Život je podnošljiv samo ležernim osobama, točnije samo onima koji se ne sjećaju (Cioran)
Tko je senzibilan, izložen je ogorčenjima (Francuska poslovica)

Upamtila sam mnogo citata o ogorčenosti jer osjećati gorčinu danas je gore nego počiniti ubojstvo, pokrasti cijelu državu, organizirati etničko čišćenje. Sve nas upozorava da se latimo Hristove devize okreni drugi obraz. Savij kičmu i uživaj u svemu što su ti drugi priredili u životu. A taj drugi najčešće se zove mafija, klero-mafija, nacionalista – koji neće oklijevati optužiti drugog za nacionalizam ako mu zatreba za karijeru – kao i sve ono što su ti spremili lokalni geniji, uvjereni kako su ”zahvaljujući” ratu postali vladari planete.
Pošto će za ovaj tekst netko s pravom reći da je pun gorčine, sjetiti ću se usput i arapske poslovice po kojoj je dovoljno pročačkati po prošlosti pa vidjeti da je sve sama gorčina.
U današnjem svijetu laži, licemjerja i globalne korupcije, postoji priličan broj stvari koje ne smiješ biti ako želiš opstati u društvu: osjetljiv, osjećajan, nostalgičan, romantičan, plemenit, pošten… I moraš s osmijehom, dakle, dočekati sva poniženja, sve prevare, sve noževe u leđa, sva licemjerja. Slušajući u stavu mirno vrištanje: Ja sam vjernik!

Sve u svijetu je mješavina ogorčenja i šarma (poslovica)

S Filozofskog fakulteta sam odstranjenja 1992. (usprkos dozvoli za odsustvo). Nisam došla na Fakultet prvog dana bombardiranja grada. Baš kao u vojnoj vježbi, na zbor. Dugo godina ostala sam bez obrazloženja u vezi s tim. Ali sam čula da su svi koji nisu došli prvog dana bombardiranja na zborno mjesto dobili otkaz. Ne i pismeni. Pismeni otkaz mi je uručen nedavno, na moj zahtjev, kad sam se zadesila na Fakultetu. Na mjesto profesora osmanske i suvremen turske književnosti izabran je Fehim Nametak. Drugim riječima, za vrijeme rata, zamjenjivao me je, da bi nakon mog povratka, dobio stalno uposlenje tako što je falsificiran datum njegovog prijema na Fakultet. Te falsifikate dali su mi na uvid službenici u Sekretarijatu. Za Nametka je profesor Filipović ponavljao: ”Ovaj ustaški sin nikad neće doći za nastavnika na naš Odsjek!” (Lično se ne slažem da djeca i zločinaca protiv čovječnosti treba da ispaštaju roditeljske grijehe). Ali da li je za Filipovića to bio jedini razlog što taj njegov student ne može biti nastavnik na Fakultetu? U svakom slučaju, prevario se u mnogo čemu. U Partiju nije uvedena zapadna demokracija, čega se N. Filipović posebno bojao, ona se urušila, a proglašena je ”demokracija”. Na moju Katedru primljeni su ljudi zbog kojih bi se prof. Filipović sto puta prevrnuo u grobu da to zna.
Imala sam lupanje srca kad bih ušla na kapiju Fakulteta. A otišla sam dva, tri puta od kraja “neprijateljstava” (drugo francusko ime za agresiju). Marko Vešović me je s najboljim namjerama nagovarao da razgovaram s kolegama da me ponovo prime. A ja sam povrijeđena što su me istjerali, iako sam već bila izvanredni profesor, imala sve veći otpor prema onome što se zove Orijentalistika. Točnije, Orijentologija! Ta nauka će uskoro postati nešto poput samouprave. Svi su sve znali naročito o islamu i o tome trubili više nego nekoć o bratstvu i jedinstvu. Mislila sam da je normalno da me kolege zamole da se vratim i da svi zajedno počnemo obnovu zemlje. Skoro komunistički, kako su i partizani radili nakon II. svjetskog rata. Oni su munjevitom brzinom izgradili odličnu zemlju, kojoj su osamdamdesetih mogle zavidjeti mnoge države svijeta. Naročito kad je Premijer postao Marković i svima nam se udvostručile, ako ne i utrostručile plate.
