Nikad nisam upoznala osobu s osjećajem za estetiku kao što ga je imala Renata Braun, i ako kažem da je bila umjetnica, neću pretjerati. Taj osjećaj za lijepo, skladno i rafinirano vidio se već na njenim fotkama kojima bi dokumentirala kreativno uređen stol prilikom neke obiteljske svečanosti, ili prizore iz bajkovitog malog vrta s zelenim slavolukom, bokorima ruža, božura, maćuhica i kućicama za ptice. U unutrašnjem prostoru svaki je detalj imao svoju priču, svaki komad stakla i porculana, svaka lampa, slika, vaza, tabletić i figurica birani su pomno i s ljubavlju.

Uživo je sve bilo još puno ljepše nego na fotografijama, u nevelikoj kući punoj svjetla, antikviteta i uspomena s putovanja imala sam osjećaj kao da sam zakoračila u sva četiri godišnja doba istovremeno. Piti kavu u Renatinom prostoru, usred diskretne ljepote nijansirane na pravu mjeru, uz lagani jazz u pozadini, bio je pravi užitak.

“Trebam li izuti cipele?” pitala sam kad sam ušla, na što je ona podigla obrve i rekla: “Daj, nemoj bit smešna, pa u Zagrebu smo!”

Bila je Zagrepčanka od glave do pete koja je obožavala svoj grad i jako ju je ljutila njegova zapuštenost, poseljačenost i toitoi zahodi ispred HNK. Satima je obilazila centar i fotografirala fasade, balkone, prozore i parkove, a osobito je voljela Botanički vrt i njegove boje snimajući pojedine cvjetove u proplamsajima sunčanog svjetla.

Renata, žena s osjećajem za stil, načitana i svestrana, svoju kreativnost nije mogla razviti u širim okvirima, iako je imala nekoliko izložbi. Reći da je bila vrsna kuharica, nedostatno je, jer ona je kuhala posebno i drugačije. Kad je spremala grah salatu, onda od četiri vrste graha, s osobitim začinima, jednostavna jela znala je oplemeniti neobičnim dodacima, a bila je i majstorica za bifteke, plodove more i raznovrsne slastice. Njeni tanjuri su izgledali poput malih umjetničkih djela. Jednom mi je rekla da dok delam krafne trebam pijuckati pjenušac, jer će mi ispasti puno bolje. Kuhati je naučila od svoje mamike, koja je i u devedesetoj bila uređena gospođa, u kostimu i svilenoj bluzi s biserima oko vrata i frizurom u maniri prave Zagrepčanke.

Renatine mačke zvale su se Whiskey i Nietzsche. Voljela je kavu u Esplanadi, štikle, crveni lak za nokte i more, voljela je martini i Arsena, a više od svega, voljela je svog supruga. Najvažniji podatak o njoj zvuči banalno: Renata živjela u sretnom braku, ali ono što napisano djeluje banalno, u životu nije nimalo. Njen ju je Riki obožavao i ona je obožavala njega. Jednom je zgodom objavila crno bijelu fotografiju nasmijane mlade žene uz objašnjenje “Moja slika, 49 godina u šrajtoflu mog muža.” On je bio liječnik, stariji od nje, i cijeli su život proživjeli posvećeni jedno drugom, s placa joj je donosio pušleke i grincajg, a ona je cijelim svojim bićem i svom svojom razigranom kreativnošću stvorila za njih prelijepi dom.

Prije nekog vremena napisala mi je da odlazi njen Riki, njena ljubav, prijatelj i muž, bolestan je i grozno joj je ne zna kako će se od njega rastati. Rekla je da i sama trpi bolove, i hoda pomoću štaka, i poručila da ne zanemarim ni jedan jedini dan, jer kad se život primaknu kraju, čovjek vidi koliko je svaki dragocjen.

U petak uvečer zatekla me je vijest da je Renata Braun preminula. Jako me je pogodilo, još uvijek ne mogu ni pojmiti ni povjerovati. Onda sam doznala da se nakon Rikijeve smrti i sama teško razboljela i da se nije željela liječiti. Jednostavno nije imala volju nastaviti bez njega, a najčišćim dijelom srca ja je potpuno razumijem. Jednom zgodom prošlog ljeta, uz jednu Arsenovu pjesmu koju je objavila, netko je komentirao da je ljubav precijenjena. Renata je odgovorila da, na žalost, nije. I otišla za svojim Rikijem.