Populistički čelnici u Srednjoj i Istočnoj Europi imaju novu metu u svojoj borbi protiv liberalizma: Na redu su direktori Umjetničkih muzeja

Piše: Dorian Batycka (arnet)

Hladnog jutra krajem prosinca prošle godine Zdenka Badovinac posljednji je put izašla iz ureda u kojem je bila 27 godina. Odlazak Badovinčevea, koja je od 1993. bila kustos i direktor Muzeja moderne umjetnosti u Ljubljani, kolege u europskom kulturnom sektoru ostavio je šokiranim, ali ne i iznenađenim.

Tijekom svog mandata Badovinčeva je pomogla da se slovenska umjetnička scena istakne u međunarodnim umjetničkim krugovima. Mediji i druga kulturna tijela odluku slovenskog ministarstva kulture da ne obnavlja njezin ugovor brzo su protumačili kao politički motiviranu. Od dolaska na vlast u ožujku 2020. godine, slovenska vladajuća desničarska stranka SDS, predvođena populističkim premijerom Janezom Janšom, optužena je za nagrizanje medija i umjetničkih sloboda, dok je zamjena kulturnih čelnika išla alarmantnom brzinom.

Smjena Badovinčeve brzo je izazvala negodovanje profesionalnog tijela CIMAM (Međunarodni odbor za muzeje i zbirke moderne umjetnosti). U izjavi objavljenoj krajem prošlog mjeseca, nazvali su situaciju primjerom “suptilne pandemije koja je zarazila muzejske profesionalne i etičke kriterije u regiji”. Trenutni pomak u maloj europskoj naciji uspoređen je s takozvanim “neliberalnim političkim modelom”, viđenim u desničarskim zavojima Mađarske i Poljske. Ova promjena, kaže se, “duboko utječe na kulturne zajednice”.

Povratak ulijevo

Badovinčeva nije prvi muzejski voditelj koji je zamijenjen u Sloveniji otkad je Janša došao na vlast. Tijekom prošle godine vlada je postavila nove direktore u Zemaljskom muzeju, Muzeju suvremene povijesti i Muzeju za arhitekturu i dizajn. Također je navodno ciljao na brojne kulturne nevladine udruge smještene u bivšoj vojnoj vojarni pod nazivom Metelkova 6, obeznanivši ih ih prošle godine obaviješću o deložaciji. Kulturne organizacije odgovorile su protestnim pismom , nazivajući njihovo uklanjanje napadom “na civilno društvo, neovisnu kulturu i demokraciju”.

Pokušaj vlade da kontrolira svoj nacionalni narativ širi se i izvan njezinih granica. Krajem siječnja slovenskog veleposlanika u Rimu, Tomaža Kunstelja, zabrinula je predstojeću izložba u rimskom muzeju MAXXI. Bavila nasljeđem bivše Jugoslavije, socijalističke nesvrstane države koju je osnovao Josip Broz Tito i kojoj je Slovenija pripadala dok nije stekla neovisnost 1991. godine.
Pod nazivom „Veći od sebe. Glasovi heroja iz bivše Jugoslavije ”, izložbu je suorganizira nitko drugi do Badovinčeva, a financirana je u potpunosti od rimslkog muzela MAXXI. Ta izložba, otvorena je 30. ožujka i okupila je više od 50 suvremenih umjetnika s cijelog Balkana i Mediterana.

U e-poruci slovenskog veleposlanika Slovenskom ministarstvu vanjskih poslova, koja je procurila u slovenski časopis ”Mladina”, Kunstelj traži smjernice kako odgovoriti na izložbu. Upućen je da „ne promiče ili organizira izložbe iz Slovenije na temu bivše Jugoslavije, posebno ne tijekom 30 godišnjice slovenskog osamostaljenja.” (Nakon što se priča pojavila u tisku, slovenske su vlasti naglasile da veleposlanik nije tražio zabranu izložbe, već je “samo izrazio svoje mišljenje”).

Tako slovenska vlada tvrdi da u okviru svojih prava može intervenirati u vlastitim kulturnim institucijama onako kako to smatra prikladnim. “Sustav (dakle, iimenovanja voditelja muzeja) u svojoj je osnovi politički, no ljevičarske vlade nikada se tu nisu upuštale u sporove”, rekao je glasnogovornik ministarstva kulture u izjavi za Artnet News. Upitao se također “je li CIMAM pisao i bivšem francuskom predsjedniku Françoisu Hollandeu prije godina kada je osobno smijenio ravnatelja muzeja Louvre i odabrao novog.”

U Sloveniji je zakon prethodno zahtijevao da kandidate za velike javne mandate odabere vijeće stručnjaka putem transparentnog natječaja. Sada je, međutim, ministarstvo kulture na čelu s Vaskom Simonitijem, bliskim Janšinim saveznikom, gotovo odustalo od tog tri desetljeća starog pristupa. Ministarstvo predlaže kandidate na javna ravnateljska mjesta isključivo na temelju preporuke ministra, ne tražeći više od stručnog vijeća da sastavi uži izbor.

