U najmanjoj kao i u najvećoj sreći postoji nešto što čini sreću srećom: mogućnost zaborava, ili ako bismo govorili u naučnim terminima, sposobnost da se osjete stvari onoliko dugo koliko traje njihova sreća, izvan svake historijske perspektive.  (Nietzsche)

Dragan Stefanović

Nietzsche je smatrao da je potrebno podići spomenik trenutku, točnije «sjesti na prag trenutka», dok svaka akcija zahtijeva zaborav. Paradoks u zaključku samo je privid: «Dakle, gotovo je potpuno moguće živjeti bez uspomena i živjeti sretno, kao što pokazuje slučaj sa životinjama, ali je još uvijek nemoguće živjeti bez zaborava? Ali što? Moguće je da je ovaj najveći pjesnik među filozofima i najveći filozof među pjesnicima imao potpuno pravo. Svakako moramo priznati banalnu istinu da je naše sjećanje uvijek selektivno. Ne zaboravimo onog Borchesovog junaka, čovjeka izuzetne erudicije koji je nakon pada s konja postao invalid i istovremeno izgubio sposobnost zaborava. A nemogućnost zaborava, ili selektivnog pamćenja, složiti će se s tim i stručnjaci, vodi do krajnje ludosti, krajnje hendikepiranosti.
Sjećanje je čudna radnja (da ostanemo i dalje u Nietzscheovom stilu), teško ju je definirati a ne pasti u trivijalnost. Za mene to jeste i ostaje misterija, kao i cijeli život, koji to postaje sve više, što više vrijeme prolazi. Kako ne biti zbunjen pri pomisli da u sebi nosimo ogromnu količinu slika, koje isplivaju iz onog što zovemo sjećanje, iz onog tajnovitog što zovemo mozak, ne biti zapanjen stravičnim depoom svega i svačega što smo nataložili godinama, da bi jednog dana sve iščezlo iz nas s posljednjim izdisajem.

