Moja priča samo je jedna u nizu iz ovog našeg terapijskog kruga, jednako istinita koliko i Sonjina i sve  naše priče. Vjerujte da je sve bilo ovako.

Budio sam se u pidžami slijepljenoj za kožu hladnim znojem, srce je kucalo brzo i divlje, disanje bilo je plitko kao da se gasi. «Prozor, vrata», vikao sam vjerojatno već u snu. Godinama je to bila jedina moja mora. U sekundi prebacivanja u stvarnost već sam pružao ruku prema jastuku do svoga, dobro je, tu je, ne, nema je, Ania, Ania, ej, živote…

San je bio uvijek isti. Ania je hodala stazom prema Crnom vrhu bosa, u spavaćici koja dužinom usporava korak. Raširene ruke osiguravale su joj balans i ona se  usporeno i sigurno kretala između živica ka Mjesecu. Na kraju staze i rubu provalije ruke bi sunule u vis i ona bi podizala pogled prema gore. Događao se potom, uvijek i neminovno, strelovit let proplankom i Ania je padala s vrha brda pretvarajući se u lutku. Dalje nikad nisam vidio jasno. Kad bih kasnije skupljao krhotine sna činilo mi se da je lutka na dnu provalije rađena u drvu. Činilo mi se čak da je čvornato i neobrađeno, s asocijacijama na grubost i surovost. Odudarale su oči. Nešto poput fasanjem utisnutih smaragda. Jedno znam pouzdano: u očima lutke na trenutak se – čvornatom drvu usprkos – odražavalo nebo, lišće, šuma i ona smokva ispred naše kuće. Još sam u nešto siguran: ova činjenica nije san činila snošljivijim.

Prvi dio sna podudarao se sa stvarnošću. Znate, dok još nisam znao da je moja žena mjesečarka, dogodilo se da je u noći nestala iz kuće. Pošao sam u potragu za njom i ugledao je na stazi koja vodi prema Crnom vrhu. Znojio sam se od straha kad sam shvatio kuda ide. Na kraju staze, međutim, tamo gdje se živica s lijeva i desna zamrsila u čvor, moja se žena okretala ne dodirujući trnje i ne zakoračivši na proplanak. Gledao sam kako su joj oči širom otvorene iako me ne vidi, i kako sa sigurnošću ide istim putem natrag.

-Znaš li ti da si somnambul  – pitao sam oprezno  nakon probdjevene noći.

-Pa jest, nisam ti o tome govorila jer sam kod roditelja navikla da se to ne spominje . Majka nije pravila problem, otac nije pravio problem. Najprije su mislili da će proći s pubertetom, poslije su se navikli i nisu o tome ni pričali. Tako sam i ja tu činjenicu prihvatila.

-Ali noćas si odšetala iz kuće, jesi li ikad ranije?

-Po kući sam hodala, ali izašla nisam nikad… Ma nikad, ne mogu to objasniti, možda zato što mi je naša kuća nova, možda mi je nešto bilo čudno, ne znam…

-Ja bih izvadio ključ, stavio lokote na grilje…

-Ma nemoj mi to raditi, sigurno se neće ponoviti, nemoj se brinuti…

Ja nikad i nikome nisam priznavao da se brinem, ali istina je da sam bio ludo zabrinut. Medicinsku literaturu listao sam do besvijesti očekujući u njoj spasonosno rješenje. Saznavao sam mnogo o kemijskim procesima koji iskapčaju moždani centar za budnost, o

podražavanju motornog područja mozga, o koordinaciji pokreta kod somnambulizma, o nepogrešivom vraćanju točki polaska, o koječemu, ali pomagalo mi nije ništa. Jedino dobro koje je iz čitanja proizašlo možda je to što sam postajao pametniji, što me medicina vodila ka psihologiji, povijesti, mitu, mene koji osim udžbenika iz drvodjelske struke do tada nisam čitao niti novine. Šetao sam od vlastite duše do kolektivnog podsvjesnog i činilo mi se da nema stvari koja mi nije jasna ni čovjeka kojeg ja ne bih razumio i postajao sam nekako bogatiji i sigurniji u sebe. Imao sam uspravan hod i sugovorniku gledao ravno u oči, a usluge u restauriranju stilskog namještaja reklamirao sam potpisujući ime i prezime s ponosom.

