VALENTINO MALEROSO

Ne uzmi cvijeće, ni ništa slično.
Svetac je bio sam, gladan, tužan.
A nebo zgužvano, nepronično:
Svijet srcu tuđ i neuslužan.
Stazom vrludao turoban, mucav.
U polju žvakao gorke je vlati.
Kraj grma nađe prsten svjetlucav:
Smjesta ga poželi nekome dati.
Ptice su pjevale sve u ekstazi:
Proljeće, ljeto, jesen i dalje…
Nešto s njim ne valja: taj dalje gazi,
Prsten mu ispade iz misne halje!
I već je zima preuzela stražu,
Dok ušni je vosak na rijeci prao.
Taj čudak zvao se Valentin, kažu;
Ništa o ljubavi on nije znao.

14. veljače 2021., Flora Green