Čitam o tome gotovo svakodnevno: kako ljudi preispituju svoje domašaje i domete, radne karijere, uspjehe i padove, te kako strepe od prelaza u anonimnost, u onu raširenu umirovljeničku skupinu, svima nevažnu i tešku društvu za održavanje. To je normalan “proizvod” europskog duha i nakaradne kulture, gdje se statusna tjeskoba širi kao bolest ogromnih razmjera. Ljudi se podjednako boje ostarjeti, kao i izgubiti “okvir” u koji su godinama namještali vlastitu sliku. Jednostavnije kazano: kod nas se vjeruje da postoji znak jednakosti između onoga što čovjek RADI i što suštinski JEST. U momentu oproštaja od funkcije, posla, dužnosti, ima se dojam da mu život “završava”, čak i onda, kad ima uspješne hobije, neku afirmaciju u paralelnim područjima ili ispunjen “pozadinski korpus”.

Osobno, držim da je takvo stajalište prilično besmisleno. Sjetim se onoga lame, koji je hodajući putem negdje na Tibetu, sreo čovjeka i s njim ugodno porazgovarao, te ga na kraju zapitao: “Tko si ti?”. Čovjek prilično tašto i samouvjereno odgovara: “Ja sam kovač, tu u selu, svi me znaju”. A lama odvraća: “Ma, znam, to radiš, ali TKO SI TI?”. Dakle, veoma je važno da radeći neki posao od kojega preživljavamo, uistinu znamo tko smo. Važno je znati gdje smo pohranili srce, kome i čemu ono pripada, jer samo na tom mjestu i u tom bavljenju i zanosu možemo biti svoji, slobodni, cjeloviti, lišeni straha i tjeskobe zbog mogućeg “gubitka položaja među drugima”. I nije bitno jesu li to standardni, strukovni i rutinski poslovi koje mogu i drugi obavljati, ili oni gdje je potreban “unutrašnji poziv”, kao kod duhovnika, iscjeljitelja, učitelja. Radimo najbolje kako znamo i umijemo, a poslije dolaze drugi i nastavljaju, prema svojim sposobnostima i nagnućima. Sve se na kraju svodi na isto: moramo se znati odvojiti od svoje sjene, koju smatramo pravom ( i jedinom) ličnošću.

Neka nam pri tom pomogne Michaux , citatom iz slavnog djela BARBARIN U AZIJI: “Bilo bi bolje kad bi se umjesto pluća moglo uvježbavati srce. Nosite ga ondje, u svojim grudima, tijekom cijeloga života, ali ga malo možete promijeniti voljom. Volja, dobra ili loša, ovisi upravo o njemu. Koliko bi bilo oduševljenja, kad bi se srcem moglo upravljati i to fizički! Na žalost, obično biva da treba naći predmet oduševljenja.” Dakle, pokušavam “uvježbavati srce”, pitajući ga što bi željelo: lijepe krajolike, mudre razgovore, tišinu ili glazbu, igru s djecom ili meditiranje kraj izvora? Hoće li izgaranje za zavičaj i ljude ili čeprkanje po vrtu i brigu o mladim biljkama? Je li zadovoljno poslom “inspektora oblaka” po primjeru koji nam ostavlja Thoreau? Smatra li da se možemo još u nešto ili nekoga zaljubiti i jesmo li spremni na žrtvu i bol, bure i oluje, koje takva odluka donosi?

Sve je ovo samo literarna vježba, dakako: tražimo PREDMET ODUŠEVLJENJA, moje srce i ja, budući da će nas samo to održati zdravima, slobodnima, pokretljivima, i samo tako nećemo žaliti ni za čim što je prošlo i bilo i što smo za leđima ostavili. Štoviše, mogu danas i ovdje, s ove pozicije, gledajući hrabre mrazovce u parku goranskog grada, a koji unatoč mogućem snijegu najavljuju proljeće, izjaviti i reći: Ma, nećemo se ni okrenuti, za svim onim što smo nekada bili i predstavljali, i što se uz naše ime hvatalo poput smole, koju ni najoštrijom strugalicom ne možeš skinuti ni poništiti. Bit ćemo jednostavno to, čemu smo oduvijek težili: slobodna osoba, s razvijenim interesima, sposobna prihvatiti život u svim oblicima, spremna i izazove i zahvalna za sve, što nas čeliči, hrabri i čini boljima, no što smo jučer i prekjučer bili.