Na fotografiji je kuća u Ulici Abdulaziza Aska Borića br.7 u Zenici. Ulica je ime dobila po dr. Asku Boriću, vrsnom liječniku i gradonačelniku Zenice u dva mandata koji je u kuloarima poznat kao vlasnik prve Vespe koja je projurila tim malim gradom u Bosni.
Za one znatiželjnije, u toj kući je spomenuti liječnik živio sa suprugom i svoje dvije kćeri, Nurom Marijom i Selmom.
Ta ista Selma Borić se 1949. godine zatekla na sarajevskom željezničkom kolodvoru s malim tamnocrvenim koferom punim knjiga koje će joj trebati za studij na Građevinskom fakultetu u Zagrebu. Pratio ju je književnik i pjesnik Vlado Dijak i pomogao joj nositi kofer. Popela se na vlak i sjela u kupe pored prozora. Bio je razbijen. Vlado joj je s perona samo dobacio “Zdravo Selma…molim te ne naginji se kroz prozor”. Tom rečenicom je Selma ušla u povijest kao trajni simbol jedne davne generacije odrasle u nekim drugim vremenima, kad se na fakultet putovalo vozom, kad koferi nisu imali kotače, kad se njeno ime spominjalo po malim studentskim sobicama uz bocu vina i maminu pečenu kokoš koja je jutros stigla busom od tko zna gdje s par pisama iz Strumice, Bileća, Pule ili neke druge armijske kasarne. Kad je bijeda bila toliko romantična…
Selma je za pjesmu saznala tek 1962. kad joj je otac poslao novine u kojima je objavljena. 1974. uglazbio ju je Goran Bregović. Selma je nabavila ploču i pustila ju kolegicama iz ureda u Gradskoj skupštini u kojoj je radila. Dobila je opomenu od direktora za neprofesionalno ponašanje na radnom mjestu. Godinu dana kasnije čula ju je uživo, u Lisinskom, na koncertu Bijelog Dugmeta. Prišla im je nakon koncerta i rekla “Ja sam Ta Selma…”
Selma je živjela u Zagrebu, u Ulici Crvenog Križa, bila je u mirovini je i pisala poeziju. Upoznala sam ju 2007. godine preko jednog bosanskog redatelja koji je tada o njoj snimao studentski dokumentarac. Živio je u istoj ulici sa Selmom, ali tek nakon što je obišao prostor čitave bivše Jugoslavije, razgovarao sa svim ljudima koji bi mu o njoj mogli dati neku informaciju i već gotovo odustao od ideje da će uspjeti naći i samu Selmu, vidio ju je kako vješa veš na balkonu tik do njegovog. Selma Borić udana Fundurulja. The Selma!
Pozvala nas je na kavu i počela svoju priču kojom me rasplakala. Upravo je završavala svoju zbirku pjesama. Kao inženjerka građevine proputovala je gotovo čitav svijet, ali nikada nije bila u Parizu. Zbirku je nazvala “Selma putuje u Pariz”. Rijetki znaju da je o susretu Selme i Vlade Dijaka Ratko Rozović napisao dramu “Hotel Majna” koja je izvedena u Narodnom Pozorištu Mostar u adaptaciji Skendera Kulenovića…
Vlado Dijak umro je 1988. u Sarajevu. Nije mu otišla na pogreb. Nakon rastanka na peronu, srela ga je još dvaput, na Trgu Republike u Zagrebu (došao je zbog nje studirati u Zagreb, ali je morao prekinuti studij jer nije imao dovoljno novaca) i u sarajevskoj kavani “Tilava” kada je, ugledavši je, slistio zaredom deset travarica i nad nanizanim čašicama uzviknuo “Sretan sam!”