Samo sam noću i dalje bio i nemiran i nesiguran. Pazio sam da moja mjesečarka odsanja svoje snove, a ne odšeta na svoje šetnje.

«Prozor, vrata», vikao sam u nikad do kraja odsanjanim snovima.

Onda je došao rat i mi smo s onu stranu barikada postali manjina. Povukli smo se s Lanom i Lenom, svojim već odraslim blizankama, u – voljeli smo reći – obiteljski čardak ni na nebu ni na zemlji. Ania i ja izlazili smo rijetko, a kad jesmo – hodali smo uza zid. Naše s godinama okrupnjale figure postajale su sve tanje, sve manje tijela, sve više plohe. Figure pretvarale su se u plohe, plohe prianjale uza zid. I to je trajalo kratko. Počelo je kamenovanje naše kuće na uzvisini. Najprije kamenovanje, kasnije resko fijukanje metaka. Uskoro se trebalo čuvati i od rasprskavajućih ručnih granata.

„Prozor, vrata“, vikali smo u kvartetu.

Naša je kamena vila bila istaknuta meta i za neprijateljske granate, ali mi takav napad nismo ni dočekali. Uzbuna koju smo doživjeli bila je lažna. Sirena se oglasila prenoseći valove straha do mozga svih spavača zamračenog grada, pa smo i mi, kao i svi ostali vjerojatno, otišli u svoje sklonište. U vreći za spavanje ja sam čak i zaspao jer je uslijedila tišina, a i Ania je bila sa mnom u istoj vreći. Lana i Lena bile su u drugoj, zagrljene i smirene u svom uobičajenom zajedništvu.

-Hrčeš ti, hrčeš – zagrmjelo je kroz noć.

Vrata podruma ispunila je raskrečena silueta zloglasnog Vojvode.

-Hajde, hajde, šta ste se skvrčili, uzbuna je za probu, nek’ se nađe, tako je tamo, tako je amo, to je dobro za podizanje morala, malo straha, malo panike, nek’ se nađe, idemo u onaj tvoj, kako ti ono kažeš… tinel.

Gore u dnevnom boravku širi on pred nama nacrte nekakvih kuća, gladi papire da ih izravna, pegla ih slavodobitno, evo dobro pogledajte, kaže on nama namještajući voštanicu da svijetli što bliže, što da gledamo, pitamo se mi, ajde, ajde, ne pravite se ludi, namiguje nam prisno, ja to vama, samo vama, onako prijateljski, dajem da birate, što da biramo, majku mu, nemoj Ante zaboraviti gdje si, zauzlaj jezik, budi pametan, ajde, ajde, biraj slobodno, hoćeš Sisak, Zagreb možda, vidim ja, ti bi metropolu… evo i fotografije imam, šteta šta nije dan pa da vidiš ljepotu, ima i naših šta sagradiše, nije da nije… pa i nije se živjelo loše… e šta ti je život…  Eto, da smo znali da će i do tebe ovo doći, a mora se, svaka ptica svome jatu leti, kako ono kažu: humano preseljenje, ha, jesi čuo, dobar plan, jebeš ga, dobar plan, oni njih, mi tebe, da smo znali nismo morali onu muku oko namještaja za mene, mog’o sam ja jednostavno tvoj uzeti… Eto, dat ću ti traktor i čovjeka od povjerenja, da te prebaci, e, pa sretno, zadužio si me, a ja vraćam, vraćam ja dugove…

