti. Postalo je uobičajeno, prihvaćeno, domaće. Do te mjere da su deportacije djelovale kao najnormalnija stvar. Počelo je od naoko bezazlenih zakona.

2.3.1933. – Nijedan Židov ne smije biti sudac ili državni odvjetnik.

19.4.1933. – Zabranjuje se uporaba jidiša na tržnicama

5.3.1934. – Ministarstvo propagande zabranjuje nastupe židovskim glumcima.

10.2.1935 – Gestapo zabranjuje bilo kakve židovske skupove

29.7.1935. – Gradonačelnik Duseldorfa zabranjuje da se Židovi liječe u bolnicama, oni mogu biti samo vanjski pacijenti.

26.04.1938. – Židovi moraju predati popis svoje imovine u zemlji i inozemstvu.

5.10.1938. – U židovske putovnice dodaje se slovo J.

9.11.1938. – Kristalna noć

20.9.1939. – Židovima se zabranjuje posjedovanje radija.

4.7.1940. – Židovi se više ne smiju služiti telefonom.

24.10.1941. – Nijemac koji javno iskaže prijateljstvo prema Židovi, bit će poslan na 3 mjeseca u konc. logor.

Ubrzo potom 50.000 Židova deportira se u logore u Poljsku, a 20.01.1942 na konferenciji u Wanseeu utvrđeno je uništenje židovskog naroda.

Vratimo se sad malo na čovjeka s početka priče. On samo potpisuje papire i lupa štambilje. Možda najbolji rad na tu temu je reportaža Siegfrieda Kracauera “Namještenici”, pisana 1930., svega tri godine prije dolaska Hitlera na vlast. Autor istražuje svijet namještenika u međuratnom Berlinu. Ulazi u svijet izgubljenih uredskih štakora, stenotipkinja koje rade uz ritam koračnice, piše o snovima utopljenima u pivo.

“Izražena opsesija u građanskoj Njemačkoj za uzdizanjem iz mase pomoću kakve pozicije, pa bila ona i puka uobrazilja, otežava solidarnost i među samim namještenicima. Oni su ovisni jedni o drugima, a žele se odvojiti jedni od drugih.”

Teško je ne primijetiti sloj koji je doveo Hitlera na vlast, ali i razliku među klasama te njihovu međusobnu borbu.

“U drugom velikom industrijskom poduzeću neke skupine namještenika i radnika razvile su kolegijalan odnos, osnažen prakticiranjem tzv. “runde za godišnji” što znači da sretnici prije odlaska na godišnji odmor plaćaju kolegama i drugovima rundu piva. U jednom je trenutku voditelj odjela koji je vladao kao zamjena doznao za tu urotu i smjesta otpustio namještenika u prekršaju. Takve tirane nižeg ranga u žargonu nazivaju “Palčić”.

Ljudska psihologija u kojoj pojedinac teži za usponom i dokazuje se nadređenom na sve moguće načine, izvršava svaku riječ bez propitkivanja, čak i svojevoljno ide preko granice samo da bi zadržao kontrolu, očituje se u hijerarhijskom ustroju pojedinih firmi, ali i npr. logora.

Namještenici žele ostati mladi, oni žele zadržati svoju lijepu kožu bez bora, popiti tabletu za mršavljenje, baviti se sportom i razgovarati o visokoj kulturi.

“Zašto ljudi toliko borave u barovima? Vjerojatno zato što im je kod kuće bijedno, a oni žele biti dio glamura. Uzgred, kod kuće, osim mjesta stanovanja podrazumijeva i svakodnevicu koja se ocrtava u reklamama iz novina za namještenike. One se uglavnom odnose na: nalivpera, kemijske olovke Kohinoor, hemeroide, ispadanje kose, krevete, gumene potplate, bijele zube, sredstva za pomlađivanje,, prodaju kave poznanicima, diktafone…Jedna filozofski nastrojena djevojka očitovala se slično kao i spomenuti namještenik: Djevojke većinom dolaze iz siromašnijih sredina privučene glamurom. Zatim vrlo neobično objašnjava činjenicu da one obično izbjegavaju ozbiljne razgovore: Ozbiljni razgovori skreću i odvraćaju pozornost od okruženja u kojemu želite uživati.”