Moram priznati da je na tom Fakultetu ostao i danas priličan broj odličnih nastavnika, a Engleska katedra se pokazala fer prema svojim kolegama. Možda još neke. Nisam u toku.
Pisanje molbe, sine qua non za moj ponovni angažman, bilo je za mene ravno pisanju molbe za pomilovanje. A nisam vidjela zločin koji sam počinila. Ipak sam napisala molbu onako kako mi ju je doslovce izdiktirala Sekretarica Fakulteta. Ali je proglašena nevažećom. Falio je zarez, ili možda tačka-zarez? U suštini se čekao čas kad će sjednica Vijeća da se kao stalni član kolektiva primi “čovjek koji je predavao pod bombama”. Upravo nakon moje Molbe za povratak. Mislim da su se bivše kolege zapanjile da sam ja ipak htjela da se vratim među njih. Tome sam se i sama začudila. Sentimentalna, nisam se nikad oslobodila Sarajeva.
Čovjek koji je primljen na moje mjesto, niskog rasta, visoke ambicije, i široke mržnje prema meni, nekad davno je bio spreman, kao stariji kolega, naučnik iz Orijentalnog instituta, da mi pomogne u prijevodu Divana bosanskog autora na kome sam radila. Jednom, u zabuni, nagnuvši se nad rukopis pisan u nesh-taliqu, pade po meni; odgurnuh fotelju na točkove gdje sam sjedjela i on se prostre po sobi gdje smo radili kao palačinka. Usprkos tom nesretnom slučaju (što bi se danas stručno nazvalo harcelment) objavila sam hvalospjev o njegovoj tezi, u čuvenom časopisu, Turcica. Više no što sam ja imala primjedbe na autorovu knjigu o bosanskom pjesniku koji je pisao na osmanskom jeziku, glavni urednik je imao nekoliko njih; jedna se odnosila na riječ u naslovu, epigrafika, mjesto epigramatika. Postavio je i pitanje kada je pjesnikove prezime slavizirano. Drugim riječima, bosanski pjesnici u osmansko doba potpisivali su se pseudonimom preuzetim iz turskog osmanskog jezika. Do pojave prezimena i slavizacije dolazi s austrijskom okupacijom. Smatrala sam da imena autora treba ostaviti onako kako su se autori potpisivali. Ta imena su se često završavala arapskim “yet”, dugim “i”, za razliku od turskih, arapskih i perzijskih apelativa koji su se prilagođavali sistemu našeg jezika pa je na “i” dodavano “ja” (npr. kapi – kapija). Narod je i na imena dodavao isto “ja”, kao i na apelative, shodno zakonima slavenskog jezika (Kaimi – Kaimija).
F. Nametak nije oklijevao da kasnije u istom ovom listu, Oslobođenje, slavi mene kao neznalicu koja je išla na Sorbonu da tamo podmeće svoje neznanje francuskoj neznalačkoj publici.

Svaka misao trebala bi da nas sjeća na ruševine jednog osmijeha (Cioran)

Šef katedre poslije rata, 1996., a potom i Dekan Fakulteta bio je Amir Ljubović, profesor Islamske civilizacije (i sama sam sudjelovala u njegovom izboru nakon smrti prof. Filipovića). Otišla sam na Fakultet da razgovaramo. Bio je ljubazan kao i uvijek. Njegov odgovor na moju Molbu bio je da ne može otjerati čovjeka koji je predavao pod bombama (tj. F. Nametka). Što se toga tiče, ja sam usred rata dolazila u Sarajevo, dirnuta nesrećom koja je zadesila moje sugrađane. Tad sam išla i na Fakultet, gdje sam tadašnjem dekanu, nastavniku s Francuske katedre, ponudila da “predajem pod bombama”. – Ali mi ne držimo nastavu, odgovorio je. Vratila sam se u Pariz porodici. Tek nedavno sam saznala da su sve majke s malom djecom imale pravo napustiti grad. I tek se tad prisjetila koliko novaca mi je Fakultet ostao dužan, pored onog stana koji sam mu ustupila, da bi oni meni dali veći. Došao rat, a moj stan ostade kao poklon Fakultetu.