Lice čovjeka koji je vozio traktor ja ne pamtim. Krajolik kojim smo putovali ne pamtim. Papire, neka druga lica, predaje, primopredaje, ništa ne pamtim. Sve je samo sudaranje glasova i stalni miris perja tek očerupane peradi. Dolazak cilju je magla. Vrzmanje po novoj kući. Osiguranje vrata, prozora. To je jedino što mi se činilo stvarno, što sam činio svjesno, tako sam mislio. Onda san, jauk «prozor, vrata», ruka prema jastuku do svoga, nema je, Anie nema. Policija, bolnica, mrtvačnica, telefoni, rodbina, prijatelji, uzbuna. Dani. Mjeseci. Šutnja pa priča. Grižnja savjesti kod Lene i Lane. Kod mene. Uvijek sam se pouzdala u sigurnost njenih motornih senzora, kaže Lana, previše sam vjerovala u sigurnost mjesta na kojima bi mogla biti probuđena, kaže Lena, popustili smo izaslaniku Plana, grizem se ja, previše sam lako prihvatio transakciju, nemoj tata znaš da si morao ništa se ne mora nemoj sebe nisi ti jebem ti humano preseljenje i rat i život i sve…

Onda su je našli. U tuđem gradu, iz tuđe kuće, Ania se nije znala vratiti. Pala je s krova udaljene ruševine u ulici. Pala? Bacila se? Nikad neću znati. Kad ostanem sam, obrađivao drvo ili ne radio ništa, ja u glavi pravim kombinacije o našem povratku kući. Somnambulski hod natrag po mreži što su je ispleli tvorci onog plana. Lude se slike nižu. I noću i danju. Naročito noću, u snovima. Ova je slika najčešća:

Vozimo se spaljenom krajinom do svoje kuće.

-Malo je siva – kaže Lena mirno kao da sivilo stišava uzbuđenje.

-Vidi kako je sve nekako manje – dodaje Lana uspoređujući ono pred očima sa svojim sjećanjem.

Između stabala se kreću neke sjene. Najprije pomišljam da je utvara. Naprežem pogled. Dvije ženske prilike. Pogled na jednu izaziva uzbuđenje. Druga kreće prema nama pričajući još u hodu.

-Kad je došla nije znala kako se zove – kaže nam gledajući Aniu.

Postoje i kombinacije bez Anie.

Vozimo se spaljenom krajinom do svoje kuće.

-Malo je siva – kaže Lena mirno kao da sivilo stišava uzbuđenje.

-Vidi kako je sve nekako manje – dodaje Lana uspoređujući ono pred očima sa svojim sjećanjem.

Između stabala se kreće neka sjena. Najprije pomišljam da je utvara. Naprežem pogled. «Neprimjetljiv i beznačajan, nekako siv», sijevnu riječi kojima smo nekad davno opisivali vojvodu.

«Prikaza… nismo smjeli doći», zamahujem rukom kao da tjeram halucinaciju.

-Tata – vriskaju Lena i Lana – pogledaj , tamo pod smokvom… On je još tu.

Treća kombinacija je najmučnija.

Ne vozimo se spaljenom krajinom. Kod kuće smo. Ja krećem prema telefonu. Veze su ponovo uspostavljene. Vrtim svoj stari broj.

-Ania – iscijedim.

-Nema nikakve Anie.

-Nema? Ne postoji?

-Ne uznemiravajte. Nema. Ne postoji.

-Samo jednu uslugu, samo ovaj put… pogledajte… na kraju staze… u provaliju…

Čekam. Vječnost. Glas se vraća.

-Bila sam. Nema ničeg… nikog…

-Baš ničeg?

-Čovječe, ima samo jedna… kao…

-Drvena lutka.

Brkam konstrukcije i snove jer ne znam točno o čemu se radi. O tome ne govorim nikome. Znam da bi zvučalo suludo. Kad ne pijem nema ničega. A ja hoću te slike, naročito noću. Noću su življe. Crni vrh. Mjesec. Provalija. Pidžama se lijepi za kožu hladnim znojem. Kao nekad. Kao oduvijek. Razlika je ipak bitna: ono što me nekad samo užasavalo, danas me na neki način i raduje. Ponekad mi se pred spavanje čini kako čitav dan zapravo čekam da u očima drvene lutke ugledam onu pod jedrim plodom otežalu smokvu. U snu bljesne stvarnija nego u sjećanju.

Ovdje sam samo zbog Lene i Lane.

Poglavlje iz romana „U vrtložini“, Disput, Zagreb 2020.