Štambilj je na papir stisnuo i namještenik koji je iz Zagreba u logor poslao mladu djevojku, Leu Deutsch.

Lea Deutsch ili Dragica Dajč hrvatska je dječja glumica rođena u Zagrebu 1927. Leina majka, Ivka Deutsch, rođena Singer, bila je domaćica koja se u slobodno vrijeme vrlo aktivno bavila igranjem šaha, a otac Stjepan bio je odvjetnik. Početkom Prvog svjeskog rata pozvan je u vojsku Austro-Ugarske Monarhije kao rezervni poručnik. Dodijeljen je na rad u stožernoj službi, ali je zbog slabog vida ubrzo bio otpušten iz službe. Po povratku iz vojske nastavio je rad na sudu.

Obitelj je živjela u Zagrebu u dvokatnoj kući u Gundulićevoj ulici broj 39.

S tek navršenih pet godina Lea je počela glumiti u dječjoj kazališnoj skupini “Dječje carstvo” u zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu. Ubrzo je dobila svoju prvu kazališnu ulogu u predstavi “Graničari” u kojoj je glumila Prisku.

Tom je ulogom pokazala veliki talent i glumačko zanimanje te su uslijedili angažmani u drugim kazališnim predstavama. Tako je Lea glumila u Hauptmannovom “Pred zalazu sunca”, kao i Marijette u Maeterlinckovoj “Sestri Beatrice”.

Francuska filmska tvrtka “Pathe” u Zagrebu je 1935. godine snimila Leu u različitim kostimima dok je izvodila brojne glumačke točke, a ujedno je dobila i ponudu za jednogodišnji boravak u Parizu kako bi naučila francuski, no tu je ponudu ova talentirana djevojčica odbila.

15.3.1941. godine Lea je odigrala svoju posljednju ulogu u scenskom prikazu “Šahovska igra” u HNK-u, u kojoj su njezine razredne kolegice glumile šahovske figure, a Lea je cijeli prikaz vodila i objašnjavala publici.

Osnivanjem Nezavisne Države Hrvatske Lea više nije mogla ostvarivati kazališne uloge. Cijela je obitelj Deutsch prešla na katoličku vjeru. U krugovima u kojima se kretao dr. Deutsch, smatralo kako režim neće dirati žene i djecu, stoga je on prvi od svoje porodice potražio utočište od ustaškog progona. Dr. Deutscha je od sigurne smrti spasio dr. Vilko Panac koji ga je smjestio u sobu s oboljelima od očnog trahoma, što je bila teška zarazna bolest, uzročnik sljepoće, koje su se i ustaše i Nijemci bojali, pa nisu onamo ni ulazili.

Obitelj je ostala živjeti u Zagrebu, ali ne zadugo. Naime, 3.5.1943. godine naređeno je uhićenje svih Židova u Zagrebu, a bilo ih je oko 1700.

Lea je tada imala samo 16 godina kada su nju, njezinog brata Sašu i majku Ivku uhitili i poslali u Auschwitz.

Lea je umrla i prije nego što je stigla u logor. U stočnom vagonu, u kojemu se nalazila s 75 ljudi njih je 25 umrlo od iscrpljenosti, gladi i žeđi, među kojima je bila i Lea. Umrla je na putu u Auschwitz 1943. godine.

Njezin brat i majka umrli su u Auschwitzu u logoru, a otac nije završio u logoru jer se uspješno skrivao u bolnici. Poslije rata shvatio je da što se dogodilo, u njegovoj kući bili su drugi stanari. Umro je u Zagrebu 1959. godine, a pokopan je na Mirogoju, na židovskom groblju.