Bez obzira na to što me je ponos razjedao, otišla sam na razgovor i s novom lokalnom zvijezdom, E. Durakovićem. Sjedio je u kabinetu profesora Filipovića. Ponosan na svoj položaj i slavu, primio mi je kao što diplomata prima diplomatu. Ne sjećam se što smo sve rekli jedno drugome, ali pamtim zgužvano lice velikana za niskim stolom profesora. Filipovića, takorekuć zaleđen pogled ispranih očiju ispod debelih obrva, važniji gard nego kod najvećeg gurua, i cijelim habitusom, kako bi rekao N. Filipović, nalik na bombastične naslove svojih epohalnih djela. Usput je pomenuo, trudeći se sve vrijeme biti ljubazniji od engleskog lorda, da je konsultovao i moje prevode Hiljadu i jedne noći. Nije pri tom dodao što je pisao u svojoj čuvenoj knjizi Orijentologija: da se ne zna s kojeg jezika to djelo je prevodila moja malenkost. (Prevela sam s arapskog samo izbor iz 1001 noći za ”Svjetlost”). U jednom času, pojavila se neka studentkinja u kabinet profesora Filipovića; okrenuta joj leđima, nisam je mogla vidjeti, ali sam je čula: Selam profesore! Na “mojoj” Katedri se sad govori jezicima koji se izučavaju, prostruja mi sviješću. Ne! Priča se nastavila na slavenskom vernakularu. Zaključka nije ni bilo u vezi s tim susretom.
Da ne bih duljila, iako ovo pišem zato što nisam jedini slučaj te vrste (bilo je mnogo gorih, onih koji su izbačeni sa svojih ustanova usred rata samo zato što nisu muslimani, ili što nisu “pravi” muslimani, prema “propisima” klero-mafije koja je zapodjenula skoro sve položaje u Sarajevu i u “fildžan državi” za koju su se izborili najviše arapski dukati), nisam se nikad “vratila” na svoj Fakultet. Nisam pisala nove molbe. A Fakultet mi se iz dana u dan sve više gadio. Što naravno nije ni malo “univerzitetski”. Niti literarno rečeno. Kad god bih srela profesora Tunju, uzviknuo bi: Jasna, vi morate vratiti vaša prava, a poslije radite što hoćete.
Vidjela sam se jednom prilikom i s meni dragom kolegicom i prijateljicom, veoma plemenitom i inteligentnom Melahetom. Išla je na Fakultet, i u Dekanat, da pozdravi kolegu Ljubovića, kome je usput rekla: Za Jasnu će se znati, a tebe će pamtiti samo po tome što je nisi primio nazad na Fakultet. Izgleda da je to duboko pogodilo tadašnjeg dekana.
Moram reći da je prije rane smrti ovaj profesor ostavio ipak lijepe tekstove naročito o historiji Sarajeva, kao i neke studije.
E. Duraković je u međuvremenu proglašen za još većeg intelektualca nego tik nakon rata. Meni je ukazao “čast” pomenuvši me u svom “monumentalnom” djelu “revolucionarnog” naslova, Orijentologija (trudeći se da bude duhovit i naruga se Zapadu čiji je europocentrizam izmislio taj bijedni termin: orijentalistika?). Napomenuo je čitaocima da moja malenkost nema naučnih radova, a ono što od tog postoji, samo su lirske impresije. Nije, pak, dodao da ne čita svjetske časopise, gdje je ta malenkost objavljivala, najčešće na francuskom i engleskom. Godine 2013, oglasio se cirkularnim pismom svim članovima bosanskog PEN-a u vezi s promocijom moje knjige “Mistika i mistika” (prvo izdanje Plima, 2010, novo izdanje, Buybook 2013), upozorivši javnost da takvih knjiga ima na pretek u Bosni danas (kao odgovor na obavijest u pozivu da je to rijetka knjiga napisana o sufizmu na osnovu sufijskih koncepata). (Knjigu su veoma lijepo predstavili u Buybooku, fra Mile Babić, Senadin Musabegović i Nenad Filipović, hvala im.) Pismo je naravno bila vrsta upozorenja javnosti jedne visoko razvijene demokracije, od strane jedne visoko-moralne ličnosti. Tačno! U Bosni je poslije rata došlo do poplave svega što se tiče islama i sufizma. U glavnom su to tekstovi gori od mejtefskih brošura. Napokon, ovako koncipiranu studiju o sufizmu na osnovu simbola – od kojih je svaki filozofski koncept – bila ona dobra ili loša, nije nitko do sad u svijetu napisao. Point final!