Sve ove misli vode me i do Dragana Stefanovića. Bolje rečeno, sjećanje na njega nagoni me na misli uopće o tome što je uspomena. Sjećam se dobro Dragana i nikad nisam ni pokušala da ga zaboravim. Sjećanje na ovog umjetnika prvenstveno me vraća u bezbrižna vremena kojih nismo ni bili svjesni, na lijep period života cijele jedne generacije koja u ovom času ubrzano nestaje s lica zemlje. To sjećanje je i prilično mutno, jer mi njegov lik izmiče. I jedno i drugo: i mutno i živo.
Dragana Stefanovića sam vidjela posljednji put prije četrdesetak godina, ali usprkos toj razdaljini, ostao je prisutan u mom životu. On se sigurno izdvajao iz stada, prvenstveno zahvaljujući svom velikom talentu, ali i jakoj ličnosti, što je i slijepac morao primijetiti, dok je njegov dar dizajnera – jednog od pionira dizajna u Jugoslaviji – , kao i talenat slikara, bio obogaćen notom šale. Njegovu duhovitost prepoznajemo na svim njegovim djelima, posebno onim iz sedamdesetih godina u bivšoj Jugoslaviji. Duhovitost i dramatičnost su se našli tu u zagrljaju. Na njima ja danas vidim i nostalgiju, koja je preuzela ulogu drame i smijeha, i izdigla se iznad njih.
Tko se ne sjeća «skandaloznog» omota za ploču bijelog dugmeta «Što bi dao da si na mom mjestu»? Nemoguće je zaboraviti bijele gaćice koje jedva prekrivaju «stidna mjesta» isto tako bijele kože, koja bi mogla simbolizirati nevinost, kao i svaka bjelina. Okrugla, čvrsta, zadnjica mlade žene, simbol je vjerojatno i cijelog muzičkog ansambla, Bijelog dugmeta. Na toj bjelini poput one polarne, kao na neutabanom cijelcu, djevičanskom snijegu, spušta se poput kandži grabljivice, kao razorna bomba, jedna čupava ručerda, čija se gramzljivost sliva niz dlakavi krzneni rukav, a iz njega izvire kao prirodni produžetak zgužvana šaka muškarca, žilava i sama preplavljena dlakama, reklo bi se iznemoglim od neutoljene žeđi. Taj rukav i ruka jedno su tijelo. Za mene očit simbol alavosti. Muške? Svačije? Na mjestu gdje je kandža pala na meso, ono više nije bijelo, a gotovo da nije ni živo, ni djevičansko, ni djevojačko; postalo je isto tako smežurano i mrtvo kao i taj rukav- ruka. Zgužvano, boje smežurane, olinjale šake i olinjalog rukava. Ne znam i ne zanima me što je bila stvarna autorova namjera pri tome. Važno je da je meni taj omot svašta ispraćao. Da, mnogo bi se toga moglo reći o toj ruci-rukavu, koja je zgrabila djevičanski bijelu zadnjicu, koja je pod tom rukom ostarjela i potamnjela, ali ću dodati samo to, da tu ne vidim nikakve senzualnosti, čak ni slasti, ničeg osim prisustva krajnje impotencije. Ucviljenosti. Tu je oslikano vrijeme koje prolazi i tuga koja se javlja s tim prolaženjem, a možda s njom, i rađanje agresivnosti? To je ono što sam ja vidjela tada na toj slici, i što vidim i danas, bez obzira na oniričnost crteža i njegovu provokativnost.
Još smješnije, pa čak bajkovito djeluju druge «Draganove» ploče, kao što je onaj stilizirani crtež pjevača Bijelog dugmeta, Željka Bebeka. A tu su svakako nezaboravne i krajnje romantične slike, romantičnog i sjetnog pogleda Zdravka Čolića na njima… Na Internetu sam pronašla da je Dragan rekao o tom periodu i o tim omotima: «Ostati će uspomena na te omote, na tu muziku (1976)». Ako je to tačno, onda je rečeno jednostavno, jasno. I tačno. To je ono što se zove gola istina i tu nema više što da se doda.
