Višnja Goljački poznata je kulturna djelatnica i autorica više knjiga (roman, ilustrirana knjiga za odrasle, zbirka poezije), no svakako je opsežna pjesnička knjiga „Biti Višnja Goljački“  kruna njezine književne  karijere. Prije dvije godine održana je u njezinom Zaprešiću promocija te knjige, koja je bila i kulturni događaj jer je Višnja znalački spojila poeziju, glumu, video i glazbu. Knjigu smo predstavile tada urednica autoričine knjige, ujedno i njena prijateljica Marijana Jerkić Rukavina i ja. Zanimljivo je da je knjiga pjesama posvećena „fb obitelji“, a to znači da autorica svoju poeziju objavljuje na društvenim mrežama i da ondje ulazi u dijalog sa brojnim pjesnicima, a posebno se može naslutiti važan odnos sa pjesnikom čiji identitet ne poznajemo, Svenom Adamom Ewinom. Moglo bi se reći da ova knjiga jest jedan oblik poetskog koncepta u kojem se o lirskoj junakinji govori i s odmakom i s posvemašnjim poistovjećenjem. Uostalom, pjesnikinja ističe čudnovatost pjesnika, koja se očituje u hiperbolizaciji osjećajnosti koju možda najbolje dočarava slika „gejzira bezuvjetne ljubavi“, ali i osamljenosti: „i tako moja kuća ostade prazna“. U ovoj se knjizi pjesnikinja osvrće na mladost, riječ je o nježnim remiscencijama na djetinjstvo, na početke pisanja, pa na odrastanje, mladost koja je bila puna bluza i melankolije, a zanimljivo je da nije slučajno Mirjana Stakić napisala pjesmu„Kad Višnja pleše“, jer ples i jest temelj autoričinog pjesničkog kreda: ona kao da pleše svoj dance macabre, zagledana u svoj unutrašnji svijet, i iz vizure tog oka promatra oko sebe stvari, bića i pojave. Nakon godina, povezuju se mladost i iskustvo, nastaju slike koje iz pozicije sveznajuće pripovjedačice , govore o trpkosti života, ali i o slastima mladosti. Izdvojila bih pjesmu „Camera obscura I.“ zato jer je riječ o autopoetičkom konceptu koji je u temelju njezina stvaranja: „Moja camera obscura  je kolekcionar/Nestalih ljubavi zagubljenih nježnosti/Svjedok prošlih nadanja i padanja“. I doista, čini se kao da autorica hvata te odbljeske, ili kako ih naziva valere prošlosti, kako bi sve te razbacane dijelove vlastite prošlosti povezala u cjelinu i stvorila sliku jastva u vremenu. Pritom joj nije cilj u hvaljenju samog života: njena lirska junakinja je kao laudator temporis acti okrenuta prošlome, a tržnice i događanja vanjskog svijeta je manje zanimaju: ona sabire, sakuplja fragmente i sljepljuje ih, preispituje svoj život, pokušavajući autoironično otkriti što to znači „biti Višnja Goljački“. I ona se ne okreće prema onome što dolazi, prema pejzažima, prema prostorima koji bi bili odvojeni od njena bivanja, temelj je upravo u tome da je svijet kao mjesto koje nosi upisanu prošlost i sjećanja.  Potrebno je podsjetiti na riječi vrhunskog pjesnika i kritičara Seada Begovića koji u pogovoru knjige ističe kako je Višnja Goljački rasni komparatist i kroničar koji vodi žestok život, a zanimljivo je i da ističe situiranje autorice mimo cehovskog pozicioniranja, kroz bivanje  u svijetu fejsbuk pjesništva. Pjesnikinja  povezuje cyber svijet, anđeoski svijet i onaj ulični svijet.  Upravo u tom prostoru virtualnog svijeta događa se život, snažniji no onaj u realnosti, život u kojem se odvija borba za duhovnu egzistenciju, u kojoj su jasno vidljivi neprijatelji, u kojem su jasna pravila i u kojem  mora na kraju postojati pobjednik i poraženi. O tome govori snažna pjesma „Nikad ne vjeruj Danajki“. Zanimljiv je i topos grada iz kojeg dolazi autorica, riječ je o Zaprešiću, a čestim spominjanjem toponima ona podsjeća na junačku prošlost grada, na bivšeg sugrađanina bana Jelačića koji je pisao pjesme i čiju grobnicu autorica često pohodi, jer taj sepolkristički detalj vezan je uz prošlost i opjevavanje nekih davnih, romantičnih vremena.  Na kraju, vrijeme je da poezija Višnje Goljački bude iščitana i od strane struke, te da konačno bude uvrštena u preglede suvremenog hrvatskog pjesništva. Makar i posthumno.