U Sarajevu je otvorena, čula sam, i tekija na Mejtašu s novokomponiranim šejhom na čelu. Izgleda da se tu skupljaju oni isti iz SDA koji su do jučer kritikovali sufizam, i govorili da je taj duhovni pokret pokušaj kristijanizacije islama.
Tek nedavno je u Zalihici, biblioteka Knjigoljubac, objavljen prevod mog francuskog doktorata, prilagođen široj publici. Dugo godina, izdavači i recenzenti u Bosni, na čelu s Alijom Isakovićem i Ivanom Lovrenovićem, odbijali su da ga štampaju. Recenzenti su istakli da nisam od oca naučila ni što je metodologija, o kojoj je on pisao knjige. Oni koji su tvrdili da ja od naših ljudi želim da napravim strance ne slavenizirajući njihove pseudonime, nakon rata čine sve da se u Bosnu ponovo uspostavi Osmansko carstvo. Literaturu naših pisaca ja sam nazvala Bosanska književnost na arapskom, turskom-osmanskom ili perzijskom jeziku, dok su moji recenzenti istu krstili s Literatura bh Muslimana na orijentalnim jezicima. Sličan naslov nosi kapitalno djelo orijentalistike, velikog naučnika Hazima Šabanovića, nezaobilazno za izučavane te literature, koju danas neki njegovi sljedbenici zovu Divanska književnost Bošnjaka.
Bilo je tu raznih stručnjaka, pa i prvi Miloševićev ambasador u Turskoj, nekad jako blizak s glavešinima IVZ-a, kao i naučnica, koja je u jednom tekstu zapisala da je pjesnik Kaimi umro 1680, a posthumno, 1682. sudjelovao u pobuni seljaka u Sarajevu. Nije u pitanju lapsus calums, ali ovdje nema prostora za objašnjenje.
Posljednji put sam ušla na Fakultet prije dvije, tri godine, dobivši zvaničan poziv tadašnjeg Dekana da prisustvujem hommageu mom ocu, osnivačku Fakulteta, i profesoru Kovaču. Dirnuta, pristala sam. Pored referata o historijskim vezama Francuske i Bosne, predložila sam prikazivanje mog filma “1900 Pariz Sarajevo” (producent RTVBiH), koji ima istu temu. Moj prijedlog je objeručke prihvaćen. Jednog zimskog jutra stigla sam, dakle, na slavlje u aulu Fakulteta. Bila je ista kao i prije 30 godina, a i moj osjećaj isti kao 1996, uz stanovitu nesvjesticu.
Nakon Dekanove dobrodošlice, dvije djevojke su odsvirale kraći klasični komad na violini, pred mnogobrojnom publikom na prvom katu aule, gdje je bio i francuski ambasador uz druge važne uzvanice.
Nakon koncerta, Dekan je ponovo uzeo riječ:
– A sad će se film Jasne Šamić vrtjeti cijeli dan ovdje na platnu, pa vas pozivam da za to vrijeme siđete u bife, na piće.
– Jeste li normalni? Kakva “elegancija”!
Usprkos mom grlatom altu, sva publika se kao po komandi digla, ostala je samo moja prijateljica Emira Nina Dusinović, koja je jedina odgledala film od 28’ o dobu kad je Bosna bila integralni dio Europe.
Promatrala sam bivše i sadašnje profesore pijuckajući jeftino vino na koktelu u sali gdje su se održavale sjednice Vijeća. Sjećala sam se da je profesor Premec malo prije toga u svom govoru podsjetio publiku da sam jedne godine bila izabrana za MIS Fakulteta. Bilo mi je drago što sam ponovo srela neke osobe. Mislila na prošlost. I na ogorčenost. Jedna francuska poslovica kaže da bez gorčine nema ni zadovoljstva, dok talijanska veli da onaj koji to nije okusio, ne može cijeniti ni nježnost. Mislila sam na studente, ljude koje sam sretala na ovoj ustanovi. Na sedamdesete i osamdesete. Na predavanja koja sam držala popodne. Često me je na kafu zvao Buha, s Filozofije. Dolazio je tu i Dejan Lukić, voditelj TV Dnevnika u 20 h, odličan poznavalac arapskog, koji je tu i studirao, i godinama bio dopisnik iz Kaira. Da li za Oslobođenje?
Jednog dana na vrata mog kabineta je pokucao Zdravko Čolić.