Dragana sam upoznala preko Gorana Bregovića, a onda ga pred rat devedesetih izgubila iz vida. Ponovo sam ga pronašla, zahvaljujući «ozloglašenom» Facebooku koji mi je omogućio da se aktivno vratim u to doba. U međuvremenu je Dragan načinio nekoliko mojih izvrsnih portreta. Voljela bih da sebe vidim takvom kakvom me on još uvijek vidi. Nedavno je napravio i odlične korice za knjigu «Medo prekinuo seosku idilu» (RABIC, 2018), za priču za djecu koju sam napisala gledajući u davne crteže Marija Mikulića. Na koricama je oslikana, i tu kao i na pločama, patina našega doba, patina jednog nestalnog ali nezaboravnog vremena. Dragan mi je obećao da će mi uvijek izaći u susret za moje knjige, pa se živo nadam da će za to još biti vremena i prilike. Njegov prijedlog za korice moje knjige Pozorišnih predstava nije ugledao svjetlo dana, ali vjerujem da tu nije došao kraj našoj suradnji.Na tim nesuđenim koricama drama koje nose naziv Trois histoires un destin (Harmattan, Paris, 2016, Tri priče jedna sudbina) urezbarena je, utisnuta kao vrelim gvožđem, kataklizma cijelog jednog doba, cijelog našeg područja u kome smo živjeli, a koji smo nazivali srećom, zaboravljajući na ratove u svijetu, i na rat kojim su nas neprestano filovali u školi: našu «narodnooslobodilačku borbu » i slavu. Sjećali smo se samo lijepoga u to doba, a suprotno ničeovskom, zaboravljali na ružno; u većini slučajeva bili smo apolitični, živjeli intenzivno trenutke, pratili aktualnost Planete, bez iluzija i bez kompleksa. Ni jednoj političkoj, pa ni historijskoj uspomeni tu nije bilo mjesta. Uživajući u trenutku, sjedali na njegov prag, i uzdizali ga do nedostižnih visina, mahali njime kao zastavom, misleći da može kasnije sve biti samo bolje. Ja sam prvu knjigu pjesama kao dvadestogošnjakinja posvetila trenutku, nazvavši zbirku Isječeni trenuci.
Slika na koricama mojih dramskih tekstova, to jest prijedlog Dragana Stefanovića za korice tih tekstova pod naslovom « Tri priče jedna sudbina », otkrivaju upravo suprotno. Naše zablude! Ali time ne umanjuju našu sreću niti naš pogrešan put. Trebalo je upravo živjeti tako : sjetiti se da zaboraviš.
Povremeno pogledam na Internetu Draganove radove i uvijek me zbune talasi koje tu vidim, iako na slici bile samo nepomične teniske. Ili, točnije, vidim uvijek na njegovim djelima pokret, neuništivi pokret, i kao da čujem fijuk. Sve se tu kreće iako je statično, uvijek ustalasano, uvijek su prisutni i vjetar i voda i oluja, i nemir i neki nevjerovati mir istovremeno, sve skupa u zagrljaju. Tako ja, kao amater koji se ne razumije ni malo u dizajn vidim posebno umjetnikove portrete ljudi, počev od onih mojih nekoliko, koje sam već pomenula, ali i portrete drugih pisaca, kao i muzičara bivše nam domovine.
Pitanje koje mi se nameće, a koje se sastoji iz niza pitanja, jeste: kako je moguće da nam do te mjere ostanu u sjećanju ljudi za koje smo mislili da su nam manje bliski od mnogih drugih? Kako su tako prisutni u našim životima oni koje uopće više ne viđamo, a vrlo rijetko smo ih i ranije viđali? Dragan je jedan od tih.
Zapisala sam već da se nikad nisam ničemu divila, nego sam samo oduvijek bila ili zaljubljena, ili nisam, u nešto ili nekoga. Da samu sebe ne bih opovrgnula, potvrditi ću to i u vezi sa Draganom: njegovim portretima sam zanesena. Ljudsko lice mi je oduvijek bio najdraži pejzaž u svim muzejima. Ovdje sam zaboravila na svoje portrete koje je Dragan radio, i poslušala njemačkog filozofa: Sjeti se da zaboraviš. Sjetila sam se da zaboravim sebe na slici! I gledam u sliku, ona je jedina ta koja postoji, i ništa oko nje, ni u vezi s njom. A onda nas ta ista slika opet vraća nama samima. Da bismo iznova, preko crteža, ili pisanja, – uspomene i zaborava – pobjegli od sebe. Draganovi portreti, tjeraju na razmišljanje, iako pri tome ne bili ni malo originalni. Pred ljepotom se može u stvari samo “zaboravljati” i zašutjeti.