Slovenska vlada smatra kako je kritika CIMAM-a jednostavni izraz radikalnog ljevičara. “Optužbe za političko uplitanje isplivaju na površinu tek kad je desničarska vlada na vlasti i nikada tijekom četvrt stoljeća kada vladaju ljevičarske vlade”, odgovorilo je ministarstvo u pismu CIMAM-u, dodajući kako je “tvrdnja da je odluka o Imenovanju novog ravnatelja proizvoljna, i kako je negodovanje jedne cijenjene organizacije poput vaše neobjašnjivo ” Vlada je nadalje izjavila da CIMAM “ismijava ne samo Slovensku vladu, već i Sloveniju u cjelini.”

U e-poruci Artnet News, Komisija EU rekla je da “čuvanje i upravljanje svim oblicima kulturne baštine, uključujući muzeje i kulturne institucije Europske unije, ima iznimnu važnost”, ali da u konačnici upravljanje i ljudski resursi treba prepustiti pojedinim državama članicama.

Zaokret prema ne-liberalizmu u Europi

Kustos Zdenka Badovinac istakla je da su promjene u kulturnom sektoru dio većeg pomaka u Europi: “Pitanje s kojim se danas borimo je pitanje društva, o tome kako se društvo definira i od koga”.

Prošli mjesec, u članku u New York Timesu moglo se pročitati kako nacije, uključujući Mađarsku, Poljsku i sada Sloveniju, okupljaju i štrebaju “play book” za pomicanje kulturnih institucija udesno. Retorika oko toga miješala je strahove od antikomunizma s populističkom, nacionalističkom, anti-imigrantskom i, u nekim slučajevima, anti-LGBTQ retorikom.

U tom je procesu političko sjećanje postalo žarištem u takozvanom europskom kulturnom ratu. Malgorzata Ludwisiak, bivša direktorica dvorca CCA Ujazdowski u Varšavi i članica odbora CIMAM koji je napisao pismo Sloveniji, potjerana je iz CCA krajem 2019. na način sličan onom kakav je zadesio Badovinčevu. Ludwisiak je ustvrdila kako potisak desnice u kulturnom polju ima “hladonu sjenu” u srednjoj i istočnoj Europi zbog starog nasljeđa sovjetiziranih režima koji su ostali u živom sjećanju i osjećaja koje se još mogu dočarati.

Na virtualnom događaju nazvanom “Europa bez cenzure” prošlog srpnja, ova nova klasa ultranacionalističkog vodstva stupila je na scenu. Među prisutnima bili su slovenski premijer, mađarski desničarski čelnik Viktor Orbán i srpski lidera Aleksandar Vučić. Janša je identificirao „kulturni marksizam“ kao „glavnu prijetnju“ Europskoj uniji koja ide naprijed, dodajući u tandemu „bitku za zapadnu civilizaciju“. Svojim je kolegama dao do znanja da su Europi potrebni taktički odgovori kako bi riješila ono što oni smatraju prijetnjom europskom identitetu.

U Poljskoj je posljednjih godina vladajuća Stranka zakona i pravde (PiS) također tražila veću kontrolu nad istaknutom institucionalnom ostavštinom, dodjeljujući sredstva za nacionalistički rat i prigodne muzeje, istodobno ukidajući financiranje projekata posvećenih ženama i LGBTQ + zajednici. Poljska vlada otišla je toliko daleko da je neke gradove klasificirala kao takozvane “zone bez LGBTQ-a”, što je samo ovog mjeseca uzrokovalo da je jedna regija izgubila 1,7 milijuna eura kulturnih fondova namijenjenih bespovratnim sredstvima iz Norveške.

Čvršće držanje Mađarske u kulturi na neki je način bilo najjače. Prema riječima Barnabása Bencsika, bivšeg ravnatelja budimpeštanskog Ludwig muzeja, cilj Orbanovih saveznika je eliminiranje moći kulturne sfere. „Prvo, osakaćivanjem javnih financijskih sredstava i ideološkom kontrolom programske politike institucija, i drugo, egzistencijalnim zastrašivanjem i lišavajući profesionalce iz muzejskog područja statusa javnog službenika.”

Ludwisiak iz Varšave strahuje da bi ovi novoizabrani kulturni vođe mogli “deprofesionalizirati” institucije, zbog čega bi isti “nestali s karte”. U međuvremenu, rekla je, druge međunarodne organizacije CIMAM rade na posebnom projektu kako bi pronašle nove načine za zaštitu muzeja od, kako ona naziva, “neodgovornih” političara.”Nadamo se da će, ako saznaju da se instrumentaliziranjem ‘svojih’ direktora muzeja odriču od međunarodnih standarda, to možda promijeniti neke njihove odluke”.

(Prev, m.g.)