1983. proljeće

Na zadarskoj Kalelargi zaustavlja me muškarac, ispričava se, govori mi Vi, a stariji je od mene barem 20 godina. Kaže: Taj koji će Vas dobiti trebao bi Vas stalno ljubiti od struka do stopala. Ako ne bude tako, ostavite ga. Imam nepunih 18 godina, moj je stav o vlastitom tijelu nejasan. Trebala bih imati veće grudi, usporedim li se s prijateljicama.

1983. jesen

Prazna učionica prije nastave. Oslonjena sam na toplu kaljevu peć. Na meni Sajmonice, Levisice, Fruit of the Loom majica. Prilazi mi, pritišće me tijelom, gura mi jezik među usne. Nemam kud. Odmiče se, kaže: Dobro ti stoje traperice. Kakvo dupe! Moja prijateljica potvrđuje što točno privlači pažnju sladokusaca. I takav nasrtaj postoji, prvi takav, ne I jedini. Odjednom se plašim života.

1984. ljeto

Sarajevo. Ljubazan momak, pokazao mi je gdje se jedu najbolji ćevapi. Dajte i kajmak! Pred mojim hotelom sjeli smo na klupu. Pričao je nešto, uzeo mi ruku I prislonio je na nabubrele hlače od zelenog kepera. Ništa nisam rekla. Nisam vikala. Nisam psovala niti se na bilo koji način pobunila. Ustala sam I otišla u hotel. Oprala ruke.

Scena se ponovila 2007. u Zagrebu. Ista igra, drugi lik. Prvi izlazak. U njegovom automobilu pod mojim nogama su šuškale prazne vrećice čipsa. Bilo je I lišća. Ništa nisam rekla. Otišla sam kući. Oprala sam ruke. Ako već pitaš, bio mu je znatno veći no u onog Sarajlije. Usječe se to, te nabrekline.

1985. zima

Zagreb, Lapidarij. Ne možeš razgovarati niti se pošteno upoznati u Lapu dok trešti Prince, a imamo o čemu. On je glazbenik, ja pišem. Sjedimo na Strossu i planiramo kako živjeti od umjetnosti i samo od umjetnosti. Svježe je. Šetamo Gornjim gradom. Hvata me za ruku i naglim trzajem uvlači u haustor neke zgrade. Visok je to momak, žilav i dovoljno snažan. Pritišće me uza zid podno stubišta. Svjetlost dolazi s međukata, slutim mjesečinu na krošnjama. Ima poludugu kuštravu kosu i dok se naginje u namjeri da mi otkopča traperice, te plave dlake mi ulaze u usta. Ne mogu se pomaknuti, rame mu je zabijeno u udubinu između mog ramena i prsnog koša. Boli me. Otkopčao je dugme, povukao zatvarač. Treba nabaviti Levi’s 501. Pljujem mu kosu u kosu i vrištim. Netko pali svjetlo, on bježi. Ostajem neko vrijeme razapeta na tom zidu. Nitko ne dolazi. Zakopčavam hlače. Vani je svježe. Trčim, ne stajem do Trga.

2008. ljeto

Putujem na književni festival u konvoju nekoliko automobila. Stajemo na odmorištu. Pijemo kavu sjedeći okupljeni oko stola, pet muškaraca I ja. Jedan započinje priču. Detaljno opisuje porno film koji je sinoć gledao. Književnik je, odlično opisuje. Priča govori o pet muškaraca I jednoj ženi. Sjedim, ne gledam u njih, pravim se da ne čujem jer se ne mogu pomaknuti. Pripovijedač gestikulira, njegova stolica metalnih nogu povremeno zaškripi. Moja je stolica mirna. Ne mogu ustati. Gledam boce poslagane na polici, gledam ulaštenu površinu šanka, bijelu krpu kako klizi.  Narednih dana biram biti sama, ali naš me domaćin ipak uspijeva pritisnuti uza zid kamene kuće. Gruba sam I otresita. Pušta me. Ispast će da mi se otpor nije isplatio. Opet zid.

1979. ljeto

Nepunih četrnaest. Sjedim u hodniku Doma zdravlja. Pogled mi privuku ritmični pokreti nasuprot. Vidim muškarca od kojih četrdeset, gleda me ravno u lice. Spuštam pogled. U ruci mu je penis izvađen iz hlača, ljubičast I prepun nabreklih žila. To, znači, tako izgleda. Odlazim. Šutim o tome. Kako bih uopće ispričala tu priču? Uvijek se iznova pitam otkud mu ta boja.

Pitaš me kako sam se osjećala, kako se osjećam? Bilo je toga još, ne sjećam se svega. Ne znam kako sam. Znam da tijelo pamti.

Zagreb, 27. siječnja 2021.