Mario Mikulić (1)

I kao što nekoga impresionira pejzaž, mene impresioniraju ljudi. Otkrivanje ljudi je beskrajno zanimljivo. Čovjek je kao more – nekad sunce, nekad bonaca, bura, jugo… Deskriptivnost je ono što može da napravi fotografija, a umjetničko djelo je zbir trenutaka. Mario Mikulć

Mada dalekovid od dječačkih pa skojevskih dana u rodnoj Dalmaciji, slikar raskošnog opusa i likovni pedagog koji je odgojio generacije vrsnih bh. slikara, autor najvjernijih portreta i prijatelj enciklopedijskih modela svog vremena, Mario Mikulić sigurno nije slutio da će u sinu Goranu posthumno naći najpouzdanijeg biografa. Da će Goran, građevinac po obrazovanju a izdavač po ljubavi, na njegovu stolicu pred štafelajem, a on na onu ispred, gdje su neprikosnovenom Maestru portreta strpljivo pozirali Josip Broz, Ivo Andrić, Meša Selimović, Skender Kulenović, Kiko Sarajlić…; znano i neznano a drago Sarajevo i hodočasnici u njega, piše u “Homage ocu Mariju”, to jest u uvodu za knjigu Mario moj otac (Rabic 2016.) Mišo Marić.
Goran Mikulić će tu o svom ocu, čuvenom slikaru, reći i ovo: “Ja sam Marija zvao Stari, i to mu nije smetalo, naprotiv. On je mene zvao Gorane, jabuko rumena, Žućo… Naučio me da nije važna nacija, vjera, ali je važno tvoje vrijeme, važno je da ne dozvoliš da te neko masira. Da ni partija nije sveta, a svečane lože su za neke druge. ..Šešir nije nosio jer „bi morao da ga skida i naklanja se ulicom“. Kravatu gotovo nikad nije vezao – nije podnosio oklop, čak ni gaće i potkošulja ne mogu da ga stežu – uzme makaze i razreže ih! Od svih ulica ovog svijeta najviše je volio Miskinovu / Ferhadiju. Nikad nije nikog molio, nikad kredit digao… Volio je ljude, i nije podnosio da neko pored njega nema, da oskudijeva. .. Pred štafelajem je bio žestok, jurišao na razapeto platno… S ljudima koje je slikao živio je i družio se u snu i na javi.”
Gore pomenuta knjiga, a naročito Goranovo sjećanje je odličan i autentičan portret slikara koga sam i sama imala priliku i sreću poznavati. Tu je mnogo anegdota o Mariju Mikuliću, a pošto su slike vrlo plastične, prenijeti ću još koju i u ovaj svoj tekst:
”U jednom intervjuu Mario će reći: „Vas sigurno zanima kako sam doša u Sarajevo. E, doša sam parobrodom do Metkovića, a onda se ukrcan na Ćiru i dođem tu. Bila je 1941, i spava sam kod sestre u Mis Irbi ulici. Upisa sam peti, šesti, sedmi, osmi razred gimnazije… Da znate samo šta sam ja sve proša. Bio je to prvi susret sa Sarajevom i ja sam se strašno prepa. Jeste, prepa sam se, as’ ti srce Isusovo. Bia sam i u ustaškom pržunu, ali… ja bez Sarajeva ne bi moga živit. Sve šta sam postiga, postiga sam u Sarajevu“. Mario je iz Dalmacije, odakle je porijeklom, pobjegao kod sestre Tine u Sarajevo, koja je radila u Pošti, a da nitko nije znao u tom času gdje je nestao.
Još jedna od brojnih anegdota lijepo oslikava ovog umjetnika, a to je ona s direktoricom Prve gimnazije, koja je pozvala druga Maria da se požali kako njegov sin nosi predugu kosu.
«Mario sluša i onda pita:
– Je li njemu kosa čista?
Direktorica odgovara da jeste, ali je „duga, i ne može tako“. Na to Mario kaže:
– Drugarice direktorice, čim ošišate Marksa i Engelsa, onda će se i moj sin ošišati!
Okrenuo se i izašao. Nikad mi više nitko nije ništa rekao za moju kosu.”
Marijeva deviza je bila da nitko nikome ne može i ne treba ništa nametati.

Goran Mikulić ima sasvim pravo kad svog oca opisuje kao duhovitog kozera koji je uz to bio i dobar imitator i zabavljač, veoma omiljen u društvu. Čak je i glumio u dva filma – „Parče plavog neba“ Tome Janjića i „Ova kuća bogata“ Radenka Miševića. Vrijeme je najviše provodio u svom ateljeu, odlazio je na rad-slikanje u osam ujutro kao da ide u fabriku, svraćao kući na ručak, odspavao poslije jela, da bi se ponovo vratio slikama i ateljeu, koji se nalazio iznad Katedrale. Kroz prozor, slikar je vidio i Katedralu, i veliki dio ulice Vase Miskina koja će mu do kraja života poslužiti kao glavni model, motiv, muza. Smatrao je da ova ulica nikad nije ista, da stalno mijenja svoj lik, osjećao ju je kao živo biće, a i bila je to, uvijek prepuna živih šetača. «Davali su meni atelje u nekim drugim, novim dijelovima grada, govorio je Mario. A ja sam pitao, hoću li imati ovakav pogled kao što ovdje imam. Nećeš imati, rekli su. E, neću da idem odavde. Gledam ja te ljude što idu ulicom, tu masu koja se ponekad razbije u potrošačku, as’ ti srce Isusovo, pa kao mušice izjeda sve što su drugi stvorili… A sada mi narušavaju sveti mir onim kafanama”. Mario je tu mislio na kafanice koje su bile već devedesetih postavljene duž cijele ulice.
Mario je volio da slika mnoge ljude, a možda najviše Tita. Za to mu se rano ukazala prilika, u Bugojnu. Tu je bio pozvan s ostalim slavnim slikarima zemlje da portretira Tita. Za vrijeme svečane večere, njegovo mjesto je bilo ispod orkestra, koji mu je veoma smetao preglasnom svirkom. Tad se dosjetio, uzeo je malo sredine hljeba i stavio je u uši, a onda mirno jeo. Nije više nikoga čuo. Problem je nastao kad te mokri hljeb više nije mogao izvaditi iz ušiju, pa su ga morali odvesti u ambulantu. Za Tita je govorio da je „nevjerojatan, kompleksan … Imaš vojskovođu, političara, imaš čovjeka, u jednoj ličnosti stotinu… Valja to prenijeti na platno…“