Moja je prijateljica zabrinuta. Nas dvije se razlikujemo, ona je u ravnoteži u svakom koraku, a ja ravnotežu ostvarujem globalno, kroz duži period. Njeni su dani ispunjeni sitnim amplitudama, moje su godine ispunjene velikim amplitudama. Ritam je u pitanju. Ona se plaši da ljudima dajem previše, jer njoj davanje mora biti proporcionalno primljenom u kratkom roku. Njeni se odnosi tako gibaju kroz vrijeme. Ja ne očekujem ništa zauzvrat, nalazim sreću u davanju, zatrpavam darežljivošću onda kad nekome treba. Kada vidim da je dovoljno, povučem se. Odnedavno sam naučila primati. Daruju me nepoznati ljudi, i ona. Moj je svemir, njena su područja ograničena vidom, ona se svemirom kreće u kadrovima, ja ga obuhvaćam cijelog odjednom i radim greške, jer ne mogu sagledati.

Pazim na nju, pazim da ni u jednom trenutku ne bude uskraćena za moju pažnju, da uvijek zna da me ima. Ona pazi da ne budem povrijeđena, upozorava me, traži da ipak lokalnije primjenjujem ravnotežu. Moja je klackalica golema, njezina majušna. Naša je klackalica u ravnoteži. Obje smo analitične, kritične i samokritične. Mnogo razgovaramo o ljudima. Ne zanima nas površno. Riječ je o čovjeku smještenom u čovjeku. Ljudima budem rijeka, oplahnem im oranicu. Njima ostane mulj, tebi koja hrđava vrata štednjaka, mrtve ribe, skelet utopljene krave, kaže mi. Ja sam im hrana, odgovaram, fina je to hrana. Oni tebi nisu ništa, kaže ona. Od čega bježiš?

Ja sam hrabra, često na granici ludosti. Ja sam kamikaza. Kad vidi da letim ona brzo baca jastuke na mjesto gdje ću pasti. Zato bezbrižno ludim i dalje. Ja sam njen stalni uporni jastuk. Kad padne ostaje tu jako dugo. Pokušavam je podići. Govorim joj da ustane, da se makar otkotrlja. Pomakni se, kažem. Pomakni se za pedalj… Evo, ne moraš ni pedalj, pomakni se dva centimetra. Preduboko si, udari li te nešto, polomit će ti noge. Molim te, dušo, pomakni se, šapćem. Molim te , ludo, pomakni se, vičem. Ona me ne sluša. Pušta korijenje. Ja se ne ljutim. Jastuk nema sposobnost naljutiti se.

Ima to stablo u susjednom dvorištu pa kad je ugođaj lijep fotografiram ga i spremam u galeriju “Stablo”. Čuvam galeriju za dan kad će joj trebati odmak od njene stvarnosti, susret s lijepom sobom. Ona ne vidi koliko je lijepa. Što je ona bolje, fotografija je više. Voljela bih da joj nikada tu galeriju ne pošaljem.

Moja prijateljica je zabrinuta. Kaže da je možda dobro što smo daleko, kaže da nas to spašava. Pita: Od čega bježiš? Ne znam ništa o tome, nemam vremena za zaključke. Pitam: Zbog koga stojiš?

Stablo rijeka,  klackalica.